Nakon neuspjeha kojeg je doživjela akcija hapšenja i teroriziranja muslimana u Gornjoj Maoči, i osude javnosti koja je nakon toga uslijedila, policija se polako okreće staroj metodi obavještajnih službi. Pretpostavljate već o čemu je riječ?! Da, riječ je o podmetanju dokaza!

U toj prljavoj raboti vješto im pomažu islamofobični i fašistički bh. i strani mediji koji već nekoliko dana svaku, pa i najobičniju sitnicu koju mogu dovesti u vezu sa Maočanima prikazuju kao nešto zastrašujuće i nešto prijeteće za bosanskohercegovačko društvo.

Ovi ljudi-lešinari, koji tiraž svojih novina povećaju izmišljajući priče o „opakim islamskim teroristima u BiH“, zarađujući tako poene kod svojih gospodara na nevolji nevinih muslimana, nisu jedini akteri događaja.

Rame uz rame s njima staju "antiteroristički stručnjaci" poput Domagoja Margetića i Dževada Galijaševića koji su posljednjih dana postali toliko popularni da im mogu pozavidjeti i holivudske zvijezde. Ova dva jadnika su spremna na svaki oblik laži koje će islamofobični i fašistički mediji u BiH i regiji plasirati javnosti, jer njihov cilj jeste kaljanje časti vjernika i prikazivanje vjernika kao potencijalnih terorista s kojima država treba da se obračuna.

O kakvim se ekspertima radi dovoljno svjedoče laži koje oni preko medija plasiraju u javnost. Jedna od tih laži je tvrdnja da su Maočani imali saznanja i informacije o famoznoj policijskoj akciji, čiji je besmisao zaprepastio ne samo domaću, već i svjetsku javnost. Možda se pitate odkud sada ova informacija?

Ako samo malo razmislite doći će te do logičkog zaključka. Naime, operacija hapšenja i teroriziranja muslimana u Maoči je prema nekim izjavama koštala 117 000 KM, a po drugim izjavama 170 000 KM. U svakom slučaju, radi se o velikoj količini novca za koje će nadležni u akciji morati nekome da polažu račune. Kako je sama akcija doživjela totalni debakl, i kako od silnog medijskog napuhavanja i tenzija nije ispalo nešto veliko kao što su očekivali, sada policija traži načina da opravda ovaj svoj neuspjeh.

U saradnji sa novinarima, policija u javnost polako počinje da plasira informaciju da je u okolici Maoče skriveno pola tone eksploziva, što zvuči zastrašujuće. No, ta bijedna policija nema informaciju tačne lokacije, ali zato su tu lešinari novinari koji putem njihovih novinarsko-spletkaroških metoda počinju da informišu javnost kako jedan od uhapšenih priznaje da je eksploziv sakriven, ali da on ne zna gdje. Jedini koji to zna je Nusret Imamović, na kojeg je kao imama džemata u Maoči svakako najlakše baciti ljagu i lažno ga optužiti.

Međutim, policija u svojim nesigurnim izjavama "da se trenutno ne može sa sigurnošću tvrditi da je poslije akcije ostalo u Gornjoj Maoči još naoružanja, ali se ne može tvrditi da je sve pronađeno", koju je dao Mirko Okolić za "Fokus", ostavlja novinarskim lešinarima prostor za manipulaciju i izmišljanje priča.

Novinari tako pričom o sakrivenom eksplozivu pripremaju javnost koja treba da prihvati „dokaze“ od strane policije. To nije nešto neobično. Nakon ovako velikog neuspjeha akcije policija mora da pruži javnosti dokaze o opravdanosti iste kao i da nadređenima polože račune za protraćeni novac. Isto tako, tužilaštvo mora da pronađe dokaze za „napakovane“ optužbe o prijetnji ustavnom poretku BiH. Tako policija čeka pogodan momenat da u javnost plasira "dokaze" o sakrivenom eksplozivu.

Iz ovoga vam je jasno koji će koraci uslijediti. Policija će podmetnuti eksploziv na neku lokaciju okolo sela Maoče, a zatim će tu lokaciju "otkriti" javnosti. Zatim dolaze novinari-lešinari da tu lokaciju slikaju i snimaju i eto ga - javnost je dobila dokaze da su policija i lešinari, pardon, novinari, govorili istinu.

Oni koji će plasirati takvu „istinu“ ni sami ne vjeruju u nju. Hoće li javnost povjerovati, ostaje da se vidi?

Islam i obilježavanje nove godine

Sarajevo: 16. muharrem 1431.H ./      01. januar 2010. god.                     
Hutba: Džamija Kralj Fahd
Nezim Halilović Muderris

Piše: Fatmir Alispahić

Činilo se da će se žabokrečina na bošnjačkoj političkoj sceni okameniti. Već godinama vladaju iste pozicije, isti ljudi, iste laži. Dođu izbori, narod nema za koga, pa glasa za iste. A isti po istom. Iz tog ringišpila beznađa u narodu se izrodio očaj, a u političara oholost. Narod je osjetio blokadu svih svojih potencijala, okupiranih svevlašćem bošnjačkih političara. Od njih se nije moglo dahnuti. Ni kahnuti. Oni su postali svjesni, ma presvjesni!, svoje nedodirljivosti, nepromjenjivosti, preuzvišenosti, zbog koje su mogli rahat da planiraju dobitak svih narednih izbora, do Sudnjega dana. Narodu kako god da bude, njima, političarima, bit će dobro, jer će biti na vlasti, i oko vlasti, a neka vlast mora postojati, a narod za nekoga mora glasati, a drugih i boljih od njih nema... Traje to tako bezmalo dvije decenije, pa zašto ne bi još?! Tim prije što nije bilo nikakvog nagovještaja, nikakvog vjetrića, da bi se išta krupno na političkoj sceni u Bošnjaka moglo dogoditi. Jer sve krupno se već izdogađalo: tri su najjače bošnjačke stranke postale tri privatne prćije svojih lidera, i tu je tačka. Ostale kombi-stranke, naravno, nisu nikome nikakva prijetnja. U ambijentu žabokrečine narodna je patnja mogla ključati još godinama, kao što je ključala i uvirala već godinama, ali se ništa ne bi promijenilo. Stvari se mijenjaju politikom, i ljubavlju politike prema narodu, a bošnjačka je politika doktorirala maćehinstvo prema Bošnjacima, kakvo su prema podanicima iskazivali srednjovjekovni vladari u svojim privatnim državama. I kad se činilo da je svaka mogućnost promjene već blokirana i usisana u glavne strukture moći u bošnjačkom društvu, dogodilo se ukazanje Fahrudina Radončića, moćnog biznismena, medijskog magnata, čija politička moć nikada nije čitana kao moguća konkurencija, već kao sredstvo. Političari su se navikli da Radončića vide kao marketinšku motku za preskakanje izbornih prepona i ubrzani dolazak do cilja, a da mu se zauzvrat revanširaju ako čime mogu. No, u ovom odnosu  Radončić je bio taj koji je dijelio milost, jer je preko moćne medijske mašinerije gospodario jednom od najpoganijih strasti – strašću za slavom. Političari su bivali obanđijani svojim slikama i u fazama Radončićeve milosti potpuno ovisni o njegovim migovima. No, u svemu što je isprobao, Radončić nije isprobao sebe. Holivudska priča Fahrudina Radončića bila bi nepotpuna bez reditelja koji ulazi u svoj film. Kao Alfred Hičkok.

Lider iz svijeta pismenosti

''Ti si ipak samo novinar'' – rekao mi je jedne prilike jedan političar koji je prije nego što je postao političar vozio kamionče ili autobušče, ne sjećam se više. Ne znam više o čemu smo pričali, ali se dobro sjećam te rečenice, koje se vjerovatno ne bih sjećao da me nije na neki način povrijedila. Ono ''samo novinar'' u mojim je ušima odzvanjalo kao ''garib'', neko ko je obilježen svojim jadnim javnim poslom pa ne može biti ništa više od te bijede koja se zove ''novinar''. Ja ne bih nikome, pa ni šoferu, mogao kazati: ''Ti si ipak samo šofer'', jer smatram da i šofer ima pravo da postane ''bravar'', tj. predsjednik. Haman smo jednaki? No, političari valjda misle da su oni ''jednakiji'' od ostalih, da su nekim čudom odabrani da baš oni budu ispred i iznad svih drugih. U našem ne(o)komunističkom društvu političar se tretira kao vrhunaravni autoritet, umjesto da bude narodni sluga, komunalac, neko ko će slušati pametne i administrirati ekspertne programe. S obzirom na naopaku logiku, u našoj se politici namnožilo svega i svačega, samo ne pismenih ljudi. Zato je normalno da neki bivši šofer kaže novinaru: ''Ti si ipak samo novinar'', jer za njegove šoferske horizonte ništa ne znače institucije pismenosti i civilnog društva koje kreira ta pismenost, pošto on politiku doživljava kao trgovinu u kojoj se umjesto kamionske ture sada trguje sa turama glasova za usvajanje ili neusvajanje nečijeg interesa. Politika je u nas trgovina, ona najprljavija, kojom se prodaje, a zapravo rasprodaje, narodno dobro i dostojanstvo. Političari su šverceri, šibicari, podvodači, a stranke obična dioničarska društva koja okupljaju ljude zainteresirane za materijalni interes, a ne za ideju, domovinu, narod. S obzirom na proces negativne selekcije, kojim su uklanjani pismeni i sposobni, a dovođeni neobrazovani i podobni, koji će podržavati poredak liderskog svevlašća, logično je da se u bošnjačkoj politici nabrala kritična masa ljudi koji nit' šta razumiju, nit' smiju da razumiju, osim sudjelovanja u zadovoljenju ličnih profiterskih potreba. Profiterstvo je u bošnjačkoj politici izraslo na nivo apsolutne ideologije, gdje ne postoji ni jedan jedini milimetar prostora i za šta drugo. Sve je pretvoreno u pare, u jagmu, u agresivnu gramzivost, u ime koje u bošnjačkoj politici više nema slova, nema riječi, ima samo režanje, mumlanje, preživanje, i zvjerlanje okolo, u strahu od sposobnih i moralnih, protiv kojih se udružuju lobističke bratije havljača bošnjačke budućnosti. Bošnjačka politika je pretvorena u obespamećenu životinju sa kojom se nema o čemu komunicirati, jer ta životinja kao jedini oblik komunikacije raspoznaje svoje nagone za žderanjem. Sve ostalo je pučina gluposti i nepismenosti, odakle pismenost i mislenost u Bošnjaka izgleda kao mentalni feler. Bošnjačka politika je zanemarivanje bošnjačkog naroda i njegovih potreba promovirala kao vrlinu, a ljubav prema Bošnjacima kao mahanu, kao idiotizam kojim se jedino još bave oni što nisu pri čistoj pameti. Ko je vidio voljeti narod!? Ko je vidio žrtvovati se za narod!? Ko je vidio udostojiti narod sklapanjem ugovora o ponudama, obećanjima i rokovima, kako je to predvidio Fahrudin Radončić?! Narod je tu da gmiže pred političarima, da izvrće džepove na svakom koraku, kako bi se od te jedne po jedne marke moglo sakupiti dovoljno para za stomačne cisterne ovih crnih rupa. Ti likovi koji se kao pseće sline razvlače po zastupničkim klupama najzanimljiviji su kad se susretnu sa pojavama, bilo ličnostima ili događajima, koji simboliziraju suštinu bošnjačkog naroda, njegov kulturalni identitet i dignitet. Bivao sam prisutan kada bošnjački političari u naše velikane blehnu kao u budale, jer im nije jasno kako neko može biti velikan a da nije na vlasti. Sva veličina bošnjačkog naroda danas je strpana u bošnjačku vlast koja pojma nema o bošnjačkom narodu i koja bi prvo trebala da prođe jedan kurs iz kulturne i političke povijesti bošnjačkog naroda da bi znala u čije ime govori i sa kakvom težinom raspolaže. S obzirom da je Fahrudin Radončić na jugoslovenskom tržištu bio jedan od najtalentovanijih i najperspektivnijih novinara, da njegova javna pojava proizilazi iz svijeta pismenosti, kao što je iz svijeta pismenosti proizilazila i pojava Alije Izetbegovića, te da on može u punom kapacitetu razumjeti smisao rečenice: ''Ti si ipak samo novinar'', koja simbolizira odnos bošnjačke politike prema pismenosti, bez koje nema naroda – za očekivati je da bi njegova politička inicijativa mogla u bošnjačkom političkom biću uspostavljati poredak normalnosti i perspektivnosti.

Patriotizam kao preporuka

Gotovo da se nema šta komentirati u onome što je Fahrudin Radončić naobećavao prilikom promocije svoga ulaska u politiku. Očit je njegov autorski dar da kreativno unaprijedi obećanja, tako da ova njegova izgledaju svježe, privlačno, domaćinskije od svih drugih koja su se pretvorila u parole koje više i ne čujemo. Njegov ekonomski patriotizam skladno je poduprt sa nekoliko veoma konkretnih patriotskih stubova, tipa, zaštite Bošnjaka od pravosudnog progona iz velikodržavnih centara, ili zaštite i reafirmacije djela Alije Izetbegovića. On otvoreno govori o ''dvostrukoj agresiji'', o pobratimskoj vezi s&h hegemonije, o postojanju ''četničkih i ustaških pokreta'', a što u toj formi dosad nije pripomenuo nijedan bosanskohercegovački političar. Ovaj patriotski blok njegovih ponuda poduprt je konkretnim dokazima, iz dva razloga: prvo, zato što taj kurs godinama već drži ''Dnevni avaz'', za razliku od svih drugih jačih medija u Sarajevu; drugo, zato što taj kurs ne drže bošnjački političari, koji posljednjih godina uopće ne govore o progonu Bošnjaka, već se šutnjom dodvoravaju svojim velikodržavnim s&h mentorima, računajući da nema polaganja računa. Eh, evo – ima – sada, kada Radončić radi to što oni nisu radili, kada najavljuje kontinuiranu političku zaštitu bošnjačkog naroda pred svekolikim progonima, i kada time razotkriva hipokriziju dosadašnje bošnjačke politike. Radončić će dobiti više podrške nego što se u ovaj čas može očekivati. Ta podrška neće biti podstaknuta samo odnosom prema Radončiću, kao Bošnjaku koji dobro misli i koji je dovoljno bogat da ga se ne može kupiti, već će biti podstaknuta i nagomilanim nezadovoljstvom bošnjačkog naroda, kojemu je dozlogrdio ćorsokak u kome su političari postali poreznici, a ne narodne sluge. Masa odstranjenih kvalitetnih kadrova iz bošnjačkih stranaka, ili onih koji uopće nisu imali političkog angažmana, i svoju i našu šansu vide u Radončićevoj stranci, kao prostoru u kome će se cijeniti pamet, pismenost, kvalitet, ideje, a ne klimoglavost i svi drugi derivati negativne selekcije. Prema informacijama koje se mogu dobiti po našim lokalnim sredinama, stotine i stotine ljudi prijavljuju se na mailove i telefone ove stranke, tako da se već sada može govoriti o novom bošnjačkom preporodu ili o novom pokretu u Bošnjaka, kakav je u pionirskoj fazi postkomunizma bila Stranka demokratske akcije, koju su vjerovatno za sva vremena uništili Sulejman Tihić i oni koji su podržavali njegovu i našu karikaturu.

Šansa za narod bez šanse

Niko nije bez mahana, pa ni pokret Fahrudina Radončića. Prva je nezgrapan, patetični naziv stranke, koji imenom – Savez za bolju budućnost – podsjeća na neku jednokratnu koaliciju, a ne na instituciju koja treba da u političkoj povijesti Bošnjaka bude kamen temeljac konačnog nacionalnog odrastanja. Radončić inače kuburi sa naslovima i nazivima, pa je i ''Avazovom'' sedmičniku nadjenuo pozlaćeno ime ''Global'', što me podsjeća na jednog mog komšiju koji je pržionici kafe u našoj mahali nadjenuo ime ''Palas''. No, možda još nije kasno da ovaj važni pokret dobije odgovarajući, skroman i kulturan naziv. Potom, Radončić često naglašava svoje bogatstvo, a to je toliko znano da nije za pomena. Moglo se kazati kako politiku treba osloboditi od profitera, a u ime ljudi koji će narodu davati, a ne od naroda uzimati. Njemu se čak potkralo kako će ''njegovu alternativu aktuelnoj vlasti činiti bogati ljudi u politici, koji nemaju potrebe krasti od naroda'' – pa ispada da ljudi koji nisu bogati imaju potrebu da kradu. Bošnjaci nisu zainteresirani za Radončićevo bogatstvo, ali jesu za njegov patriotizam, koji je primjereno promovirao. Ako je narodu potreban novi Alija, onda takav mora izaći iz knjiga, a ne iz tornjeva. Mada su tornjevi u Sarajevu najbolja preporuka za Fahrudina Radončića – ne zbog svoje materijalne vrijednosti, već zbog njegovog duhovnog nastojanja da ostavi graditeljske tragove u vremenu i prostoru. Opet je do duha, a ne do para. No, razumjeti je i Radončićevu potrebu da narodu poruči kako njemu ništa od naroda ne treba, osim povjerenja.

Postoji još nekoliko problema. Opet ćemo dobiti lidera, a ne instituciju. Kad nema lidera, nema ni institucije. A kad je lider institucija, onda su tu i razne opasnosti po demokratiju. Radončić bi morao ispraviti grešku Alije Izetbegovića i Bošnjacima ostaviti nacionalne institucije, a ne svoj muzej i nekog Sulejmana Tihića. Zanima nas i šta će biti sa ''Dnevnog avaza'', koji je dosad slovio kao glas bošnjačkog civilnog društva, a sada bi se mogao preroditi u stranačko glasilo Radončićeve partije. No, Bošnjaci nisu u poziciji da biraju, pa su neki minorni kompromisi sa idealnim rješenjima mnogo bolji od nacionalne katastrofe u koju su vladajući bošnjački političari dotjerali bošnjački narod. Fahrudin Radončić je šansa za Bošnjake: prvo, jer Bošnjaci nemaju nikakve druge šanse; drugo, jer Fahrudin Radončić ima duhovni i graditeljski potencijal koji je bolji od svega postojećeg na bošnjačkoj političkoj sceni.

Oduzimanjem državljanstava naturalizovanim Arapima, koje su Bošnjaci tako jeftino prodali, Komisija za reviziju državljanstava prestala sa radom. Srbi svoje useljenike iz Hrvatske, koji su došli na mjesto prognanih Bošnjaka, neće tako jeftino prodati.  

 

Državljanstvo BiH i RS od  2000. do 2008. godine dobila su 2.624 državljana Hrvatske, navodi se u odgovoru Ministarstva civilnih poslova BiH, dostavljenom zamjeniku šefa Kluba SDA u Predstavničkom domu Državnog parlamenta Šemsudinu Mehmedoviću.
      
Zvanični podaci
Prema zvaničnim podacima Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS, na osnovu čijih je podataka Ministarstvo civilnih poslova BiH sačinilo odgovor na Mehmedovićeve navode o „sumnjivoj dodjeli državljanstava Srbima iz Hrvatske“, radi se o osobama koji su porijeklom iz svih dijelova Hrvatske.
U odgovoru stoji i da su ove osobe upisane u matične knjige rođenih jer su knjige državljana, kao mjesto evidentiranja državljanstva, zaključene sa 31. decembrom 1999. godine?!
    
- Prema mojim saznanjima, Srbi iz Knina, njih ogroman broj, uknjiženi su kao državljani BiH kroz CIPS projekt izdavanja ličnih karata, odnosno uvođenje u matične knjige državljana kroz matične urede. I to bez ikakvog rješenja o upisu u matičnu knjigu državljana. Očigledno je da nadležni ministar ili nema ili ne želi imati kontrolu nad upravnim stvarima koje se tiču upisa u matične knjige državljana BiH, naročito u RS - rekao je Mehmedović za naš list.
         
Utvrditi istinu

 

Mehmedović navodi da Republika Srpska ni Komisiji za reviziju državljanstava nije dostavila dokumentaciju iz koje bi se eventualno mogla utvrditi istina, jer u  Izvještaju koji je dostavljen Parlamentu tih podataka nije bilo.
- U izvještaju koji smo dobili iz RS samo su naveli da je zbog vlage i glodara dokumentacija uništena. To je, naravno, moguće provjeriti jer u svakom matičnom uredu postoji matična knjiga državljana u koju su morali biti upisani - istakao je Mehmedović.             
Vuković: Nemam ništa s tim
Više informacija pokušali smo dobiti od Vjekoslava Vukovića, bivšeg predsjednika Komisije za reviziju državljanstava, koja je početkom prošle godine, iz nepoznatih razloga, odjednom prestala s radom. Špekuliralo se da je razlog tome bio upravo ulazak Komisije u proces provjere bh. državljanstava kninskih Srba. - Zaista više s tim nemam ništa. Kontaktirajte pomoćnika ministra civilnih poslova i bivšeg člana Komisije Miodraga Pandurevića - kratko nam je rekao Vuković.
Ni Pandurević jučer nije bio rječitiji. Upućivao nas je na kabinet resornog ministra i Državni parlament.
Avaz

 

Kampanja koja je prije tri godine povedena protiv neprimjerenog bajramskog slavlja i organizacije bajramskih terevenki dala je rezultata, pa su naredni Bajrami bili znatno bliži tradiciji i duhu islama. No, ove godine ponovo se najavljuju tzv. bajramski partiji, kahvanske proslave, pa čak i manifestacije narko-kulture, tako da smatramo za shodno da javnost podsjetimo na kampanju od prije tri godine.U organizaciji Udruženja Mladi Muslimani, u srijedu je, 27. decembra 2006., na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, održan okrugli sto na temu «Proslava Bajrama – narušavanje bošnjačke tradicije», na kome su govorili reisu-l-ulema dr Mustafa ef. Cerić, Emira Hadžihafizbegović i Fatmir Alispahić. Moderator je bio Anez Džunuzović, koji je raspravu koncipirao za ovdašnje prilike i navike više nego originalno, jer je okrugli sto dobio dinamiziranu formu otvorenog intervjua sa uvodničarima, tako da su se izbjegla dugačka uvodna izlaganja. Podsjećanja radi, problem neprimjerenog bajramskog slavlja u javnosti je otvorio Fatmir Alispahić nakon ramazanskog Bajrama, kada su u bezmalo svim mjestima sa bošnjačkom većinom u bajramske dane, a pogotovo noći, zabilježeni izgredi koji narušavaju tradicionalne oblike obilježavanja Bajrama. Evo šta je Alispahić napisao u svome otvorenom pismu koje je objavio «Dnevnik avaz» 26. oktobra 2006., te mnogi internet sajtovi:- “Posljednji ramazanski Bajram u mnogim je mjestima, a posebno u tuzlanskom kraju, proslavljan mimo islamskih običaja i bošnjačke tradicije. U krcatim kafanama su nastupale srbijanske turbo-folk zvijezde, alkohol se točio na ulicama, pucalo se iz vatrenog oružja, događale su se masovne tuče, pa čak i ubistva, a sve to u ime Bajrama, kao krune ramazanskog posta i odricanja. Nikada ni jedan Bajram kao ovaj nije nosio toliko socijalne destrukcije i frustracije, niti je bio u svojoj društvenoj manifestaciji toliko udaljen od islama. Budući da ni u našem komšiluku, a ni kod nas, dosad nije zabilježena takva erupcija autodestrukcije u vrijeme vjerskih praznika, vrijedilo bi upitati se – šta se to događa sa bošnjačkim narodom, a posebno sa bošnjačkom omladinom? Činjenica da je Bajram, za hiljade Bošnjaka, postao pozornica za opijanje, premlaćivanje i maltretiranje slabijih, za vašarsko divljanje svake vrste, ukazuje na upalni proces koji se ne može liječiti ignoriranjem. Mnogi muslimanski vjernici, koji su ispostili ramazan, bajramske su terevenke osjetili kao uvredu i kao blasfemiju svetog muslimanskog mjeseca. Mnogi od njih smatraju da bi u ovom povodu trebala reagirati Islamska zajednica, koja bi konkretnim kritičkim uputama trebala razdvojiti tradicionalnu bajramsku radost od terevenki koje se priređuju u vrijeme Bajrama i koje vrijeđaju svakog iskrenog muslimana.”Nekoliko dana nakon ovog otvorenog pisma Hayatov je Centralni dnevnik priredio, kako je Senad Hadžifejzović najavio – face to face to face – u kojem su učestvovali slovenački muftija Nedžad ef. Grabus, akademik Esad Duraković i Fatmir Alispahić. U centralnom pitanju građani su masovno osudili bajramske terevenke, te ponajviše osudili gazde kafana koji zbog profita dopuštaju da se u njihovim objektima skrnavi dostojanstvo Bajrama i bošnjačke tradicije.Oglasio se i Rijaset Islamske zajednice koji je osudio bajramske terevenke te pozvao muslimane da se pridržavaju tradicionalnih i svima dobro poznatih vidova obilježavanja Bajrama. Na sličnom fonu bilo je i nekoliko tv emisija. Tri dana nakon Hayatovog Centralnog dnevnika emisiju na ovu temu priredila je Tuzlanska televizija, gdje je, kao i na TV Zavidovići, gostovao Fatmir Alispahić, a potom je TV Tuzlanskog kantona priredila emisiju u kojoj su na ovu temu govorili predstavnici sve tri konfesije. Tuzla je, doduše, možda imala i najviše razloga da ovom problemu ustupi adekvatnu društvenu i medijsku pažnju, jer je upravo u Tuzli, u prvoj bajramskoj noći, pred vratima objekta u kojem se odvijao tzv. bajramski party, ubijen jedan mladić. Zaključak ovih emisija je bio jedinstven: poslati jasnu poruku da ni jedan vjerski praznik ne može biti korišten kao poligon za ispoljavanje nasilničkih oblika ponašanja, bilo da se radi o pucanju iz vatrenog oružja, narušavanju reda i mira, korištenju opojnih droga i sl. Bošnjačka javnost je bila jedinstvena u insistiranju da je blasfemično pod bajramsku radost podvoditi točenje i korištenje alkohola, te plasiranje muzičkih sadržaja koji nemaju nikakve veze sa bošnjačkom kulturom.Okrugli sto na Fakultetu islamskih nauka doimao se kao svojevrsni poziv bošnjačkom narodu na disciplinu i sprječavanje oblika koji narušavaju vjerska i kulturološka značenja Bajrama. Rečeno je da treba biti realan i pretpostaviti da se jednom kampanjom ne može riješiti i ispraviti problem koji je taložen godinama. Kampanju treba nastaviti, i biti zadovoljan ako za nekoliko godina uspijemo potpuno iščistiti zlu pojavu da se Bajram obilježava izvan veoma jasne bošnjačke i islamske tradicije.

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Dok bošnjačka politika tek 2009. otkriva „dogovor Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka“, dotle velikosrpske i velikohrvatske nevladine organizacije iz Bijeljine i Mostara preko Tanjuga obznanjuju saradnju na pokretanju istrage protiv navodnih zločina Armije RBiH, i to pred pravosuđem Srbije i Hrvatske. Zajednički istup Branislava Dukića i Lea Pločkinića simbolizira zajedništvo njihovih sponzora, koji odveć složno vladaju ključnim mehanizmima dejtonske države. A Bošnjaci i kad dobiju četiri fotelje, od ukupno 24, to su fotelje koje ništa ne znače, kakva je ona od šefa Uredu za razmatranje žalbi. Dok Silajdžić i Tihić nemaju kuveta ni za dijalog, a kamo li za jedinstvo, dotle srpske političare krasi sloga, pa nije ni čudo što entitet Radovana Karadžića izgleda zdravije od države Kulina Bana.Bosanskoj ideji se nije moglo dogoditi ništa teže od isparavanja bošnjaštva, kao što se Bošnjacima nije moglo dogoditi ništa teže od gubitka glavnih uporišta opstanka. Bosna ostaje bez kičme državnog i kulturalnog identiteta, jer će bez ravnopravnih Bošnjaka prerastati u geografski pojam. Bosanska apokalipsa je krajnja želja amidžića iz Karađorđeva, a za ostvarenje nisu zaslužni oni, već bošnjačka politika – razjedinjena, zakupljena, iskompleksirana.Okupacija iznutraOd svake tragedije jedino je tragičnija nemogućnost da se tragedija spozna. Tužno je vidjeti Bošnjake kako se raduju Bosni, a Bosna razbošnjačena. Život političkog naroda se sastoji od ekonomskog suvereniteta, kojim se hrani kulturni identitet, te od pozicija u vlasti, odakle se brane i afirmiraju narodni interesi. Zato Bošnjaci više ne postoje na tri četvrtine bh. teritorije, izuzev, ponegdje, kao forma i ikebana, i zato Bošnjaci sve manje postoje i tamo gdje su u većini. Bošnjak je i u Portugalu i u Senegalu isto što i Stocu i u Sokocu – slučajni prolaznik. U Tuzli je blizu 90 odsto Bošnjaka, ali ih je na pozicijama manje od 50 odsto. To je praktična definicija dejtonske multikulture. Virus samoponiženja grabi dalje. Biti svoj na svome znači imati pare i imati vlast, a ne tek frazu u ustima. A zašto su Bošnjaci ostali bez para i bez vlasti? Koga da upitamo? Lidera najjače stranke u Bošnjaka, bezbeli. Ekonomska kolonizacija Bošnjaka nikada nije bila tema bošnjačke politike, jer je ta politika korupcijom upletena u dopljačkavanje Bošnjaka, pa su danas mnogi bošnjački funkcioneri na platnim spiskovima susjednih država. To se zove okupacija iznutra, tako da su „bošnjačke fotelje“ relativan pojam. Pitanje je čije su.DA SE ZNA: Fatmir Alispahić je 10. maja 2007. gostovao na zloglasnoj Bijeljinskoj BN televiziji, gdje je branio cjelovitost Bosne i Hercegovine i historijsko pravilo zajedništva i tolerancije, a naspram njega su bili glavni srpski secesionista Dane Čanković, iz Pokreta "Izbor je naš", te glavni hrvatski secesionista Leo Pločkinić, predsjednik "Kroacija Libertas", koji je tada u Bijeljini dočekan kao heroj.Na informaciju da je državni premijer Nikola Špirić dosad imenovao 24 čelnika bh. institucija, od čega samo četiri Bošnjaka, te da su Bošnjaci od ukupno 60 na čelu samo 19 državnih institucija, Sulejman Tihić kaže: „Bojim se dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka“. A trebao bi valjda objasniti u šta je gledao sve prethodne mjesece kad nije vidio da Špirić posrbljuje državne institucije. O učestalom preglasavanju Bošnjaka u Domu naroda, ili o činjenici da je u CIPS-u zaposleno 90 odsto Srba, Tihić galantno kaže: „“Mi ne pravimo od toga poseban problem“. Fakat, ni Srbin ne bi bolje odgovorio.Politički kompasiDok bošnjačka politika tek 2009. otkriva „dogovor Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka“, dotle velikosrpske i velikohrvatske nevladine organizacije iz Bijeljine i Mostara preko Tanjuga obznanjuju saradnju na pokretanju istrage protiv navodnih zločina Armije RBiH, i to pred pravosuđem Srbije i Hrvatske. Zajednički istup Branislava Dukića i Lea Pločkinića simbolizira zajedništvo njihovih sponzora, koji odveć složno vladaju ključnim mehanizmima dejtonske države. A Bošnjaci i kad dobiju četiri fotelje, od ukupno 24, to su fotelje koje ništa ne znače, kakva je ona od šefa Uredu za razmatranje žalbi. Mrtve su iluzije da bi bošnjačka politika mogla išta učiniti za dobrobit Bošnjaka. Sve dosad, u totalu, bilo je lutanje, slugovanje i benevetanje. Glavni bošnjački interesi, od zaštite ekonomskih potencijala, preko kulture pamćenja, do političkog prisustva dijaspore u BiH, izgubljeni su. Kako očekivati da bošnjačka politika odreagira na najavu srpsko-hrvatskog progona boraca Armije RBiH, ili da digne glas protiv eskalacije terorističkih napada na džamije u mjesecu ramazanu? Bošnjaci vape za zaštitom, ali tu zaštitu ne mogu dobiti od onih koje su birali, jer oni štite samo svoj najstariji zanat. U tom brlogu niskih strasti, nikoga ne zanimaju ni država, ni narod, ni jedinstvo. Dok Silajdžić i Tihić nemaju kuveta ni za dijalog, a kamo li za jedinstvo, dotle srpske političare krasi sloga i požrtvovanost, pa nije ni čudo što entitet Radovana Karadžića izgleda zdravije od države Kulina Bana. A zašto je to tako? Zato što su Bošnjaci jedini evropski narod čija je sudbina u rukama političara. Evropske narode vode njihovi akademski autoriteti, a političari su tek prolazni izvođači radova. Alija Izetbegović, vjerovatno zbog godina i bolesti, nije uspio završiti historijski zadatak izgradnje institucija, poput Bošnjačkog sabora, Bošnjačke akademije i Muzeja genocida, koje bi formirale političke kompase. Ako Bošnjaci opstanu, to neće biti ni zbog jednog pojedinca, ni zbog jedne stranke, već zbog izgradnje nacionalnih institucija koje će disciplinirati političare, a bošnjački narod konačno počastiti majčinskom brigom.

Post ima veliki značaj i jedan je od pet temeljnih stubova vjere Islama. Propisan je druge godine po hidžri. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je ispostio devet ramazana. U početku je bila obavezna jedna od dvije stvari; post ili nahranjivanje siromaha. Mudrost toga je postepenost u propisivanju vjerskih obaveza kako bi se lakše prihvatile, kao što je bio slučaj sa zabranom alkohola. Nakon toga je post postao stroga obaveza, a nahranjivanje siromaha postade obaveza onom ko nije u stanju postiti niti se očekuje da će kasnije biti u stanju.Uzvišeni Allah je učinio ibadete raznovrsnima kako bi iskušao Svoje robove; da li će izvršiti samo ono što se slaže sa njihovom prirodom ili će izvršiti sve što Allah traži. Razmislimo li o ibadetima poput namaza, zekata, posta ili pak hadždža vidjećemo da su neki od njih isključivo tijelesni ibadeti, dok su drugi isključivo meterijalni ibadeti u kojima se žrtvuje imetak, a neki su pak kombinovani tako da se ulažu tijelesni trud i materijalna sredstva. Po tome se razlikuje škrt od plemenitog, jer možda je nekom lahko klanjati stotinu rekata, ali, za novac ga ne pitaj. Drugom je opet lahko dati novac ali mu je teško klanjati. Stoga je šerijat propisao različite ibadete kako bi izašli na vidjelo iskreni Allahovi robovi a i oni koji sljede svoje prohtjeve.Naprimjer, namaz je isključivo tjelesni ibadet, dok je zekat isključivo materijalni ibadet, a hadždž je sastavljen od tijelesnog i materijalnog ibadeta. Takav je i džihad na Allahovom putu, u njemu je tijelesna i meterijalna žrtva.Ponekad ibadet predstavlja suzdržavanje od onog što je čovjeku drago a ponekad iziskuje odricanje od onog što čovjek voli. Post je primjer suzdržavanja od onog što je čovjeku drago, a zekat je primjer davanja onog što čovjek voli. Imetak je drag čovjeku i neće ga dati osim za nešto što mu je još draže tj. Allahovo zadovoljstvo...Na vrijednost posta upućuju mnogi hadisi, spomenut ćemo neke od njih. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ko posti ramazan vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biće mu oprošteni grijesi koje je počinio, a ko bude klanjao u noći Lejletulkadr vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biće mu oprošteni grijesi koje je počinio." (Buharija i Muslim)U drugom hadisu kaže Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu,: "Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je radovao ashabe dolazkom ramazana, govori je: "Došao vam je mjesec ramazan, mjesec mubarek, Allah vam je propisao da ga postite, u njemu se otvaraju vrata dženneta a zatvaraju vrata džehennema, u njemu se okivaju šejtani i u njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci." (Ovo je tekst hadisa kojeg bilježi En-Nesai, a u značenju je zabilježen kod Buharije i Muslima.)Prenosi Sehl ibnu Sa'd da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Doista u džennetu ima kapija koja se zovu Er-Rejjan, kroz nju će na Sudnjem danu ulaziti postači i niko drugi s njima neće ulaziti kroz tu kapiju. Biće upitano: 'Gdje su postači?' Pa će ulaziti, a kada uđe posljednji od njih zatvorit će se pa niko poslije njih neće ući kroz tu kapiju." (Hadis bilježi Muslim i drugi.)Postiti mjesec ramazan je stroga obaveza. Rekao je Uzvišeni Allah: "O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili."(El-Bekara, 183)Od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, sallahu 'alejhi ve sellem, da je rekao: Islam se temelji na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana."(Buharija i Muslim)Postiti ramazan je obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu koji je upoznat sa propisom posta i njegovom obavezom. Pored toga, Islam, svojom lahkoćom i plemenitošću, dozvoljava ostavljanje posta sljedećim osobama: Putniku, trudnici i dojilji, ukoliko se boji da će post naštetiti njoj ili njenom djetetu, osobi koja nije u stanju postiti zbog starosti ili bolesti. Ženi u vrijeme menstruacije (hajza) ili nifasa je haram postiti, a kada bi postila, post joj ne bi bio ispravan.Ranije smo naveli neke od hadisa koji upućuju na vrijednost posta, međutim, neće svaki postač ostvariti te nagrade. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem,: "Koliko je postača koji od svog posta nemaju ništa osim gladi i žeđi..."( Ahmed i Ibnu Madže, sahih) Zato, upoznajmo se sa onim što kvari post i sa adabima posta, kako bi izišli iz ramazana sa što većom nagradom i oprostom od Allaha.Uzvišeni Allah u jednom ajetu spominje osnove svega onog što kvari post. To su jelo piće i polni odnos. Rekao je Uzvišeni: "Zato se sada sastajte sa ženama vašim u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio i jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, od tada postite do noći." (El-Bekara, 187)Postaču je jasno da se mora suzdržati od jela pića i polnog odnosa, međutim, postoje mnoge druge stvari oko kojih je u nedoumici da li mu kvare post ili ne. U narednim redovima je pojašnjenje tih nejasnoća:- Postaču je dozvoljeno ispirati usta i nos. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem,: "...i pretjeruj prilikom izapiranja nosa osim kada postiš." (Ebu Davud, Tirmizija, Nesai, Ibnu Madže, sahih) Postaču je dozvoljeno, čak i kada ne uzima abdest ili gusul, da izapire usta i nos, ali je zabranjeno da u tome pretjeruje iz bojazni da se ne napije. Vlažnost koja nakon pranja bude u ustima ne kvari post makar se i progutala zajedno sa pljuvačkom. Ukoliko bi postač oprezno izapirao usta ili nos ali mu se desi da i pored opreznosti nehotično popije nešto vode, to mu neće pokvariti post po ispravnijem mišljenju učenjaka.- Ukoliko je postač u potrebi za kušanjem hrane, kao na primjer kuhar kada želi znati da li je hrana dovoljno slana, može ispitati ukus hrane tako što će je staviti na jezik pazeći da nešto ne ode niz grlo. Rekao je ibnu Abbas t: "Nema smetnje da postač ispita kiselost ili nešto drugo ukoliko hrana ne ode niz grlo." (Ibnu ebi Šejbe, hasen ligajrih) Bezpotrebno probavanje hrane je pokuđeno, ali ne kvari post kao što ga ne kvari ispiranje usta.- Žvakaća guma koja nema ukusa i ne luči tekućine je pokuđena jer suši grlo i povećava žeđ, a ako luči tekućine koje silaze niz grlo onda kvari post kod džumhura učenjaka.- Obavljanje hidžame i davanje krvi ne kvari post po ispravnijem mišljenju. Prenosi se od Ibnu Abbasa t da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, obavio hidžamu dok je postio. (Buharija) Međutim, u drugom hadisu Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: "Pokvario je post onaj ko drugom obavlja hidžamu i onaj kome se obavlja." (Ebu Davud i Tirmizija, sahih) Ovim hadisom se misli da hidžama može uzrokovati prekid posta. Stoga je hidžama pokuđena onom koga će oslabiti a zabranjena onom koga će toliko oslabiti da će morati prekinuti post. U značenju hidžame je i davanje krvi.- Nenamjerno povraćanje ne kvari post za razliku od namjerno izazvanog povraćanja. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem,: "Nije dužan napaštati onaj koga nadvlada povraćanje, dužan je napostiti onaj ko ga namjerno izazove." (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizija, Nesai, Ibnu Madže, sahih)- Ukoliko muž za vrijeme posta poljubi ženu neće time pokvariti post, jer je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, znao poljubiti neku od svojih žena za vrijeme posta. (Buharija i Muslim) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je vladao svojim prohtjevima, a onaj ko ne vlada svojim prohtjevima ne treba se stavljati na kušnju jer nadražaj koji dovede do izlaska sjemena kvari post.- Ako bi se desilo postaču da zaspe te u snu postane džunub to mu neće pokvariti post i na tome su učenjaci složni, a ako bi imao u toku noći odnos sa ženom pa tako osvanuo kao džunub ni to mu nebi pokvarilo post po mišljenju većine učenjaka. Dokaz za to je hadis Aiše, radijjallahu 'anha, u kojem kaže da je Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, znalo zateći jutro a on džunub zbog odnosa, pa bi se okupao i postio. (Buharija i Muslim)- Nema smetnje da se postač okupa radi rashlađivanja. Iz predhodnog hadisa od Aiše, radijallahu 'anha, razumijemo da se Poslanik ,sallallahu 'alejhi ve sellem, kupao za vrijeme posta. Ashabi su znali gledati Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako sipa na glavu vodu dok je postio, s namjerom da ublaži vrućinu ili žeđ. (Ebu Davud, sahih)U našem vremenu se pojavilo mnoštvo drugih stvari koje postača stavljaju u nedoumicu, stoga je potrebno ukazati na njihov propis kako bi znali da li kvare post ili ne.Islamski pravni kolegij sa sjedištem u Džiddi je donio sljedeći zaključak (93/1/10):Post neće biti pokvaren upotrebom:- Kapi za oko, uho ili nos te uzimanjem tableta koje se stavljaju ispod jezika ukoliko postač bude izbjegavao gutanje onog što dođe do grla.- Materija koje se unose u tijelo putem kože poput kreme i masti, kao što ni kupanje ne kvari post.- Medicinskog pribora koji se unosi u tijelo radi pregleda, osim ako se unose u želudac pa se pri tom unese tečnost.- Inekcija koje se daju u kožu, mišiće ili vene ukoliko nisu hranjive, poput infuzije.- Uspavljujućih gasova, ukoliko se bolesniku ne daju hranjive tvari.- Dozvoljeno je popravljanje, vađenje ili čišćenje zuba ukoliko postač bude izbjegavao gutanje onog što dođe do grla.Ljekar - musliman treba savjetovati pacijente da odgode upotrebu pomenutog do vremena iftara ukoliko odgoda ne šteti.Ukoliko postač pojede ili popije iz zaborava, ili ako mu prašina uđe u usta bez namjere, to mu neće pokvariti post. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Ko zaboravi, za vrijeme posta, pa nešto pojede ili popije neka upotpuni post, njega je Allah nahranio i napoio." (Buharija i Muslim)Sunnet je požuriti sa iftarom, a sehur odgoditi, jer je Poslanik, sallallah 'alejhi ve sellem, rekao: "Ljudi su u dobru sve dok požuruju sa iftarom."(Buharija i Muslim)Musliman je obavezan kloniti se gibeta, nemimeta, laži, svađe, prepiranja, lažnog svjedočenja, javnih i tajnih grijeha u svim vremenima a naročito za vrijeme posta. Rekao je Uzvišeni Allah u hadisu kudsi: "Sva djela sina Ademovog njemu pripadaju osim posta, post je Moj, Ja za njega nagrađujem. Post je zaštita, pa kada neko od vas posti neka ne prilazi ženi i neka se ne svađa, a ako ga neko bude vrijeđao ili napadao neka kaže: Ja postim!" (Buharija i Muslim) Rekao je naš voljeni Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Ko se ne prođe lažnog govora i rada po njemu, pa, Allahu nije potrebno da ostavlja hranu i piće."(Buharija)Vrijeme posta treba ispuniti učenjem Kur'ana, zikrom, spominjanjem Allaha, dijeljenjem sadake, lijepim ahlakom, dobročinstvom i drugim dobrim djelima, a noći treba oživjeti namazom i dovom.Molim Allaha tebareke ve te'ala da nam znanje poveća, da nam olakša i omili rad po njemu i da primi naša dobra djela u ramazanu i nakon njega.

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Ko je ubio Magdya Dizdarevića, pitate se? Kako izgleda taj šljam, skot, izrod ljudskog roda koji je nemilosrdno i zvjerski, udarcima tupim predmetom ubio rahmetli Magdya? Je li to čovjek, životinja ili možda hibrid-križanac neki? Da li je to đavo, demon, nečastivi, sotona, ili šta je već? Je li ikada u sebi osjetio nešto što se zove milost, ili je skrojen od čistog zla, pakosti i mržnje bez i jedne jedine mrvice ljudskosti? Željeli bi da pogledate u lice tog monstruma kojeg riječi ne mogu opisati i čija se svojstva neljudskosti ne mogu dočarati?  Iz čijih grudi je zadojen otrovom mržnje koji je ušao u svaku ćeliju njegove duše i tijela tako da se na prvi životinjski poklič ''ubij vehabiju'', spremno odazvao?  Iako policija trenutno intenzivno traga za jednim ili nekoliko počinitelja ovog gnusnog zločina, istina je da lica svih njegovih ubica barem na ovom svijetu, nikada nećemo vidjeti.  

U ubistvu Magdija učestvovalo je stotine a možda i hiljade sudionika od kojih  mnogi vjerovatno nikada namjerno nogom nisu ni mrava zgazili, niti su ikome i u šali rukom čvoku opalili. Mnogi od njih su uzoriti očevi i muževi, neki su i akademski obrazovani, mirni, tihi, blagi i neagresivni. Međutim,  njihovi su pogani jezici (svjesno ili nesvjesno) godinama sijali sjeme mržnje prema skupini onih koje su iz raznih pobuda nazivali ''vehabijama'', ''novim muslimanima'', ''bradonjama'', ''talibanima'', ''selefijama'', ''teroristima'', ''mudžahedinima'' itd. U velikoj skupini onih koji su napravili uvod u diskriminaciju, preziranje, javni linč i na kraju i ubistvo jednog od onih koje su etiketirali kao ''vehabije'', ima ljudi raznih profesija i profila, a svi se oni generalno mogu svrstati u tri skupine:

Ideolozi
Ukratko, kreatori mita o ''vehabijama'' te o radikalnom-uvoznom, i umjerenom-domaćem islamu. Predstavljali su se kao ''ljubomorni čuvari Hanefijskog mezheba i bosanske interpretacije islama'' te su se iz petnih žila  trudili da široj bosanskoj ali i svjetskog javnosti dokažu kako su ''vehabije'' opasnost za Bošnjake i Bosnu, za Hanefijski mezheb i Bošnjačku tradiciju, da bi ih u nekim svojim izjavama, kako ćemo kasnije vidjeti, proglasili i planetarnom opasnošću! Nažalost u ovu hajku su se blagovremeno uključili i pojedini profesori islamskih nauka, tako da je borba protiv ''vehabija'' dobila i svoju akademsku dimenziju, i intelektualni blagoslov i legitimitet.
Sjetimo se samo nekih od izjava jednog imama na privremenom radu u Americi (S.A.)  koje je iznio u intervjuu u Danima iz novembra 2001g.  br. 230:

''Vehabije su ratoborni''.
''Oni prakticiraju islam koji nije niti iz jedne pravne škole''.
Za borce Armije BiH porijeklom iz arapskih zemalja, a koje ovaj imam smatra ''vehabijskim'' guruima, tvrdio je kako su se gladnoj bosanskoj djeci u periodu rata obraćali sljedećim riječima: "Djeco, znamo da ste gladni i da ste se poželjeli čokolade. Čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao i prisustvovao učenju mevluda, čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao da uči za šehide i umrle. Oni koji praktikuju ove novotarije, čokoladu dobiti neće." Iz ovoga vidite koliko je to učenje nehumano, grubo i koliko odudara od osnovnog učenja islama.

Za ovog efendiju čak su i predratni profesori Gazi Husrev-begove medrese bili glavom i bradom ''vehabije''! Nakon što je ukratko elaborirao svoje nebuloze, stručno je zaključio:

''Ja sada prepoznajem šta su bili vehabijski elementi u onome šta su nas učili profesori u Gazi Husrev-begovoj medresi''.

Na kraju je ovaj imam, inače veliki simpatizer i štovatelj lika i (ne)djela najvećeg masovnog ubice muslimana u posljednjih nekoliko decenija, bivšeg američkog predsjednika Buša, mudro zaključio:

''To je ta vehabijska verzija, ta verzija islama koja će nas, ako ništa ne poduzmemo, koštati života''.

Poznati sarajevski profesor islamistike i akademik (R.H.) je u huškanju javnosti protiv ''vehabija'' bio mnogo jasniji i direktniji. U svom već legendarnom članku pod nazivom  "Oni dolaze po našu djecu" objavljenom u "Oslobođenju" od subote, 25. 11. 2006., između ostalog je rekao:

''Najprije su nam uskratili pravo na samoodbranu i povezali nam ruke kao janjadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine stimuliraju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo treba da rastoči samu supstancu bosanskohercegovačkih muslimana…''

''Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama''.

Pročitajte još jednom ove izjave koje su kap u moru njima sličnih a koje su izišle iz usta ''uglađenih i prefinjenih intelektualaca'', pa ćete vidjeti da one u sebi sadrže sve ono što su ti isti intelektualci godinama pripisivali ''vehabijama'', a to su rigidnost, netolerancija, primitivizam, isključivost, površnost, agresivna retorika, jednoumlje, neargumentovano iznošenje informacija itd. (posebno je primitivna gore spomenuta efendijina tvrdnja o čokoladama i bosanskoj djeci, koja da nije žalosna, bila bi hiper smiješna)

U ideologe naravno spadaju i spadala poput Dževada Galijaševića, Darka Trifunovića, Jasmina M., Adnana M. i mnogih drugih. (Ko su uopće ova dvojica posljednjih? Sjeća li se iko ovog propalog dueta koji je jedva izdao i jedan zajednički album u kojem su propjevali o nekakvom ''vehabizmu'' i terorizmu, ali i o svom dezerterstvu iz okrutnog ''vehabizma''? Ma ne, naravno da ih se ne sjećate jer oni nikada nisu ni postojali, nikada nikakvu knjigu nisu ni izdali, samo nam se pričinilo).

Promotori-moralisti
Ova skupina je imala zadatak da na tržište plasira i dobro izreklamira ono što su ideolozi nazvali ''vehabizam'', te da ga u što gorem svjetlu predstave užoj i široj javnosti, obavještajnim službama i vladama globalnih moćnika. Gotovo su svi mediji naših prostora uzeli učešće u blaćenju svega onoga što su oni po svojoj nekoj viziji povezivali sa ''vehabizmom'', ali su posebne zasluge i ordenje (ne)časti stekli, od printanih medija Slobodna Bosna i Dani, a od elektronskih FTV naravno. Svima je poznato da bi novinar, koji nije sputan nikakvim vjerskim niti moralnim okovima, učinio sve za ''dobru'' priču, (možda bi prodao i vlastiti bubreg?) a takvih nažalost na našem području ne manjka. U sjeni globalne antiislamske oružane i medijske ofanzive, bilo je tako atraktivno i ''cool'' pisati o islamskom terorizmu. Kada ga u Bosni nije bilo, morali su ga izmisliti. ''Vehabije'' su za njih bili odlična prilika, pa su ih javnosti prikazali kao babaroge koje jedu malu djecu i kako je svaki od ''vehabija'' potencionalni terorista i masovni ubica. Iako se to nikada nije praktično pokazalo, desetogodišnje indoktriniranje javnosti je urodilo plodom, te su strah od ''vehabija'' i mržnja prema njima ovladali masama.  

''Tupi predmeti''- konzumenti i izvršioci
Ideolozi su kreirali proizvod, promotori ga plasirali a ''tupi predmeti'' degustirali i konzumirali. Mase su se zabavile ''vehabijama'' te su im postale svakodnevna i omiljena duševna hrana. O njima nastadoše mitovi i legende, koje kruže po bosanskim selima i gradovima te će se vjerovatno u usmenoj formi prenositi sa koljena na koljeno. (u usmenoj formi naravno, jer pismenost i nije jača strana ''tupih predmeta''). Od svih priča koje su izmislili o ''vehabijama'' možda su najtragikomičnije one kako ovi tmurni i opasni tipovi obrezuju žene, ne jedu kašikama, kako im se žene i u kući ''onako zamotavaju'' i kako redovno na bankovne račune ili ''na ruke'' primaju debele novce. A ostale priče i izmišljotine znate i sami. Svi ste ih čuli na stotine. Da li bi bilo smisla i potrebe argumentuvano ih pobijati? Svakako da ne bi, jer se kronična bolest poznatija kao mahalski primitivizam i bezobrazluk ne liječi argumentima. Za nju će se tek morati pronaći adekvatno cjepivo.

Ubistvo rahmetli Magdya je počelo davno.  Okorjeli mostarski kriminalac koji ga je udario po glavi, bio je samo prljavi, smrdljivi i zahrđali ''tupi'' predmet koji je silinom udarca razbio njegovu krhku i plemenitu lobanju. On je samo izvršio smrtnu kaznu koju je donijela nepravedna, korumpirana i nadasve ljigava porota u gore navedenom sastavu. Svi su oni zajedno godinama kreirali i sklapali jedan složeni mehanizam mržnje prema spomenutoj skupini, koji je Magdyevim ubistvom napokon proradio. Nema nikakve sumnje da će svi oni koji su predstavljali i najmanji djelić ove dugo godina sklapane antiislamske giljotine koja je rahmetli Magdyu bukvalno odrubila glavu, pred Uzvišenim Stvoriteljem itekako snositi dio odgovornosti. Ruke su im svima krvave. Neka ih samo pogledaju.