Zvijezda Kanade i Amerike - Ekrem Jevrić Gospoda

Eto kako vam je to! S jedne strane sve sam estradni šund, izveštačene note i tekstovi lišeni svake poente, lažni glamur, beskrajna medijska gušenja i skretanje pažnje loše odglumljenim skandalima. A u suprotnom uglu ringa - prepotentna „urbana“ gitarska i klaberska elita, ogrezla u uzvišenoj rasističkoj zgroženosti, infantilno odbija da prizna da prezirom prema narodnjacima i devedesetim više ne može pravdati sopstvene životne frustracije. Srećom pa nije sve tako crno-crno! Radoznaliji i strpljiviji slušalac još uvek vešto nalazi pukotinu između ova dva pakla, pukotinu koja nudi pregršt teže pristupačnih muzičkih polja, neistraženih instrumentalnih džungli i nepreplivanih poetskih reka i močvara.

Možda čak i nesvestan svega navedenog, trenutno najupečatljiviji biser ovog područja slobodne i iskrene kreativnosti upravo je Ekrem Jevrić, alpaćinoliki pevač iz Crne Gore (nastanjen u Njujorku), koji je za kratko vreme uspeo da zlatnim slovima na svetske muzičke mape upiše ime rodnog Gusinja kraj Plava.
Ima li ikog ko još nije čuo za Ekrema? Spot za njegov ultimativni andergraund-folk hit „Kuća poso“ za svega desetak dana od postavljanja na Jutjub videlo je i poslušalo čak milion ljudi! A poseta i dalje vrtoglavo raste...

„Kuća poso“ govori o teškom životu njujorškog radnika (Evo živim u Njujorku gradu; živim radim, a i samo radim: kuća poso, poso kuća...), a osim ove glavne teme, višeslojni tekst se dotiče i mnogih drugih oblasti ljudskog delovanja i duhovnosti. Pre svega, ovde se radi o najiskrenijoj kritici liberalnog kapitalizma, potrošačkog društva, surovog izrabljivanja radnika, radnog vremena od 9 do 17 časova. Ima li boljeg sažimanja stihova pesme „Pit i to je Amerika“, koju je poput svojevrsne Ekremove preteče tri decenije ranije izvodio Džoni Štulić?

Prirodna posledica takvog životnog rasporeda je i dehumanizacija, sve manje spontanih druženja, kućnih poseta, komšijske bliskosti... Zajarmljeni pojedinac otuđenost pokušava da prevaziđe druženjem sa životinjama. Otud i stih: Hoj Njujorku, ubila te tama, u tebi je pas do pasa, beton do betona, kroz ulice žena bataljona... Ovde se ovlaš dotiče i pitanja ekologije, ali i otvara još jednu važnu temu - položaj žene u savremenom društvu, u njegovom slučaju posmatran iz ugla strogih patrijarhalnih pravila (Hoj, Njujorku, budi svijetli grade, izbaci sve žene što rade, izgubiše djecu, to imanje. Hoj, Njujorku, ti veliki grade).

Ipak, čak i kada deluje pomalo konzervativno, naš Gospoda se vešto distancira od sopstvene nepogrešivosti izvrsno baratajući sokratovskim terminima i strategijom „Znam da ništa ne znam“, što se jasno očitava u stihovima: Eto, šta znaaaaam. Ništa ne znaaaam. A đe da znaaaaam.

Pošto su klasični nosači zvuka uveliko prevaziđeni, top-liste irelevantne, a elektronski mediji čvrsto zatarabljeni prema novim tendencijama, trenutno jedini pokazatelj uspešnosti je preslušavanje na internetu. Tu je Ekrem apsolutno neprevaziđen, a svakodnevno se pojavljuju i brojni remiksi njegovih hitova. Međutim, zanimljiv je i perverzni fenomen da jedan veliki deo Ekremovih obožavalaca ljubomorno pokušava da genija predstavi kao ludu, što je samo pokazatelj histeričnog straha od nepoznatog i drugačijeg zvuka koji nezaustavljivo dolazi!

Prebrojavanje krvnih zrnaca i obračun s nepodobnim novinarima na Federalnoj televiziji (FTV) instalirala je smijenjena urednica Informativno-političkog programa (IPP) Duška Jurišić. Upravo ona televizijska urednica na javnom servisu nad čijom navodnom ugroženošću ovih dana krokodilske suze liju lažni dušebrižnici i navodni borci za ljudska prava. 

Politička linija

No, kako se već odavno zna u Sivom domu, upravo je Jurišić bila alfa i omega nemilosrdnog uklanjanja svih nepodobnih uglednih bošnjačkih novinara i urednika u DESK-u IPP-a Federalne televizije. Svih koji su se usudili kazati bilo šta što nije odgovaralo Jurišićkinoj "političkoj liniji" i njenim nalogodavcima u SDP-u, pa i SDA.

Rezultat toga je da su Bošnjaci danas potpuno marginalizirani u DESK-u FTV-a, mjestu gdje se stvaraju i odakle se plasiraju najvažnije društveno-političke informacije i odakle se "oblikuje javno mnijenje Federacije BiH". To najbolje pokazuje nacionalni sastav i raspored utjecaja i moći u DESK-u FTV-a.

Tako se, primjerice, u DESK-u IPP-a nalazi ukupno sedam Hrvata, od koji su svi urednici! Neki od njih uređuju čak po tri emisije. To, uz ostalo, govori i o osnovanosti stalnih tvrdnji o ugroženosti Hrvata na FTV-u. Tako status urednika "Dnevnika" i "Vijesti" Federalne televizije imaju Blažica Krišto, Nikolina Veljović, Ivana Strukar i Darjan Babić, koji imaju tek srednju stručnu spremu. Vlado Marić ima tri funkcije, reportera, urednika "Vijesti" i urednika emisije "Odgovorite ljudima". Njegova kolegica Antonija Djak urednica je "Vijesti", a Aleksandar Marković urednik emisije "Federacija danas" i šef Dopisničke mreže.

Od sedam Srba u DESK-u FTV-a, njih pet su, također, urednici. Odnedavno je odgovorni urednik IPP-a Federalne televizije Željko Tica. On je ranije bio i urednik DESK-a IP-a i urednik "Dnevnika 2". Među kadrovima srpske nacionalnosti jesu urednica "Dnevnika" Ljiljana Smailbegović i urednik "Paralela" Mladen Marić, koji, također, ima samo srednju stručnu spremu. Na pozicijama novinara rade i Gordana Antonić i Verica Kalajdžić, koja je donedavno bila šef Redakcije vanjske politike. I ona ima srednju stručnu spremu.

Prilikom dolaska Duške Jurišić na čelo IPP-a, u DESK-u Federalne televizije radilo je 16 Bošnjaka, od kojih je 11 imalo visoku školsku spremu, jedan višu, a četvero srednju stručnu spremu. Među novinarima bila su uglavnom ugledna imena kao što su Rasim Borčak, Aida Salčinović, Azra Pašukan, Zlata Behram, Dženana Zolota, Adisa Smailagić, Nerminka Emrić, Zerina Ćosić, Zinaida Hamidović.

Status urednika "Dnevnika" imali su Sanjin Bećiragić, Adisa Ruždić, Fahrudin Bečić i Mirza Huskić, koji je bio i urednik DESK-a IPP-a. Mersiha Novalić i Lutvo Tahirović bili su urednici "Vijesti", dok je Indira Šehić uređivala "Federaciju danas".

Mentalni fašizam

No, Duška Jurišić ubrzo nakon dolaska za šefa IPP-a počela se obračunavati s "nepodobnim Bošnjacima". Na različite načine, a najčešće mobingom i bezočnim maltretiranjima, uspjela iz DESK-a otjerati novinarke Dženanu Zolotu i Zlatu Behram.

Behram je sklonjena na Radio Federacije BiH, dok je Zolota naredbom Općinskog suda Sarajevo vraćena na posao i sada radi u Jutarnjem programu. Ona je svojevremeno kazala da na FTV-u postoji "mentalni fašizam", čija je i sama žrtva!

Mirza Huskić najprije je dobio otkaz, ali je, također, naredbom Općinskog suda Sarajevo i poslije velikih sindikalnih protesta vraćen na posao i postavljen za šefa Redakcije vanjske politike. Daleko je, jasno, od mjesta gdje bi mogao o nečemu važnom odlučivati.

I Fahrudin Bečić maknut je s pozicije urednika "Dnevnika" i postavljen za urednika Sportske rubrike. Pod pritiskom upravo Duške Jurišić, iz DESK-a je maknuta i Indira Šehić, koja je, na kraju, otišla na bolovanje. U Sivom domu priča se da je Šehić od urednice Jurišić redovno obasipana SMS-ovima o tome "kako grozno izgleda". Na bolovanje je pod pritiscima svojevremeno otišao i Lutvo Tahirović.   - Duška Jurišić jednostavno je željela po svaku cijenu maknuti sve nepodobne bošnjačke kadrove iz IPP-a. Ljudi su bili krivi samo što su mislili svojom glavom. Na pozicijama je ostavljala samo podobne, neobrazovane i isfrustrirane novinare i urednike kojima je mogla lako manipulirati - kaže "Avazov" sagovornik dobro upućen u međuljudske odnose u Sivom domu.

Uredovanje konobara Bećiragića

Od novinara i urednika bošnjačke nacionalnosti sa srednjom stručnom spremom, u DESK-u Federalne televizije su radili ili još rade Zinaida Hamidović, Adisa Ruždić, Indira Šehić i Sanjin Bećiragić.

Ovaj posljednji, priučeni novinar s diplomom konobara, odnedavno sa Željkom Ticom šefuje Informativnim programom FTV-a, a novinar je i u magazinu "60 minuta". Bećiragić slovi kao pulen urednika "60 minuta" Bakira Hadžiomerovića. Smatra se da je na uredničku poziciju postavljen da bi u ime Hadžiomerovića komandovao "informativom".

Nakon neuspjeha kojeg je doživjela akcija hapšenja i teroriziranja muslimana u Gornjoj Maoči, i osude javnosti koja je nakon toga uslijedila, policija se polako okreće staroj metodi obavještajnih službi. Pretpostavljate već o čemu je riječ?! Da, riječ je o podmetanju dokaza!

U toj prljavoj raboti vješto im pomažu islamofobični i fašistički bh. i strani mediji koji već nekoliko dana svaku, pa i najobičniju sitnicu koju mogu dovesti u vezu sa Maočanima prikazuju kao nešto zastrašujuće i nešto prijeteće za bosanskohercegovačko društvo.

Ovi ljudi-lešinari, koji tiraž svojih novina povećaju izmišljajući priče o „opakim islamskim teroristima u BiH“, zarađujući tako poene kod svojih gospodara na nevolji nevinih muslimana, nisu jedini akteri događaja.

Rame uz rame s njima staju "antiteroristički stručnjaci" poput Domagoja Margetića i Dževada Galijaševića koji su posljednjih dana postali toliko popularni da im mogu pozavidjeti i holivudske zvijezde. Ova dva jadnika su spremna na svaki oblik laži koje će islamofobični i fašistički mediji u BiH i regiji plasirati javnosti, jer njihov cilj jeste kaljanje časti vjernika i prikazivanje vjernika kao potencijalnih terorista s kojima država treba da se obračuna.

O kakvim se ekspertima radi dovoljno svjedoče laži koje oni preko medija plasiraju u javnost. Jedna od tih laži je tvrdnja da su Maočani imali saznanja i informacije o famoznoj policijskoj akciji, čiji je besmisao zaprepastio ne samo domaću, već i svjetsku javnost. Možda se pitate odkud sada ova informacija?

Ako samo malo razmislite doći će te do logičkog zaključka. Naime, operacija hapšenja i teroriziranja muslimana u Maoči je prema nekim izjavama koštala 117 000 KM, a po drugim izjavama 170 000 KM. U svakom slučaju, radi se o velikoj količini novca za koje će nadležni u akciji morati nekome da polažu račune. Kako je sama akcija doživjela totalni debakl, i kako od silnog medijskog napuhavanja i tenzija nije ispalo nešto veliko kao što su očekivali, sada policija traži načina da opravda ovaj svoj neuspjeh.

U saradnji sa novinarima, policija u javnost polako počinje da plasira informaciju da je u okolici Maoče skriveno pola tone eksploziva, što zvuči zastrašujuće. No, ta bijedna policija nema informaciju tačne lokacije, ali zato su tu lešinari novinari koji putem njihovih novinarsko-spletkaroških metoda počinju da informišu javnost kako jedan od uhapšenih priznaje da je eksploziv sakriven, ali da on ne zna gdje. Jedini koji to zna je Nusret Imamović, na kojeg je kao imama džemata u Maoči svakako najlakše baciti ljagu i lažno ga optužiti.

Međutim, policija u svojim nesigurnim izjavama "da se trenutno ne može sa sigurnošću tvrditi da je poslije akcije ostalo u Gornjoj Maoči još naoružanja, ali se ne može tvrditi da je sve pronađeno", koju je dao Mirko Okolić za "Fokus", ostavlja novinarskim lešinarima prostor za manipulaciju i izmišljanje priča.

Novinari tako pričom o sakrivenom eksplozivu pripremaju javnost koja treba da prihvati „dokaze“ od strane policije. To nije nešto neobično. Nakon ovako velikog neuspjeha akcije policija mora da pruži javnosti dokaze o opravdanosti iste kao i da nadređenima polože račune za protraćeni novac. Isto tako, tužilaštvo mora da pronađe dokaze za „napakovane“ optužbe o prijetnji ustavnom poretku BiH. Tako policija čeka pogodan momenat da u javnost plasira "dokaze" o sakrivenom eksplozivu.

Iz ovoga vam je jasno koji će koraci uslijediti. Policija će podmetnuti eksploziv na neku lokaciju okolo sela Maoče, a zatim će tu lokaciju "otkriti" javnosti. Zatim dolaze novinari-lešinari da tu lokaciju slikaju i snimaju i eto ga - javnost je dobila dokaze da su policija i lešinari, pardon, novinari, govorili istinu.

Oni koji će plasirati takvu „istinu“ ni sami ne vjeruju u nju. Hoće li javnost povjerovati, ostaje da se vidi?

O moj Gospodaru, mi znamo samo ono čemu nas Ti poučiš. Ti sve znaš, a naše je znanje ograničeno. Ovi magnetofoni su beskrajno gladni i nezasiti. Ne prestaju slušati. Mi se gdjekad zasitimo slušanja, a ovi magnetofoni nikad. Biti gladan jedan je od zahtijeva učenicima, jer ako su gladni mudrosti, onda šejhovo srce biva snabdjeveno - toliko prima da mu u srce ne može stati sva rijeka Božanskih poruka, tako da ono što se prelijeva, mora prenijeti svojim učenicima.
Sva hvala je Allahu Uzvišenom i zahvalnost što nas je okupio ovdje, samo iz ljubavi prema Njemu. Mi smo sretnici, jer prisustvujemo takvom sastanku. Mnogo je ljudi i žena ovdje u Londonu što se sastaju samo za šejtanskom sofrom, a nikada radi svoga Gospodara. To su ljudi željni samo uživanja, sve su podredili tom cilju. Pa ipak, vrlo se često sa tih sastanaka vraćaju nesretni i nezadovoljni. Međutim, ko god prisustvuje ovom sastanku, ako je tužan, odlazi sretan i zadovoljan, ako uđe namrgođen, iziđe nasmijan, ako dođe zabrinut i uplašen, odlazi opušten i sa osjećanjen sigurnosti. Zamolimo uzvišenog Allaha da nas podrži da se što češće sastajemo radi približavanja Njemu i da u tom ustrajemo sve do kraja naših prolaznih života.

Naš učitelj je uvijek govorio:"Učenik će biti sretan dok god bude na putu s kojim je Allah zadovoljan sve dok ga ne napusti."

Allah je zadovoljan sa nama dok prisustvujemo sastancima koji su posvećeni njemu i zadovoljan je da ovakvim sastancima dajemo prednost nad ostalim obavezama. Ako si zauzet bilo kakvim poslom, ostavi ga i dođi na ove sastanke, jer posao neće pobjeći, čekat će na svom mjestu da mu se vratimo, dok ova vrsta blagoslovljenog sastanka ne čeka. Svako se može lahko uvjeriti, posebno danas, da svijet radi i dan i noć za dunjaluk i da na tom putu ne žali uložiti i posljednji atom energije, pa tako vidimo da mnoge tvornice rade bez prestanka. To pokazuje da se poslovi materijalne prirode neprestano razvijaju svuda i da ih ljudski rod nimalo ne potcjenjuje. S druge strane, ovakvi sastanci su prava rijetkost. Brzo se završe i onda nikad više ne vrate.

Kad bi ti neko ponudio: "O Ahmede, daću ti odaju punu zlata kralja Džordža Petog samo da ne odeš na zikir (spominjanje Boga) ove hefte - šta bi uradio? Da li bi potrčao za zlatom?" Svako ovdje bi izabrao zlato; i kada bi otišao za zlatom, a ostavio zikir, nakon što bi vidio svo to zlato, srce bi mu od uzbuđenja prepuklo. I od kakve koristi bi mu onda to zlato bilo? Niotkakve! A ko prisustvuje ovim zikrovima, dobija vječnu nagradu u Božijoj sveprisutnosti. Prisustvovanje ovakvim sastancima - samo i isključivo radi sjećanja Allaha - upisuje se neizbrisivom tintom. Ono što stekneš dolazeći ovdje, nešto je što nikada ne možeš i/gubiti, ostaje s tobom zauvijek. Eto, mi smo se danas sastali, a već je prošla hefta od našeg prošlog sastanka. A čini se kao da je to juče bilo. Vrijeme prolazi munjevito, posebno danas. To je u skladu sa riječima našeg Poslanika a.s.: "Jedan od predznaka Sudnjeg dana je da će vrijeme brzo proricati."

Eto, već je svaki od nas potrošio 20, 30, 40, 50, 60 godina svog života. A, ima jedna izreka u Islamu: " Sve što je na zemlji - samo je zemlja." Vi ćete sada reći: " Pa mi smo ljudi! Mi smo žene! Kako to?! Kako možete reći da smo zemlja? Šta time želite kazati? " Da, da, vi ste samo zemlja. Ako zakopate čovjeka u zemlju i ostavite koju godinu ili deceniju pa ga iskopate, šta ćete naći? Zemlju! Gdje je čovjek? U mezar smo ga bili položili. Kamo je otišao? Ne, niko ga nije ukrao. Istina je upravo ono što smo rekli: "Sve što je na zemlji - samo je zemlja", ništa drugo. Ljudi, životinje, bilje - sve što iz zemlje dolazi, u nju se vraća. (Uzvišeni Bog dž.š. je ugradio svoju Božansku Tajnu u zemlju, tako da se ova Njegova stvorenja pojavljuju na različite načine, ali čim On tu tajnu opozove tj. čim pozove naše duše Sebi nazad, sa nama je gotovo. Naši životi su kao nekoliko dana. Započinjemo s praznom čašom. Svaki se dan po jedna kapljica spusti u našu čašu dok se ne napuni, a onda Melek smrti dođe i kaže: "Popij ovu čašu". Kada naše predodređeno vrijeme istekne, čaša će biti puna, mi ćemo je popiti, i s tim je svršeno. Svakog od nas ovaj trenutak čeka.

Oni, srčanih očiju otvorenih, znaju da nakon tri perioda od po 40 dana po začeću, bebina duša dolazi s nebesa u majčinu utrobu. Ponekad s neba siđe strelica odmah po dolasku duše. Ta strelica određenja, "Određenog roka", potom pogađa svoj cilj sahat vremena nakon što se duša spojila sa tijelom, pa ta osoba umre, a da nikada i ne vidi svjetlost dana. Nekom drugom, strelica se pošalje samo sahat nakon rođenja, nekima sedmicu, ili godinu, ili 5, ili 75 poslije; uglavnom kada god toj osobi istekne rok, duša napušta tijelo i odlazi.

Svako mora znati da mu je strelica okrenuta u svakom momentu i da će, prije ili poslije, doći svome cilju. Neki znaja da Uzvišeni Bog dž.š. skriva tu strelicu od naših pogleda taka da se možemo osjećati opušteno. Jer, kada bismo mogli vidjeti svo to mnoštvo strelica što jezde svojim ciljevima, bilo bi nam teško da se krećemo lijevo-desno iz straha da nas ne pogodi. Uzvišeni Bog dž.š. ih skriva da na miru možemo obavljati svoje poslove, ne strepeći od smrti svakog trenutka. Zaklanjanje ove realnosti od naših pogleda jedna je od manifestacija Njegove milosti prema nama. Pa ipak, moramo znati i podsjećati se da se vrijeme smrti stalno približava i da se strelica primiče svome cilju, sve bliže i bliže. Moramo shvatiti da potpuna sigurnost za čovjeka u ovom životu ne postoji. Moramo, isto tako, uvijek biti spremni da "putujemo" i ponašati se kao osoba kojoj se kaže: "Sutra će neko doći po tebe da te povede na odmor." Kad dobijemo takvu radosnu vijest odmah počinjemo pakovati torbe, a uoči tog dana, usljed uzbuđenja, jedva zaspimo. Čim zora svane, ustajemo, oblačimo se i čekamo pred vratima. Tako bismo se uvijek morali ponašati i razmišljati: "Možda danas, možda sutra, moram spremno dočekati svoj odlazak Gospodaru." Rabija Adevija, jedna od najvećih žena-evlija, jednom je prilikom rekla: "Ja nikada ne dozvolim svom nefsu da vjeruje da će dočekati slijedeći dan, već mu kažem: 'O Rabija, znaj daje ovo zadnja noć tvog života, vidjela si zalazak sunca, drugi izlazak sunca nećeš nikad dočekati, zato se noćas moraš ozbiljno posvetiti ibadetu i učiniti sve od sebe da stekneš Božije dž.š. zadovoljstvo'. Ovako postupajući, mogla sam svaku noć učiniti po hiljadu sedždi." Dok bi Rabija svim srce ibadet činila, sva bi se zatvorska ćelija Božanskim nurom, svake noći, obasjala. A kada bi se jutro prikučilo, sebi bi kazala: "O Rabija, ne čekaj da noć padne da bi ibadet činila, jer ako si dočekala izlazak sunca, zasigurno nećeš dočekati njegov zalazak." Zbog takve duboke odanosti, Allah dž.š. joj je podario Svoju ljubav tako da iz nje nije izranjala, ne tražeći zadovoljstvo niučem drugom do kraja života. Imajući takvo srce, ispunjeno ljubavlju prema Gospodaru, sve drugo je za nju izgubilo ukus, pa prema tome, ništa drugo nije ni moglo naći mjesta u njenom srcu.

Sve se evlije (Allahovi štićenici) na sličan način odnose prema smrti, očekujući je svakog časa. Jednom je takav jedan bio prepušten ibadetu kada je Melek smrti, po Božijoj naredbi, došao da mu uzme dušu rekavši: "O robe moga Gospodara, ja dođoh po tvoju dušu, jesi li spreman?" "Da, spreman sam", glasio je odgovor. "Moj mi je Gospodar dozvolio da sačekam dok ne završiš sve svoje poslove i dok ne staviš sve na svoje mjesto prije nego što ti uzmem dušu," rekao je Melek .

"Sve su mi stvari na svom mjestu i ništa nije ostalo nedovršeno. O Meleku moga Gospodara, ja sam te 40 godina iščekivao i uvijek pogledao sa koje ćeš mi strane prići. A ti me sada pitaš jesam li spreman. Ima 40 godina kako sam spreman i samo bih te zamolio da mi dadneš vremena da klanjam dva rekata namaza i kad budem na zadnjoj sedždi, možeš mi uzeti dušu. Ovo je moja posljednja molba mome Gospodaru: da i posljednjim dahom svoga života iskažem zahvalnost Njemu kao Njegov pokorni rob, od iskona do vječnosti".

Danas, više nego bilo kada u prošlosti, ljudi su do te mjere zaokupljeni materijalnim dobrima da su naprosto time opsihreni iako znaju, a to i mi svi vidimo, da bebe na ovaj svijet dolaze otvorenih i praznih ruku; ljudi kada umru, također, napuštaju ovaj svijet otvorenih i praznih ruku. Ništa sa sobom od ovoga svijeta ne nosimo osim ćefina, a neki čak i bez njih. Dakle, samo onoliko koliki su ćefini uzimamo od ovog svijeta. Ako nosimo turbane, na njima je dovoljno platna da se upotrijebi kao ćefin. Noseći turbane, uvijek se sjećamo smrti. Oni nas podsjećaju da uvijek radimo ono što je najbolje i najkorisnije, jer nikad ne znamo koje nam djelo može biti posljednje.

Poslije ovosvjetskih "zadovoljstava bez ukusa" okrećemo se Gospodaru da se susretnemo sa pravim zadovoljstvom. Što smo više sa Njim, u većoj mjeri ćemo upoznati pravo zadovoljstvo. A ako pođemo stranputicom, život će nam postati težak. Onog časa kad okušamo Božansku ljubav, više nećemo tražiti ništa drugo, ni u ovom, ni u drugom svijetu. Tražit ćemo samo Allahovu ljubav i da gledamo u Njegovu Božansku ljepotu.

 

Šejh Nazim Haqqani

http://www.navrelumudrosti.com

Bivši čuvar u zatvoru na Guantanamo Bayu, Brandon Neely, odlučio se pridružiti virtuelnoj zajednici na društvenoj mreži Facebook, nakon čega je počeo tražiti neke od svojih bivših vojnih kolega.

Ruhal Ahmed, Brandon Neely i Shafiq Rasul

Slučajno je naišao na profil Shafiqa Rasula, bivšeg zatvorenika i odlučio mu je poslati poruku. Na njegovo zaprepaštenje, dobio je odgovor. 

Početna poruka prerasla je u dugi razgovor koji je, na kraju rezultirao susretom lice u lice.

Sastanak je dogovorio Gavin Lee, novinar BBC-a, koji je za dopisivanje saznao od Rasula koji živi u Britaniji. Novinska kuća BBC platila je Neelyju let do Velike Britanije u zamjenu za priliku da snimi prvi susret između Neelyja, Rasula i još jednog bivšeg zatvorenik, Ruhala Ahmeda.

Neelyjeve prve riječi Rasulu su bile da izgleda drugačije bez kačketa, a bivši zatvorenik mu je odgovorio da je drugačiji bez vojničkog odijela.

Neely je novinarima obećao ispovijest o zlostavljanjima kojima je svjedočio u zatvoru, a u svojoj poruci Rasulu, izvinio se zbog svoje uloge u zatvoru.

Islam i obilježavanje nove godine

Hatib: Nezim Halilović Muderris

Braćo i sestre u islamu! Danas 16. muharrema 1431.H., 01. januara 2010. godine, hutbu sam naslovio sa Islam i obilježavanje Nove godine. Sva slava i čast pripadaju Allahu, subhanehu ve te'ala, Onome koji je danom stvaranja nebesa i Zemlje odredio računanje vremena i koji je ovaj naš mjesec muharrem u kojem se nalazimo, učinio jednim od četiri Sveta mjeseca, pa bojmo se Allaha, subhanehu ve te'ala, u njemu i tražimo od Njega za nas oprost i uputu za ovaj zalutali narod!
Govorim na pomenutu temu u 1. danu Nove 2010. godine, danu koji je sinoć najavljen uz: alkohol, drogu, blud, muziku, pucnjavu, psovku i druge vidove nemorala, koje je islam strogo zabranio i onima koji ih čine nagovijestio tešku kaznu.
U Novogodišnjoj noći neki Bošnjaci ispucaju više nego što su ispucali u odbrani Republike Bosne i Hercegovine. U toj noći su puni restorani i noćni klubovi i u toj noći šejtan caruje, presretan što ga slijede ili čak pretiču šejtani od ljudi...
Eto, tako je prošla „Najluđa noć“, kako je moderni muslimani i nemuslimani nazivaju, noć u kojoj je glavni grad Bosne i Hercegovine sav gorio od pirotehnike. Tako se ludovalo u gradu 10 000 šehida, gradu velikih znanih i neznanih junaka, gradu u kojem su samo prije nekoliko godina tekle rijeke šehidske krvi, gradu u kojem je ubijano sve što je imalo veze sa islamom, gradu u kojem su proteklih godina deložirane šehidske porodice i ratni vojni invalidi, a te iste stanove nakon kupovine u bescijenje, prodali za velike pare oni koji su napadali ovaj grad i ovu zemlji i koji je nikada nisu doživljavali kao svoju, već kao dio jedne od dvije susjedne zemlje, grad u kojem žive nezaposleni borci, dok autobusima i kombijima sa Pala i Sokoca dolaze drugi da rade u državnim institucijama, a škole i fakultete su završavali po fakultetima širom istočno-bosanskih šuma, gradu u kojem mesom godinama zajedničke institucije snabdijevaju zločinci iz RS-a i td... Eto u tom gradu se slavi Nova godina i to na najprimitvniji način.

Kaža Allah, dželle še'nuhu, u 189. ajetu Sure El-Bekare:''Pitaju te o mlađacima. Reci: "Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk. Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite, da biste postigli ono što želite.“
Mlađaci su najbolji način računanja vremena, jer oni daju vizuelnu potvrdu vremena.  
Bošnjaci su u proteklom stoljeću, u vrijeme Komunističke Jugoslavije, a evo i u ovoj modernoj Bosni i Hercegovini pored mnogih neislamskih praznika, obilježavali i još mnogo njih obilježava, Novu godinu.

Obilježavanje Nove godine se ranije nametalo u školama, radnim organizacijama i u svim segmentima društva, ukrašavale su se jelke, dočekivao se Djeda mraz (Sveti Nikola) i sve je bilo u znaku tog velikog neislamskog praznika.
U to vrijeme je obilježavanje Bajrama bilo zabranjeno, osim u krugovima džamija i porodičnih kuća. Muslimani koji su u to vrijeme radili u radnim organizacijama su imali velike probleme, što su prisustvovali klanjanju Bajrama ili što su klali kurbane, te su zbog toga degradirani i šikanirani, a oni koji su bili članovi Saveza Komunista su bili iščlanjivani.
Hvala Allahu, dželle še'nuhu, to je vrijeme iza nas, ali su iz tog vremena ostali neki neislamski običaji, koji su postali sastavnim dijelom života i koje prakticira ne tako mali broj Bošnjaka.

Kao rezultat toga je i pokušaj da se u obdaništa u Sarajevu po svaku cijenu uvede Djeda mraz, koji je kršćanski simbol. Zbog toga je proteklih dana u medijima bila žestoka kampanja protiv direktorice JU "Djeca Sarajeva", koja je kazala da Djeda mraz nije dio bošnjačke tradicije, ali da ga mogu imati oni koji žele, a oni koji ne žele ne moraju. Žalosno je da je ista nakon toga ostala usamljena, a da se žestoka kampanja vodila pod nazivom „I Djeda mraza ubijaju, zar ne!?“ Isto kao da smo mi Bošnjaci ubice, koje ubijaju sve redom, pa eto postoji opasnost da i Djeda mraz bude ubijen, a nije tako. Mi nismo ubice i zločinci, jer nam to islam zabranjuje i mi ne ugrožavamo prava drugih, ali tražimo da se poštuju i naša prava.
Neki dan jedan brat primijeti da u prodaji za Bajrame nema petardi, te da se oni koji ih prodaju ili koriste kažnjavaju predviđenim zakonskim kaznama, dok taj slučaj nije za Božiće i Novu godinu, kada se na javnim mjestima bez ograničenja prodaju petarde sa snažnim zvučnim efektom, pa čak i razornom moći, a nadležni organi tada ne reagiraju...
 
Mi pripadnici ummeta Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, imamo dva Bajrama, kao dva mubareka, koje možemo obilježiti u granicama islamskih propisa. O tome govori slijedeća predaja:  
Prenosi Enes, radijallahu 'anhu.: «Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu zatekao je ashabe kako se u dva dana zabavljaju, pa je upitao: „Koja su ova dva dana?“ Rekoše: „Mi smo u džahilijetu obilježavali ova dva dana.“ Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah vam ih je zamijenio boljim danima od njih: Kurban i Ramazanskim bajramom.“ (Ebu Davud)
Vjernici niti u jednom trenutku ne smiju izgubiti vezu sa svojim Gospodarom i oni kada se vesele, to čine u granicama dozvoljenog. Kaže Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem.:
Prenosi Ibn Omer, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko oponaša jedan narod, njemu i pripada.“ (Abu Davud)

Braćo i sestre, ovaj hadis izjednačava one koji oponašaju druge i one koji su predmetom oponašanja, pa zato dobro zapamtimo ovaj hadis i ne dozvolimo da u bilo čemu lošem oponašamo druge narode i pojedince!
Kaže Abdullah ibn Amr, radijallahu 'anhu: «Ko bude gradio kuću u mnogobožačkom mjestu (a ima drugi izbor), ko bude slavio njihove praznike i proslave i bude ih oponašao do svoje smrti, sa njima će biti proživljen na Sudnjem danu.»
Čuveni hanefijski učenjak, najpoznatiji komentator Ebu Hanifinih djela, Ali El-Kari je naglasio da je veličanje nemuslimanskih praznika put u nevjerstvo - kufur. (Komentar Fikhi-l-Ekbera, 186. str.)

Braćo i sestre! Ne dozvolimo da nas prokleti šejtan zavede, nakon što smo posvjedočili da smo muslimani! Ne obilježavajmo Novu godinu, već je razumimo samo kao mehanizam računanja vremena i tako postupimo: mi, naše porodice, rodbina, komšije i prijatelji i tšo više spominjimo Allaha, subhanehu ve te’ala, u ovim danima muharrema, jednom od četiri Sveta mjeseca!  
Gospodaru, pomozi ugroženim da ostvare svoja prava, oslobodi ummet od okupatora i od nasilnih vladara, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena, ne dozvoli da nas nevjernici nikada ponize, niti poraze, budi nam milostiv na Sudenjm danu i počasti nas u džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehidima i dobrim ljudima!

Sarajevo: 16. muharrem 1431.H ./      01. januar 2010. god.                     
Hutba: Džamija Kralj Fahd
Nezim Halilović Muderris

BIVŠI portugalski nogometni reprezentativac i igrač Liverpoola Abel Xavier (37) najavio je okončanje karijere kao i promjenu vjere.

Xavier je održao press konferenciju na Ras Al Khaimah stadionu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

"Ovim putem najavljujem svoje povlačenje iz nogometnog svijeta. Sada započinje nova faza u mom životu",  započeo je Xavier i tada objasnio preobraćenje s katoličanstva na islam.

"U trenucima tuge pronašao sam utjehu u islamu. Polako sam naučio da je to vjera koja promovira mir, jednakost, slobodu i nadu. To su temelji s kojima se mogu identificirati",  dodao je portugalski branič, koji će se odsad zvati Faisal.

Nogometnu karijeru ovaj je branič započeo 1990, godine u Amadori, a u karijeri je branio boje ukupno 12 klubova, među kojima su i Benfica, PSV, Everton, Liverpool, Galatasaray, Roma i LA Galaxy.

Osim po nogometnim vještinama Xavier se isticao i osebujnim frizurama različitih boja. Za portugalsku je reprezentaciju nastupio 20 puta i pritom je postigao dva pogotka.

U Sudu Bosne i Hercegovine za sutra je zakazana usmena rasprava u slučaju Imad Al Husin, poznatiji kao Abu Hamza, koji se od 6. oktobra prošle godine nalazi u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu. Povodom zakazivanja usmene rasprave, njegova kćerka Nudžejma Softić poziva sve građane da mirnim okupljanjem ispred Suda BiH pokažu da "nekompetentne osobe ne mogu odlučivati o ljudskim sudbinama", a u e-mailu koji je poslala redakciji Sarajevo-x.com navodi:

"Kao što vam je poznato, već duže vrijeme se protiv jedne grupe bosanskih građana afroazijskog porijekla vodi politička kampanja u kojoj se oni proglašavaju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti bez ikakvih dokaza i zatvaraju u imigracione centre, kako bi se pokazalo da naša vlast i naše pravosuđe 'nešto rade'. Međutim, vremenski period od 15 mjeseci, od dana kada je u Imigracioni centar pritvoren moj otac Imad Al Husin (Abu Hamza), pokazao je da naša vlast zapravo ni sama ne zna u šta se, oprostite na izrazu, uvalila, i kako da te slučajeve riješi", navodi u svom e-mailu Softićeva.

Prema njenim riječima, svakom razumnom umu je jasno da se slučajevi prijetnje nacionalnoj sigurnosti, ukoliko ona postoji, rješavaju brzo, jer se za takvu optužbu moraju imati jaki dokazi. "Ovdje to nije slučaj, jer dokaza nema, jer je optužba proizvoljna i neosnovana i mi kao članovi porodice jednog punopravnog bh. građanina i bh. državljanina imamo pravo da to tvrdimo. Da je moj otac bilo šta uradio, davno bi bio deportovan iz BiH i davno bi ovaj slučaj bio riješen. To, međutim, nije tako. Deportaciju je obustavio Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, a kako je naša vlast mog oca već proglasila prijetnjom, naše institucije našle su se u ćorsokaku“, navodi dalje u pismu Nudžejma Softić.

Kako pustiti na slobodu nekog koga su nepromišljeno proglasili prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, a čija je deportacija zabranjena od strane jednog od najvećih evropskih sudova, pita se kćerka Imada Al Husina.

"Zapitajmo se zajedno šta će biti ukoliko naše insitucije priznaju svoju grešku i ako se utvrdi da je optužba bila neosnovana i politički produkt. Zapitajmo se kakvi nas to ljudi predvode i za kakav zločin i nas same danas-sutra na pravdi Boga mogu da optuže. Sjetite se romana 'Proces' Franza Kafke, kojeg smo manje-više svi čitali za lektiru u srednjoj školi. Dokle ćemo se miriti s tim da o nama odlučuju nesposobni ljudi i da mi budemo njihove žrtve, te da povrh svega to prešutno podnosimo i ne znajući da nam se radi o glavi“, navodi Softićeva, koja je pozvala sve građane BiH kojima je stalo ne samo do rješenja slučaja njenog oca, nego da se pravedno provode i svi ostali postupci, te da se poštuju pravne procedure, da se sutra u 10 sati okupe ispred Suda BiH i mirnim protestima pokažu da ne žele da o njihovim i životima njihovih komšija, odlučuju političari ili neka druge nekompetentne osobe. "Ako je neko kriv neka bude kažnjen, ako nije onda neka se prestane s mučenjem nevinih ljudi i njihovih porodica“, navela na kraju svog e-maila.

DRUŠTVENI servis My Space ovih dana je izbacio popis najdražih pjesama pape Benedikta XVI. Doznajemo da papa, osim što najviše sluša crkvenu glazbu, voli i Shirley Bassey te pokojnog repera Tupaca, što je mnoge iznenadilo, ali zabavilo. Popis papinih glazbenih želja napravljen je u sklopu kampanje koja je mnogim poznatim osobama ponudila da sastave liste svojih najdražih pjesama.
Većina pjesama koje je papa odabrao dolazi s albuma Music From The Vatican, ali u njih se ugurala i jedna Tupacova pjesma koja govori o pušenju cracka, nasilju na ulicama i životu u siromašnim predgrađima, klasičnim temama američke rep scene.
Također, tu je i pjesma "After The Rain" legendarne Shirley Bassey, kao i jedna pjesma benda Muse. Popis pjesama My Spaceu je dostavio osobni papin izaslanik i uski suradnik, otac Giulio Neroni, inače umjetnički direktor vatikanske izdavačke kuće Multimedija svetog Pavla. Neroni je javnosti poznat kao producent posljednjeg albuma Alma Mater na kojem se nalaze razni gregorijanski napjevi i molitve, a snimljene su i poruke Pape Benedikta XVI. na pet jezika.

Prekratke suknje i preduboki dekoltei uskoro bi mogli biti protjerani sa sarajevskih fakulteta, ako Univerzitet prihvati prijedlog o uvođenju kodeksa oblačenja na visokoškolskim ustanovama, saznaje "Dnevni avaz".
Kodeksom bi se zabranilo nedolično i "provokativno" oblačenje studenata prilikom dolaska na fakultete.

Kako takva pravila trenutno ne postoje, nije rijedak slučaj da se pojedinci na predavanjima ili ispitima pojavljuju, po mnogima, obučeni krajnje neprimjereno ambijentu obrazovne ustanove.
Studentice Pedagoškog fakulteta Anela Muminović i Rialda Uzunović kažu da je takva pojava danas veoma česta.
- Posebno su tome sklone mlađe generacije. Brojne djevojke dolaze na fakultet u veoma izazovnoj odjeći. Vjerovatno misle da će tako lakše "napredovati" - smatraju one.
Pričaju da se među nekim djevojkama često mogu čuti sugestije poput "raskopčaj malo košulju da lakše položiš ispit". Ipak, one ne vjeruju da to "prolazi" kod profesora na njihovom fakultetu.
Prema njihovom mišljenju, uvođenje kodeksa oblačenja je dobra ideja i svakako bi je trebalo realizirati.

S druge strane, nije mali broj onih koji smatraju da bi to bio udar na privatnost. Student Fakulteta političkih nauka Dino Hodžić kaže kako takvo oblačenje baš i nije primjereno obrazovnoj ustanovi i da ga treba ostaviti za večernje izlaske.
- Ipak, to je stvar ličnog izbora. Niko nema pravo određivati ljudima kako će biti obučeni - ističe Hodžić.
Bilo je i onih studenata koji nam se nisu željeli predstaviti, a koji su u šali dobacili da će prekinuti školovanje ako se takvo pravilo uvede.
Neprimjereno obučeni i profesori

Profesor Ismet Dizdarević kaže za "Avaz" kako bi profesori trebali studentima ukazati na to da se na fakultetima moraju poštovati određena pravila oblačenja, ali ističe da nije za uvođenje striktnih mjera zabrane.
Naglašava da ima i pojedinih profesora koji se neprimjereno oblače i da bi se takva pravila trebala i na njih odnositi.