Bijela revolucija

Razdoblje od 1960. do 1963. označilo je prekretnicu u razvoju Irana. Iranski umac šah Reza Pahlavi pokrenuo je program ekonomskih reformi. Promovirana je industrijska ekspanzija, dok su stranke koje su se odupirale šahovoj apsolutnoj konsolidaciji vlasti ušutkane i gurnute na marginu. Pahlavije početkom maja 1961. imenovao Jafara Sharif-Emamija (Džafer Serif-Emami) za premijera, ali se pokazao neuspjelnim i nepopularnim. Pokušao je pokrenuti reforme. Nije uspio pa ga šah zamjenjuje premijerom Alijem Aminijem, koji se zadržava na položaju predsjednika vlade više od godinu. Ne uspijeva smiriti strasti pa ga Reza Pahlavi zamjenjuje Assadolahom Alamom....

Šah je 1961. raspustio Medžlis, čime je otvorio put za donošenje Zakona o zemljišnoj reformi u 1962. Reforma je bila usmjerena na modenizaciju poljoprivrede, sekularizaciju zemlje, doveo je do urbanizacije zemlje. Zemljoposjednička manjina je primorana da se odrekne vlasništva nad ogromnim dijelovima zemlje radi preraspodjele malim obrađivačima. Agrarna reforma je ograničila veličine zemljišnog posjeda, što je prvenstveno pogodilo velike posjednike. Zemljišne reforme su bile samo uvod u šahovu Bijelu revoluciju i daleko ambiciozniji program društvenih, političkih i ekonomskih reformi. Ove reforme su plebiscitarno ratificirane 1963. Preraspoređena je zemlja na oko 2,5 miliona porodica. Zapravo, ovdje se radilo o agresivnom programu modernizacije. Između 1960. i 1980. Iran je ostvario značajan privredni rast koji je, uglavnom, temeljen na prodaji nafte. Iran je godišnje proizvodio 280 miliona tona nafte, a 90% je odlazilo u izvoz, bio je 4. proizvođač 2. izvoznik nafte. Veliki benefiti od nafte dostigli su u vrijeme Oktobarskog rata čak 20 milijardi $, jer su Iran i OPEC znatno podigli cijenu crnog zlata. Profit je porastao u 1974. 43%, a 1975. godine za 26%. Veliki novac koji je ulazio u Iran koristio se za nastavak modernizacije, kroz tzv. bijelu revoluciju.

Reforma je dovela do urbanizacije zemlje, izjednačena su prava muškaraca i žena. Program je bio ekonomski uspješan, ali koristi nisu bile ravnomjerno raspoređene, iako se transformacija osjećala. Uradena je velika reforma u privredi, školstvu i zdravstvu, čime je povećan broj bolnica i doktora. Povećan je broj i pismenih osoba, došlo je do iskorjenjivanja gladi, a epidemije koje su dotad bile svakodnevna pojava svedene su na minimum. Tih godina u Iran je počela stizati zapadnjačka kultura preko kinematografije, pornografskih sadržaja, preko zapadnjačke odjeće... Sredinom decembra 1964. obrazovana je Iran novin-partija/Novi Iran, na čijem čelu se našao premijer Hasan Ali Mansur, koji je rekao da je cilj stvaranje kostura koji bi bio odgovoran za politiku i privredu.

Namjera je bila da se oko kostura okupe sindikati, seljačke i omladinske organizacije i da se na taj način formira novo političko tijelo. Bio je to početak stvaranja jednopartijske države. Uz to, šah Pahlavi počeo je pretvarati Iran u nuklearnu silu. Represivni režim se održavao zahvaljujući surovoj tajnoj policiji SAVAK i uz pomoć SAD-a, koje su bile neprikosnoveni šahovsaveznik. Protivljenje njegovoj politici bilo je naglašeno 1970- ih godina, kada su svjetska monetarna nestabilnost i fluktuacija u potrošnji nafte na Zapadu ozbiljno ugrozile zemlju koja je bila usmjerena na skupe projekte i programe. Desetljećima je Iran imao izvanredan ekonomski rast, a onda su nastupile ekonomske teškoće i zbog naftne krize sedamdesetih godina. Mogućnost za političko učešće je bila minimalna. Opozicija poput Nacionalnog fronta (labava koalicija nacionalista, islamskog "sveštenstva" i nekomunističkih ljevičarskih partija) prosovjetska komunistička stranka Tudeh (u prevodu Mase) bile su marginalizirane i stavljene izvan zakona. Društveni i politički protesti su nailazili na cenzuru, nadzor ili uznemiravanje bilo je svakodnevno, a nezakonito zatvaranje ljudi i mučenja su bili sasvim uobičajeni (SAVAK).

U društvu je jačala svijest kod sekularnih intelektualaca da bi šah mogao biti svrgnut sa vlasti uz pomoć autoriteta i moći šiitske uleme, odnosno religioznih učenjaka, koji su bili impresionirani populizmom ajatolaha Homeinija. Među islamskim "sveštenstvom" Homeini je bio najistaknutiji protivnik aktuelne vlasti i predstavnik tradicionalnih slojeva iranskog društva.

Zapadni komentatori kažu da je "klericima" najviše smetalo davanje glasa ženama i saradnja iranskog režima sa Izraelom. Zapravo, nije se prepoznavala islamska suština iranskog čovjeka, što je bila neoprostiva greška režima. Ovo stanje je najviše kritizirao imam Ruholah Homeini, koji se upravo zbog toga našao na udaru šahovog militarističkog režima pa je završio u zatvoru, a onda je 1964. protjeran u Irak i Tursku. Iz ovih zemalja ajatolah Homeini je nastavio da kritizira šaha nazivajući ga jevrejskim agentom i američkom zmijom.

Navršilo se više od 70 godina od svrgavanja premijera Mosadika i 45 ljeta od pobjede islamske revolucije u Iranu. Ova zemlja je u stalnim previranjima koja su na Zapadu tumačena kao prolazna erupcija usnulog vulkana. Od pada šaha Pahlavija i dolaska ajatolahá koje je predvodio Homeini stvari se nisu mijenjale onako kako je to priželjkivao Zapad. I ovdje je revolucija proždirala svoju djecu, ali vlast duhovnog staleža je ostajala nepromijenjena. Feljton prati zbivanja u Iranu od prapočetaka drevne Perzije, dokidanja dinastije Kadžara i uspostave vlasti porodice Pahlavi koja se čvrsto vezala za zapadne zemlje i za Izrael, kupujući njihovu naklonost i naoružanje za jeftino prodatu naftu.

U godinama agresije na BiH i nakon nje predsjednik Alija Izetbegović se susretao sa iranskom stranom, a autor ovog feljtona je bio sudionik važnih razgovora. Iran se uz znanje SAD-a solidarizirao sa napadnutom BiH. Naši odnosi sa Iranom ostali su tradicionalno dobri uz obnovu prijateljstva na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kada je Iran glasao za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. U međuvremenu Iran je prerastao u regionalnu silu i pored unutrašnjih teškoća i brojnih prepreka koje je postavjao Zapad. Teheran danas podržava Palestince u njihovoj opravdanoj borbi za goli opstanak.