Radite li? Koliko dugo ste bili ili ste i dalje na evidenciji Ureda za zapošljavanje? Imate li priliku da zaradite? Kako vas tretira društvo, lokalna zajednica ili vlast? Koliko ste im važni? Koliko ste važni bilo kome? Imate li prostora da pokažete ono što znate i možete? Primjećuje li neko kada niste raspoloženi? Šta kada dođu teški dani? Kome se tada obratite?
Ova i slična pitanja svakodnevno sebi postavljaju osobe s invaliditetom. Svakodnevnica teška, naročito u lokalnim zajednicama ili zemlji gdje sistem nije organiziran i gdje ljudi nisu osviješteni da budu od pomoći onima kojima pomoć treba. Ne ona socijalna, nego radnoterapijska, pomoću koje će se osjećati vrijednima te doprinijeti sebi i svojoj porodici.
U gradu na Neretvi, Mostaru, egzistira RADIN. To je socijalno preduzeće. Razumijemo ako ne znate šta je socijalno preduzeće, jer su rijetka i za njih se rijetko čuje, iako bi tamo imao ko raditi.
Priča o socijalnom preduzeću RADIN počela je davno, prije dvanaest godina i ima status zaštitne radionice. Formalno, ono radi godinu i po, no priča je dosta starija. Dakle, prije 12 godina unutar Javne institucije Centar za djecu i mlade s invaliditetom Los Rosales tim stručnjaka, a članova udruženja Ružičnjak zaključio je da se brojne usluge koje unutar Javne ustanove koju država treba finansirati ne mogu pružati djeci i mladima s invaliditetom, zbog situacije kakva u državi.
Tada su članovi Udruženja Ružičnjak odlučili iskoristiti šanse koje pruža nevladin sektor.
Ružičnjak je nevladina organizacija osoba s invaliditetom, koja je registrirala preduzeće RADIN, a broji 14 uspolenika. Iako, uglavnom, s mentalnim poteškoćama, oni proizvode, imaju radno vrijeme, za svoj rad su plaćeni i osigurani, doprinose sebi i svojim porodicama. Sve je to produkt humanih ljudi koji iz ljubavi rade svoj posao.
Pogledajte priču u nastavku.
