U posljednje vrijeme prilikom izgradnje lifta sigurnost nije na nivou. U BiH preovladavaju liftovi koji su stari i desetine godina. Mnogi od nas ne mogu zamisliti život bez ovih pomagala, a Amir Zećiri iz Hadžića dok je živ neće kročiti u lift. Sve je počelo jednog radnog dana.
- 20. oktobra 2006. godine otišao sam da radim kao i svaki put. Došlo je do male nezgode. Podigao sam jedan teg koji je bio težak oko 50 kg. On je držao pokretnu korpu koja se spušta u svoj kalup. Lift koji vozi narod u objektu, doživio sam trenutak da sam vidio kako ide korpa odozgo. Ništa nisam uspio uraditi nego leći. Legao sam i učio šta sam znao. Osjetao sam jak bljesak. U 9.35 desila se negoda. Pao mi je lift na glavu. 1200 kg kad krene u svoj kalup, to je ogromna brzina. Samo sam uspio pružiti noge i leći. Međutim, nisam dovoljno legao. Sve sam vidio kako pada na mene. Bio mi je kačket na glavi. Osjetio sam jaku bol. Znao sam da nešto nije u redu. Oblila me je krv. Počeo sam se pipati rukama. Vidio sam da je sve krvavo. Osjetio sam jak pritisak u grlu. Kompletna gornja vilica mi je pala na donje zube. Jednom rukom sam držao za vilicu, a drugom sam se držao da se izvučem vani. Spustio sam se u kabinu lifta. Izašao sam na stepenište. Prijatelji koji su bili sa mnom pomogli su mi i snijeli me do vozila – prisjeća se Amir.
Mnogobrojne operacije spasile su Amira od smrti. Toga se sjeća i danas.
- Probudio sam se. Čuo sam glasove medicinskog osoblja. To je trajalo oko pet minuta. Opet sam izgubio svijest. Bio je to 24. dan ramazana. Kad sam došao sebi čuo sam kako me zovu. Čuo sam glas mog brata koji je pitao medicinsku sestru može li ući da me vidi. Mogli su samo kroz prozor jer sam bio priključen na aparate. Ugradili su mi metal u glavu. Imam mrežu i šarafe na glavi. Taj momenat nikad ne mogu zaboraviti. Danas slavim rođendan, a i 20. okobar slavim dan kad sam preživio – govori Amir.
Uprkos buđenju poslije operacije, mnogi su mislili da Amir neće preživjeti.
- Kad sam se probudio, doktor mi je rekao da imam lavlje srce. Nisam imao dodira sa ogledalom da se mogu vidjeti. Pitao sam ga za razlog. Rekao mi je ne mogu ti reći dok ti to ne vidiš. Nisu mi dali da ustanem dok nisam 4. put operisan. Bilo je to utezanje vilice. Meni je vilica bila zavezana. Nisam mogao ništa jesti. Mjesec i 14 dana nisam ništa kašikom probao. Hranio sam se na slamku. Živio sam na aparatu. Aparat je radio za mene. Ja živjeti moram, pa kakav takav. Idem svim silama da preživim i da izađem na pravi put. Ništa mi nije teško. U svakom momentu kad ustanem zahvalim se Allahu što sam preživio. Svako jutro kad ustanem sjetim se tog momenta u 9.35 desila se nezgoda. Pao mi lift na glavu – ističe Amir.
Napominjemo, ovaj televizijski prilog je iz naše arhive.
Video pogledajte OVDJE.
(A.H.)
