I jutros, kao i  svakog jutra, u moj tramvaj "dvojku" kojim u 8 sati i sedam minuta (tada je skoro prazan, tako mi govori višegodišnje iskustvo) idem na posao, upadaju revizori. Oni što ih nisu na vrijeme opazili pa "razgulili", nemaju izbora. Il' moraju imati kartu, il' će je, ako je "reva" tog jutra dobre volje, morati kupiti u tramvaju, ili će zaplatiti kaznu. Vadione nema! Ovih dana posebno stradaju ova naša djeca što su iz raznih krajeva mile nam domovine došla upisati fakultete. Ionako u šoku, što zbog neizvjesnosti oko upisa, što zbunjeni golemim gradom, super su medij za naše revizore. Al' reva radi po zakonu!

Ovih posljednjih mjeseci neke druge čike revizori "trkeljali" su po knjigama naših državnih institucija. Htjeli da vide koliko ko troši i je li sve po zakonu. Ono što su našli u pojedinim državnim institucijama, ministarstvima - ravno je finasijskom hororu, neviđenoj neodgovornosti i nebrizi za pare poreskih obaveznika. A to su, ti poreski obveznici, one smrknute face kojih su (vratimo se početku priče) tramvaji svako jutro puni. Penzioneri, koji nisu baš sigurni hoće li im ovaj mjesec biti para za penzije; oni već spomenuti studenti koji em nisu sigurni šta upisati em hoće li i sa koliko para taj upis morati "podmazati"; njihovi zabrinuti roditelji koji su "i sat i lanac" već zavalili u kredite kako bi djecu školovali. Rate pristižu, bankari gule, nema se više odakle - a djeca traže svoje. A plata nema! Pa oni što ih bolest tjera doktorima, zabrinuti jer u džepu nemaju ni deset maraka, a lijek treba platiti! Od čega? I naravno, jutarnja gimnastika sa revizorima u neku ruku dođe im ko relaksacija i način da svu svoju muku istresu na revizore.

"Još si mi ti jutros samo falio!", prodera se jedan starkelja.
"J... vas Bimo, što vas ikad dovede u ovaj grad", jedva dočeka drugi.
I još ružnije, i još žešće.
Kad izađe reva, mir u tramvaju. Olakšanje.
"E, nek' si mu reko", reče onaj čiča iz priče onom drugom iz istog tramvaja.

E, al' oni revizori što po državnim nam službama ganjaše one što se bez karte voze, one što svoj posao ne rade, one što troše tuđe ko da im je babovina, oni ništa ne mogu. Ni karte naplatiti, niti iz kancelarija ikoga udaljiti, niti kazne napisati. Ako i napišu pokoju kaznu, opet će to ono moje društvo iz tramvaja platiti.

A da se trošilo nemilice - jeste. Među rasipnicima je i moj omiljeni ministar, onaj što nas u svijetu predstavlja. Rasipalo se, trošile se dnevnice, svijet se obišao - a računa nema. Al' neka, dika naša, on, jadan, ne stiže ni gaće kod kuće promjeniti, žena ga vjerovatno mjesecima ne viđa, a znate li koja je to duševna bol? Čovjek se slomi nebil' neke prave stvari za ovu zemlju uradio. Tako je ovih dana bio i na Krfu. A znate li vi kako je tamo po ovim vrućinama? Al' naš ministar radi sve ono što je dobro za domovinu čiji je ministar, a čijeg pasoša nema. A prave stvari je kazao na tom Krfu, kao onu da "ima visoko mišljenje o OSCE-u, kojeg vidi kao značajan forum u vezi s procesima i temama sigurnosti od zajedničke važnosti"! Ja, ja, trebalo je bogme stisnuti pa izreći ovu rečenicu! A nije samo to ono što moj omiljeni ministar radi u interesu svih naših naroda i narodnosti, kao i ostalih. Nakon što su to uradile SAD i UN i naš je ministar "oštro osudio puč u Hondurasu! Dede da vidim ko ima toliko hrabrosti osim mog omiljenog ministra da kaže tako nešto?!

Nego, ljudi moji, gdje nam je ovih dana Rajko? Kako, koji? Pa predsjednik Rajko, koga su, biće skoro i mjesec dana, poslali u Rusiju, da tamo, s Putinom i društvom, isposluje podršku stavovima Skupštine RS protiv stavova visokog nam Incka. Ne vidjeh vrati li se čovjek? A ovdje, u Banjaluci su ga kao čekali pa da zajednički odgovore Valentinu. Znam da je neposredno pred odlazak u Rusiju imao stanovitih zdravstvenih problema, pa računam, možda je čovjek ostao da ga pregledaju ruski hećimi. Il' je po srijedi  nešto drugo, što mi sad pade na pamet. Znamo da je ovih dana predsjednik stranke onog mog omiljenog ministra inostranih poslova u Sarajevo doveo jedanaest američkih kongresmena i senatora. Valjda zbog toga što su bili ljubomorni na Harisa, te njegove goste nisu primili ni Radmanović ni Komšić. Ko biva, Radmanović imao krsnu slavu (!), a komšija Željko valjda smišlja neku novu populističku poruku Tadiću. E, moguće je da se Radmanović dosjetio pa Rajka zadužio da iz Rusije u Banjaluku dođe s još većom grupom poslanika ruske Dume!! I mi Rajka za trku imamo!

I na kraju ovog gorkog teksta, koji može biti šega samo u nekim sretnim vremenima, da prozborim još po koju kao odgovor na narastajuće licemjerje naši političkih igrača. Iz one, već nekoliko puta pomenute stranke mog omiljenog ministra, ovih dana, dosta naivno, sa namjerom da pridobiju, valjda, simpatije bh. sirotinje izađoše sa zahtjevom "da se smanji rasipništvo u vlasti"!!! Ja rečenice!? Znači, bilo je rasipništva. Znači, ne treba ga potpuno ukinuti, već ga treba smanjiti! Znači, svih ovih "rasipničkih godina" se toliko nakralo i nauzimalo, pa se i pola plate možemo odreći u korist bh. sirotinje! Ma i cijelu da vam uzmu, imate dovoljno i za treće koljeno! Užas!

Ne mogu, a da ovaj tekst ne završim ovako: Aferim premijeru Mujezinoviću! Prvi potezi su bili pravi. Navijam za njega jer je i naša kolektivna i moja pojedinačna suudbina u velikoj mjeri u njegovim rukama. Doduše, tek je na početku, mislim da sa ovim sastavom ministara neće moći realizovati ono što je naumio. Ali, također mislim da će vremenom i još pokojom pravom mjerom ojačati i vlastiti autoritet i da će uspjeti na ministarska mjesta dovesti one koji njemu i nama najviše odgovaraju. A ovi sadašnji, odnosno većina njih - nisu ti.

(Konstantin Jovanović)