ADIS AHMETHODŽIĆ ZA HAYAT: JA SAM PRIJE TURISTA U ZEMLJI KNJIŽEVNOSTI NEGO NJEN REDOVAN STANOVNIK

„Sve što iz čovjeka izađe je njegovo i tiče ga se.“ „Da bi čovjek pisao, mora nešto negdje da ga žulja.“

„Duga je lista onih sa kojima bi bila golema privilegija provesti makar nekoliko sati. Prošetati sa Andrićem ili Selimovićem, sjediti za klavirom sa Mikom i Arsenom, slušati ploče sa Džamonjom.“

Počela bih ovaj tekst nekim njegovim odlomkom, međutim u svemu što je napisao ne mogu izdvojiti nešto, ono najbolje, najjače da time počnem, jer sve je dobro, odlično, neuporedivo s nečim drugim. Tako snažno, nesvakidašnje. Zato izdvojih dijelove odgovora koje je podijelio s nama, a koji su jednako, kao i svi njegovi tekstovi i priče, odlični.

On je Sarajevski John Doe. Pisac našeg doba. Mladi umjetnik koji svojim tekstovima ostavlja bez daha ljude širom Sarajeva, širom Bosne i Hercegovine, svoje pratioce na društvenim mrežama širom cijelog svijeta. Kad čujete Sarajevski John Doe, znate o kome je riječ. On je Adis Ahmethodžić, momak koji perom stvara magiju.

Foto: Bakir Lojo

Evo šta nam je sve otkrio.

Ko je Sarajevski John Doe iz tvog ugla?

Ideja koja je zasađena sa namjerom da bude sitna sezonska biljka, a izrasla je u jedno golemo stablo od kojeg se haman ništa drugo u mom životu i ne vidi.

Da li sve ono što on napiše ima veze sa Adisom, zapravo, koliko su tvoji tekstovi i priče autobiografski?

Sve što iz čovjeka izađe je njegovo i tiče ga se. Nije naravno sve autobiografija, niti su se sve priče i pjesme zaista tako i desile, ali čim se javila potreba da se zapišu, neka je onda žica u insanu okinuta.

Šta je ono o čemu najviše pišeš?

Pisanje mi je vazda bilo nekakav odraz borbe sa samim sobom ili sa društvom, odraz nezadovoljstva, želje za napretkom ili promjenama, želje da se kažu neke stvari koje bi se trebale reći. Mislim da nema autora koji je potpuno zadovoljan i ispunjen svojim životom i svijetom koji ga okružuje, pa onda sjedne da piše o tome. Da bi čovjek pisao, mora nešto negdje da ga žulja.

Foto: Lamija Kočan

Ko ili šta je tvoja inspiracija?

Iskustvo života, svakodnevnice, male sitne slučajnosti koje bi mogle i trebale biti mnogo više od toga. Svaki dan nešto čovjeka pomjeri, a svaki takav trenutak materijal je za stvaranje.

Neka tvoja djela već su objavljena, zbirka upravo pod nazivom “Sarajevski John Doe” osvojila je srca brojnih čitatelja, šta nam sada pripremaš?

Malo mi je čitava ova pandemija poremetila planove pa se izgubio i vremenski okvir i sve što se kao sigurno trebalo da desi. Pa ako sam išta naučio u vrijeme izolacije i virusa, a to je da ništa ne najavljujem niti da očekujem, dok ne bude izvjesno i spremno do kraja. Radim trenutno na par projekata paralelno poslu, pa se nadam da će u ovih mjesec-dva dio toga biti priveden kraju.

Koliko je teško biti pisac u današnjem vremenu?

Čini mi se da nikad nije bilo lakše, ali teško da bih ja mogao sebe tako da nazovem. Ja sam prije turista u zemlji književnosti nego njen redovan stanovnik. Svratim kad mi dozlogrdi svakodnevnica, kad se malo umorim od svega što mi sačinjava dane, a ostanem tek toliko da napunim baterije i onda se vraćam starom kolosjeku. Zato valjda i stižem uživati u tome. Književnost mi nije posao niti nešto od čega živim, pa uspjevam da je zaštitim od pritiska kojeg sa sobom nosi plaćanje računa i doba kapitalizma. A ne shvatam se ni suviše ozbiljno pa mi i ego miruje. U tom kontekstu, meni je lako i ugodno.

Koje savrememe pisce voliš čitati? I da imaš priliku vratiti se u neko prošlo vrijeme, koje bi to bilo? S kojim književnicima tog doba bi volio sarađivati i družiti se?

Ja se nekako još uvijek držim minule književnosti, jer mnogo je velikih imena u historiji ovih prostora koje bi trebalo pročitati, mnogo toga što bi trebalo naučiti i znati. Zaluta tu naravno svako malo i neko od modernih i aktivnih književnika, ali mnogo sam više posvećen onima čija djela i dalje žive, a njih više nema. A ako bih morao izdvojiti nekog od savremenih, u poeziji bi to bili Marko Tomaš i Draško Sikimić.

Što se prošlosti tiče, duga je lista onih sa kojima bi bila golema privilegija provesti makar nekoliko sati. Prošetati sa Andrićem ili Selimovićem, sjediti za klavirom sa Mikom i Arsenom, slušati ploče sa Džamonjom. Kada bi se moglo tek tako putovati kroz vrijeme, teško da bi mene iko uspio vratiti nazad.

Tvoje priče postale su viralne, ljudi ih sa oduševljenjem dijele. Kako je “boriti” se sa komplimentima i ima li nekad negativnih kritika?

Bude svega, jer društvene mreže primoraju čovjeka da otvori vrata svog života i onda ko god želi može da proviri. Većinom su to ipak pozitivne priče, pozitivni ljudi kojima se nešto dopadne pa požele da sa mnom podijele svoj dojam ili se prepoznaju u nečemu što sam pisao, pa me ta javljanja uvijek posebno obraduju. Dese se i negativne kritike s vremena na vrijeme, i hvala Bogu na tome. U njima je često napredak i otvaranje novih vidika.

Foto: Bakir Lojo

Koliko internet i društvene platforme danas pomažu ili odmažu piscima?

Ogromna su olakšica i internet i društvene mreže. Daju čovjeku besplatan i lak put do publike, reklame i promocije, a danas eto i do prodaje i distribucije knjige. Maltene se sve može obaviti bez da se mora napustiti stan. Nosi to sve naravno i svoje negativne strane, pa bi se moglo diskutovati o tome koliko se gubi na kvaliteti pisanja sada kada je taj poziv kroz internet medije dostupan svakom, i koliko je uopšte moguće da nešto kvalitetno ispliva u moru u kojem svako može da injektira šta god poželi, ali opet, kada se podvuče crta, čini mi se da je internet postao džoker karta našeg vremena i najbolji, ako ne i jedini, put do nove generacije čitalaca.

Pisanje je tvoja ljubav, ali ne i primarno zanimanje. Kako Adis uskladi posao i “posao” i gdje se više pronalazi?

Kada dijete iz radničke porodice seoskih korjena prvih četiri godine svog života proživi kroz neimaštinu rata u Sarajevu, onda je logično da se u fokusima podsvijesti i odrastanja postavi želja za visokim obrazovanjem i sigurnijom budućnosti. Otud studij elektrotehnike i jurnjava za diplomom. U toj jurnjavi opet neke druge stvari isplivavaju i čovjek se tek na tom putu do kraja upozna i sretne. Pa sam tako i ja otkrio da volim knjige i da bih kao i pokušao nešto da napišem. Tako je čini mi se i danas. Trudim se uspostaviti nekakvu ravnotežu i to moje amatersko hobi pisanje nosim u unutrašnjem džepu sakoa kao neki mali antidepresiv ili fotografiju voljene osobe, da me popravi onda kad sve drugo umara.

Koja bi bila poruka tvojim čitateljima ili onima koji će to možda tek biti? Inspiriši nas onako kako ti to najbolje umiješ.

Nemam neke velike riječi u rukavu. Jedino što mogu ikom dati kao savjet ili inspiraciju je ono čemu su mene učili bolji od mene, a to je ona stara ideja otvorenosti prema svemu i svačemu što nas putem sreće. Ostati svjestan da nema insana na ovom svijetu od kojeg se ne može nešto novo naučiti jedini je ispravan put ka najboljoj verziji sebe.

(Azra Hadžić)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

SJEĆANJE NA TOŠETA PROESKOG: MAKEDONSKI SLAVUJ OTIŠAO JE PRERANO

0
Makedonski pjevač Toše Proeski bio je idol cijele regije i veliki vokalni potencijal, a iznenadna smrt zadesila ga je tokom priprema albuma na engleskom jeziku, namijenjenog evropskom tržištu.