Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar. Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, što se prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu”…
Piše: Akademik Gradimir Gojer
Ovako je nobelovac Ivo Andrić pisao apoteozu mostarskim svjetlinama…
U tim riječima nobelovca Andrića ne iščitava se samo njegova istinska opsjednutost svjetlošću koja sija nad Mostarom. U njima, pak, odjekuje nevjerojatno bílo ove “makete raja”, koju je dobri Bog poslao na zemlju. Bílo čudesne neuhvatljive magme toga čuda stasalog nad Neretvom i Radoboljom, koga je veliki Mimar Sinan “uobličio “u neponovljivi luk, simbol koji traje stoljećima i odolijeva i vremenu, ali i zlovoljama nedobronamjernih ljudi… Ovaj Andrićev Zapis o Mostaru, nastao u umjetničkoj radionici velikog pisca 1946. godine je dijelom i knjige „Na kamenu u Počitelju“, iz jedinstvene i današnjem nakladništvu teško dostižne produkcije mostarske Prve književne komune…
Sjetio sam ga se u posljednje doba dva puta, jarkije nego inače. Kada sam primao priznanje „Svjetlost Mostara”, od strane Mostarskog teatra mladih za “pedesetogodišnju posvećenost umjetnosti teatra”, a drugi put na izložbi o djelatnosti Prve književne komune u sarajevskom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti.
Naravno s radošću ga iščitavam svakodnevno, sa diplome iznad moga radnog stola.
Mnogo je pisaca i umjetnika bilo fascinirano ljepotama i nevjerojatnim skladom mostarskog urbaniteta, ali je majstorstvo Andrićeve spisateljske alkemije “uhvatilo dušu” i zanavijek dalo snažan literarni obol mostarskim, svakovrsnim ljepotama. Nedavno, slušajući dragu radijsku emisiju “Kod dva bela goluba” podsjetio sam se i Andrićevog “učitavanja”u magiju ljudskoga lica i njegovih tajni.
I kada zbori o veličajnom gradu, kao i kada “veze” svoj “goblen” čovjekoljublja, veliki je pisac zadivljen pred tim čudesima prirode. Genijalnost Andrićeva može se, zasigurno, mjeriti sa onom koju su na svijet iznjedrili stari majstori slikarstva… Jer, i kod njih, kao i kod Andrića svjetlo, te odnos svjetlog i tame dotiču, dubinski, sve naše ganglije i tvore čuda naših osjećanja.
