 Ispričaću vam sada samo jedan dio priče koju nosim u sebi petnaest godina. Od devedeset i pete, od kraja rata. Čini mi se da od tada nema dana a da se il' ne probudim il' ne zaspim sa nekom gorčinom u stomaku, nekakvim kamenom koga nikako da se oslobodim. Riječ je o poslu kojim se bavim više od trideset godina. Tačnije, o dijelu ljudi koji se iste ove godine istim poslom bave. O načinu na koji ga rade. O poganoj riječi novinarskoj, posebno u vremenima zla i rata na ovim prostorima. Upravo zbog takvih, od te devedeset i pete pa sve do danas, ne jednom sam se stidio što sam novinar, osjećao gađenje, mislio sve napustiti i pokušati nešto drugo raditi. Na kraju sam shvatio da ništa drugo ne umijem, da je kasno i skoro nemoguće u mojim godinama mijenjati i poslove i svjetonazore. Takvog sam odgoja i takve "japije" da na lažne kompromise ne mogu pristajati, ne mogu sam sebe lagati, a shvatio sam da od onog početnog zanosa u novinarstvu koji seže i do toga da se i svijet tvojim pisanjem može promjeniti - nema ništa. No, svako, pa i ja, ima pravo na svoju utopiju! Sreća pa sam, ovih zadnjih desetak godina radeći sa mladim kolegama, među njima sreo, pronašao, otkrio i takve koji vraćaju nadu u poštenu novinarsku profesiju. A ima ih. Neki su već sada prevazišli i svog starijeg kolegu, mentora, učitelja, druga - nazovite taj moj posao kako hoćete - što je bio i presudni razlog što sam i dalje ovo što jesam - novinar. Shvatio sam - biće neko ko će odraditi ono što ja, ili zbog godina, ili nedostatka ideja, ili staračkog konformizma ("ne talasaj"), nisam uspio učiniti.
A neposredan povod da kažem ovo i još šta ću do kraja ovog teksta reći, jeste inicijativa nekih novinarskih krugova u Srbiji da se konačno na svjetlo dana iznese sramna uloga nekih medija i nekih novinara u godinama koje su prethodile ratu i golgoti '92.-95. na ovim našim prostorima. Mada već sada mogu prognozirati da ta inicijativa za skoro vremena neće dati nikakve rezultate, bilo je bitno konačno javno progovoriti o toj temi. Sumnjam također da će se slične stvari pokrenuti u Hrvatskoj i BiH, iako bi to bilo dobro, a siguran sam, što su pokazali i neki prvi napisi o toj temi u nekim našim novinama, da će biti riječi o dobrim i lošim momcima, gdje su naravno, svi "naši" bili dobri, prave patriote i domoljubi, a samo su oni, s druge strane barikade bili strašni, genocidni i sve ih treba strpati u Hag.
No, opet kažem, hajdemo barem započeti priču, vrijeme će uraditi svoje, i valjda će neko nekada dočekati da se i ovdje, u ovoj zemlji, u novinarstvu generalno, posebno u onom iz vremena rata, tačno odredi pozicija svakog poslenika javne riječi. Za našim poslom ostaju tragovi. Pa ako si bio huškač, ako je zbog tvojih tekstova, radijskih ili tv priča, montiranih laži - ljudima krv u glavu udarala pa takvi krenuli u osvetu, u napad, u odbranu - svejedno, jer si im ti to "napakovao" i zapravo ih pozvao na zločin - e onda i odgovaraj. Niko na kugli zemaljskoj ne zna koliko je ovdje nevinih glava palo zbog pogane novinarske riječi, zbog tog svojevrsnog "sijača mržnje" koji je ovaj prostor kontaminirao na dug vijek. Mislim da će se u ovoj zemlji prije očistiti sva minska polja nego što će se mržnja iskorijeniti. A u tome svojevrsne "zasluge" imaju i medijski ljudi.
Oni koji su slali lažna izvješća sa ratišta u srednjoj Bosni, noseći sa sobom leševe i table sa napisima gradova ili sela, pozivajući na osvetu, pozivajući na linč izbjeglica druge vjere koje su spas potražile po kampovima u susjednoj državi. Čujem da jedan od takvih danas radi na nekakvoj novinarskoj školi i predaje, ni manje ni više nego novinarsku etiku! Zemljo,otvori se!
Oni koji su ratnu i poratnu karijeru izgradili igrajući šah na Palama sa čovjekom kojem se trenutno sudi u Hagu, a koji je rodonačelnik i egzekutor krvavih podjela ove zemlje. Taj moj bivši kolega je tako, igrajući šah, u ratu obavljao ključne medijske funkcije i bio megafon politike svog šahovskog partnera. Al' tu nije kraj. Poslije rata, mrtav hladan, taj moj bivši kolega, je uplovio u diplomatske vode, mislim da je dva puta bio ambasador ove zemlje u svijetu! Za razliku od nekih drugih novinarskih megafona, koji su u smrt ljude tjerali pričajući viceve na račun onih drugih, otvoreno pozivali na krv, ovaj je bio puno sofisticiraniji. Zato i opasniji.
Oni koji su za sebe tvrdili kako su dokazane patriote, pravi profesionalci, a u stvari su se i u ratu i poslije njega pokazali kao pravi skorojevići, materijalisti, ljudi koji bi za dobru lovu đavlu dušu prodali. Profesionalni obraz takođe. Jednog ratnog dana sjedio sam u sarajevskom stanu mog komšije i jednog od naših najboljih maksiofacijalnih hirurga. U neka doba, na vrata su grunuli nekakvi uniformisani ljudi i odveli mog druga doktora. Na pravdi Boga! Sjetio sam se tada svog kolege koji je u to vrijeme bio značajna faca u policiji i zamolio ga da vidi zašto su ga odveli i da ga izvadi, jer je i on znao da je ovaj čovjek bio pravi. Znate šta mi je odgovorio: "Ma j... mi se i za tebe i za doktora!" Danas je moj drug doktor u Australiji, ponovo je završio medicinu, specijalizaciju i otvorio privatnu ordinaciju. Pravi tvrdoglavi Bosanac! A moj bivši kolega, tada policijski službenik, i danas je jedno od vodećih novinarskih imena u ovoj državi. Radi po principu - "s kim si, s njim si!" Čim mu otvoriš novinu, jasno ti je za koga sada navija i kome sada lovu uzima.
Oni iz ove branše koji su savjest okrvavili, a više nisu među živima. Jednog nikada neću zaboraviti. Usred najvećeg bombardovanja "sivog doma" zove telefonom s brda i pita me: "Gorite li, majku vam j....?!" Kažu da mrtvima treba sve oprostiti, halaliti. E, ovom čovjeku, kao i jednom poznatom sarajevskom ugostitelju kome smo moj drug Vlado i ja odmah poslije rata posudili finu lovu da obnovi objekat, jer se u ratu pokazao prijateljem, e njima dvojici neću halaliti, pa makar mi eksere pod nokte zabijali!
Ovo je samo dio velike priče koja bi se mogla ispričati zarad istine i uloge novinarske profesije u ratu, a i poslije njega. Rat je prestao, glavni akteri na političkoj, novinarskoj i mafijaškoj sceni uglavnom su ostali isti. U opticaju su velike pare i veliki interesi. Narodu treba svakodnevno ispirati mozak. Zbog toga mislim da ćemo se načekati te istine. Vrijeme prolazi, sudionici i svjedoci pomalo odlaze, što fizički, što po sili zakona. Oni što ostaju pišu istoriju. I ove zemlje i njenog novinarstva. Ukoliko oni mladi, sa početka ovog teksta nešto ne promjene. Duboko vjerujem da hoće. (Konstantin Jovanović)
 |
