Prije više od 30 godina, tačnije 1988. godine, negdje na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, lovci su usred šume ugledali čopor vukova i među njima prizor koji nisu očekivali – dječaka koji se kretao četvoronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili.Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao da govori. Nisu znali ko je, odakle je i čiji je, pa su mu dali ime Haris Pućurica.

Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine, ali tada počinje rat i stiže naredba da se djeca vraćaju u one centre iz kojih su došla, pa je tako Haris vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film “Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića, koji je na festivalu u Veneciji pobrao simpatije publike i tri nagrade, a Harisa je u filmu tumačio mladi glumac Denis Murić.

Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Šta god da je bilo, niko ga nije tražio i njegov život je ostao prepušten sistemu.

O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru.Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikome.

Treba pomenuti da je sama socijalizacija u Domu išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspioo je da nauči da govori, a poslije i da čita i piše. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine.

Najpoznatije “divlje dijete”, o kojem je Fransoa Trifo 1970. godine snimio film, je Viktor, pronađen u ljeto 1798. godine u šumama južne Francuske, i prvo u historiji koje su proučavali evropski naučnici. Kada je uhvaćen imao je između 11 i 12 godina, bio je visok oko 140 centimetara, i ponašao se kao vuk, među kojima je živio.