A polazište je svake vrijednosti koja se želi prenijeti djetetu – u porodici i roditeljskom primjeru.
Tako da je, slažu se stručnjaci, početak odgoja za snošljivost drugih toleriranje drugih i drukčijih.
– Djetetu treba usaditi da svako ponašanje ima pozitivnu namjeru. Svaka životna situacija u kojoj se nađete s djetetom model je za učenje – napominje psihologinja Jelena Vrsaljko, diplomirana socijalna radnica, psihoterapeutkinja te NLP trenerica, i dodaje:
– S obzirom na to da djeca u najranijoj dobi najviše uče iz modela roditelja, roditeljska je odgovornost da se ponašaju u skladu s onim vrijednostima za koje žele da usvoje njihova djeca. Pa ako se nađete s djetetom u situaciji da je neko agresivan prema vama, zapitajte se koja je pozitivna namjera te agresivne komunikacije, jer sigurno nema ništa protiv vas osobno, pogotovu ako vas vidi prvi put. Stoga je najbolje u takvim okolnostima nastaviti komunikaciju na umirujući i tolerantan način, pa će nakon nekog vremena i ta osoba možda promijeniti ponašanje. Ono što još možemo jest objašnjavati djeci kako se njihovo ponašanje odražava na druge ljude. Na primjer, ako čujete da dijete kaže prijateljici: ‘Neću te pozvati na rođendan’, rečenicu jako popularnu u vrtićkim danima, razgovarajte s njim o tome kako se osjeća njegova mala prijateljica. Možete ga pitati kako se ono osjeća kada mu to netko kaže – napominje Vrsaljko.
Možete se i poigrati lutkama ili plišanim igračkama. U tom slučaju roditelj vodi igru s ciljem da dijete čuje da se osoba koja je u bilo kojem smislu šikanirana osjeća loše. Roditelj može, savjetuje naša sugovornica, uzeti neki novi lik i utješiti onog odbačenog i napraviti neki sretan kraj. Kad se likovi osjećaju dobro, igra je ležernija, zabavnija i lakše teče. Dijete svjedoči tome i na nesvjesnoj razini prima pouku. Za takve su igre pogodne igračke koje su namijenjene senzibiliziranju djece za osobe s bilo kojom vrstom hendikepa ili drukčijom bojom kože. Roditelj koji želi upoznati dijete s tim može nabaviti te igračke i koristiti ih u svakodnevnoj igri.
Dakle, najbolji način za učenje djeteta toleranciji jest da smo i sami tolerantni, što se razvija u najnormalnijim životnim okolnostima. U konkretnim životnim situacijama to znači da ako je dijete, prema roditeljskim kriterijima pogriješilo, nemojte se, savjetuje naša psihologinja, samo kritički obrušiti na njega nego mu objasnite zašto nije dobro to što je učinilo, koje štetne posljedice može imati to što je učinilo za njega, za druge, za imovinu.
Naravno da lijepo objašnjavanje ne isključuje upozorenje da će uslijediti kazna ako ponovi to usprkos roditeljskom upozorenju, i držite se toga. Ako, na primjer, obitelj prolazi gradom u subotu ujutro, a na ulici je osoba s teškim invaliditetom koja prosi. Roditelji djetetu mogu objasniti da se taj čovjek ne može brinuti za sebe, i tko zna iz kojih je razloga prisiljen prositi na ulici. Roditelji mogu dati novčić da ga da prosjaku.
Također kada primijetite u okolini tolerantno ponašanje, roditelji mogu dijete upozoriti na to i pozvati ga da i samo postupi tako.
Nikako nemojte prijetiti djetetu zločestim stričekima i tetama prema načelu: ‘Sada će ti doći onaj striček i uzeti te ako ne budeš dobar’ ili ‘Nemoj da ti sada pozovem onu tetu pa će ona vikati na tebe’ ili nešto slično da ne bi razvijalo strah prema ljudima koje ste ‘iskoristili’ da kratkoročno postignete poslušnost u djeteta.
Jako je važno, ističe Vrsaljko, da roditelji ne komentiraju druge po pitanju nacionalnih, spolnih ili drugih karakteristika s negativnim predznakom i ružnim rječnikom, jer koliko god djeci govorimo nešto, a ne ponašamo se u skladu s tim, dijete to neće usvojiti na razini svoje osobnosti. I za kraj – roditelji koji dijete žele naučiti snošljivosti neka i sami budu snošljivi.
