Prvi je najava i molba tadašnjeg reisu-l-uleme Bosne i Hercegovine, Mehmeda Teufik-ef. Azabagića, za njegovim penzionisanjem.
Drugi je ulazak muslimana Bosne i Hercegovine u treću, ujedno i posljednju, fazu pregovora u vezi sa donošenjem Štatuta za autonomnu upravu ismalmskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslova sa Zemaljskom vladom, piše Stav.ba.
U ovoj posljednoj fazi predstavnici muslimanskog autonomnog pokreta sa Zemaljskom vladom rješavali su pitanja u vezi s nadležnostima oko dodjele menšure reisu-l-ulemi, ustrojstvima šerijatskih sudova i utvrđivanja djelokruga njihove djelatnosti, potom pitanja iz domena imovinsko-pravnih odnosa koja su se javila kao središnji problem u završnici pregovora. Sporazum je postignut do prve polovine 1909. godine, kada su “austrijski ministar-predsjednik (7. aprila) i ugarski ministar-predsjednik (9. aprila) dali svoju saglasnost na predloženi muslimanski Statut”.
Zvanično je Statut proglašen 1. maja 1909. godine, čime je “formalno-pravno okončana dotadašnja borba Muslimana za uspostavu vjerske i vakufsko-mearifske autonomije.”
Odmah po donošenju Statuta, 1. maja 1909. godine u posjetu poglavaru zemlje barunu Marijanu Varešaninu pristigla je grupa muslimanskih uglednika na čelu s reisu-l-ulemom Mehmedom Teufik-ef. Azabagićem radi svečanog uručivanja zahvale povodom donošenja Štatuta. U vrijeme dok su svi prisutni oduševljeno pozdravljali govor reisa Azabagića, sa Žute tabije u Sarajevu ispaljen je “21 metak iz topova”, a na Carevoj džamiji istaknut “zeleni bajrak za molitvu.”
Gotovo u isto vrijeme dok je reisu-l-ulema Mehmed Teufik-ef. Azabagić upućivao čestitke austrougarskim vlastima u vezi sa usvajanjem spomenutog Štatuta, austrougarski car je odobrio Azabagićev zahtjev za penzionisanje, te ga razriješio dužnosti reisu-l-uleme, a Munibu ef. Korkutu, kao najstarijem članu Ulema-medžlisa, do konstituiranja novog Ulema-medžlisa povjereni su poslovi reisu-l-uleme.
Nakon razrješavanja dužnosti reisu-l-uleme Azabagića, u Islamskoj zajednici su, prema odredbama Štatuta, uslijedili izbori u svim njenim organima, počevši od džematskih skupština, odbora i kotarskih povjerenstava, preko Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, Vakufsko-mearifskog sabora, Ulema-medžlisa, Hodžinske izborne kurije i, na kraju, izbora kandidata za reisu-l-ulemu.
Kada je u pitanju izbor reisu-l-uleme, Štatutom su predviđene posebne odredbe i formiranje posebno ustrojenog tijela za imenovanje kandidata za reisu-l-ulemu.
Prema novodonesenom Štatutu, za vrhovno rukovodstvo i upravu vjerskih poslova u Bosni i Hercegovini zadužen je Ulema-medžlis kojeg su činili reisu-l-ulema (predsjedavajući) i četiri člana (sa sjedištem u Sarajevu), a sve ih kandiduje Hodžinska izborna kurija koja se sastojala od 30 članova. Mandat Hodžinske izborne kurije trajao je tri godine i u njenoj nadležnosti je bilo pravo da razriješi dužnosti spomenute zvaničnike ukoliko utvrdi da je neko od članova Ulema-medžlisa ili pak reisu-l-ulema izgubio potrebne kvalifikacije predviđene Štatutom.
Imenovanje članova Ulema-medžlisa bilo je u nadležnosti zajedničkog ministarstva finansija, a reisu-l-ulemu, između tri kandidata izabrana od strane Hodžinske izborne kurije, imenovao je austrougarski vladar, dok mu je menšuru dodjeljivao carigradski mešihat.
U skladu s odredbama Štatuta, u novembru 1909. godine, u vrijeme kada je biran potpredsjednik, članovi i predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora, izabrani su istovremeno i članovi Hodžinske izborne kurije sa zadatkom da izaberu trojicu kandidata za reisu-l-ulemu i članove Ulema-medžlisa. Izbori članova Hodžinske kurije u tadašnjoj štampi ocijenjeni su kao “odsudan momenat koji će imati velikog uticaja na budućnost našega milleta.” Analizirajući moguće kandidate za reisu-l-ulemu, u svome tekstu “Pred izbore naše uleme” list Musavat je Hodžinskoj izbornoj kuriji skrenuo pažnju na bosanske muslimanske intelektualce koji su razasuti po cijelom islamskom svijetu, a isti su obrazovani i spremni te “vrše svoje dužnosti na najvećim alimskim mjestima u Turskoj.”
U tom kontekstu, Musavat Hodžinskoj kuriji preporučuje Ali Rušdi-ef. Kapića kao kandidata za reisu-l-ulemu, jer je, prema pisanju ovoga lista, Kapić “jedan megju prvim stambolskim alimima.”
Hodžinska izborna kurija je 28. novembra 1909. godine održala sjednicu na kojoj je izabrala i predložila upravo Ali Rušdi-ef. Kapića, Ali Fehmi-ef. Džabića i hafiza Sulejmana ef. Šarca kao kandidate za reisu-l-ulemu. Nedugo nakon što je Hodžinska kurija objavila imena kandidata za reisu-l-ulemu, u tekstu pod naslovom “Dokle ćemo tako…?” list Bošnjak je izbor spomenute trojice kandidata okarakterisao kao “blamažu” svih bosanskih muslimana. Na stranicama Bošnjaka čitamo da su članovi hodžinske kurije bili “slijepi kod očiju, kad su rečene birali”, te da je njihov izbor samo još jedan od dokaza da bosanski muslimani još uvijek nisu “zreli za ustavni život, te da ne znaju raditi ni po odobrenim štatutima, a kamoli šta drugo.”
Po ocjeni spomenutog lista, izbor Ali Rušdi-ef. Kapića i Ali Fehmi-ef. Džabića se protivi odredbi Štatuta po kojoj reisu-l-ulema mora biti nastanjen u Bosni i Hercegovini, a spomenuta dvojica kandidata “nijesu više nikako pripadnici ovih zemalja, oni su već dulje vremena podanici turske carevine, koji se dapače i u državnoj službi nalaze.” Osim toga, “odakle da se biraju tugji podanici, kada mi imamo svojih ljudi, koji su za to mjesto dorasli”, pita se Bošnjak. U svojoj ocjeni predloženih kandidata za reisu-l-ulemu Bošnjak je posebno bio kritičan prema Ali Rušdi-ef. Kapiću, spočitavajući mu da je tokom 1908. godine napisao brošuru protiv anektiranja Bosne i Hercegovine od strana Austro-Ugarske Monarhije.
Svoj prigovor, premda nešto blaži, na izbor kandidata za reisu-l-ulemu Bošnjak iznosi i na račun trećeg kandidata, hafiza Sulejman-ef. Šarca. Prema pisanju ovog lista, hafiz Šarac je “bio ovdašnji činovnik i to visoki činovnik, ali je svojim nepromišljenim ispadom – što je Tursku predpostavljao Monarhiji – učinio, da je službe riješen i da su mu sva odlikovanja oduzeta. Pa znajući mi to sve, opet ga biramo – premda u duši ne gojimo nikakve nade, da bi on kao takav bio od Njegova Veličanstva za reisu-l-ulemu biran.”
S druge strane, list Musavat je stao na stranu Ali Rušdi-ef. Kapića i Fehmi-ef. Džabića kao predloženim kandidatima za reisu-l-ulemu. U tom kontekstu Musavat piše da su vijesti o njima dvojici kao stranim državljanima netačne, da su njih dvojica bosanski državljani kao i prije aneksije, te da je austrougarska vlast „šutke prešla“ preko pravila i običaja da svaka država koja anektira drugu državu ima pravo da pozove državljane „koji su u tugjini, da se povrate i da prime državljanstvo osvojiteljice, pa ako se u stanovitom roku ne povrate, onda prestaju biti državljani.“
Naprotiv, u slučaju Kapića i Džabića, Austro-Ugarska „niti je poslala kakav proglas, niti je koga pozvala“, pa prema tome njih dvojica su bosanski državljani i kao takvi mogu biti birani za reisu-l-ulemu, zaključuje Musavat.
I pored gore spomenutih protivljenja bosanskih intelektualaca okupljenih oko lista Bošnjak u vezi s predloženim kandidatima za reisu-l-ulemu, prvo zasjedanje Hodžinske izborne kurije sazvano je 28. novembra 1909. godine. Na sjednici je za izbor reisu-l-uleme utvrđena jedna lista, kada je prilikom prvog glasanja hfz. Sulejman-ef. Šarac osvojio najveći broj glasova, ukupno 28, zatim Ali Fehmi-ef. Džabić – 25 glasova i Ali Rušdi-ef. Kapić – 23 glasa. Na drugom glasanju kandidati s najvećim brojem glasova ostali su isti, s tim da je poredak bio nešto izmijenjen, tako da je Kapić dobio najveći broj glasova, ukupno 27, zatim Džabić – 26 glasova i hfz. Šarac – 25 glasova.
Međutim, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu poništila je predloženi izbor spomenute trojice kandidata za reisu-l-ulemu, pravdajući svoju odluku činjenicom da su Kapić i Džabić turski državljani. U tekstu pod naslovom „Izbor Kapićev i Džabićev vraćen“, Musavat je burno reagovao na ovu odluku Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. U uvodnom dijelu teksta autori okupljeni oko lista Musavat pišu kako ih nije iznenadila spomenuta odluka, jer su nakon izbora ovih kandidata, odmah sutradan sve službene i poluslužbene vladine novine „proricale da bosanska vlada ne može i ne smije potvrditi za reisu-l-ulemu tugjeg državljanina.“
Alija Nametak je, pišući o Ali Fehmi-ef. Džabiću, iznio mišljenje da je Hodžinska kurija vjerovatno znala da austrougarske vlasti neće prihvatiti izbor spomenute trojice kandidata za reisu-l-ulemu (posebno kandidaturu Džabića i Kapića), ali da ipak Kuriji treba odati priznanje jer su „gotovo svi njezini članovi imali toliko građanskih hrabrosti da predlože za to najviše vjersko dostojanstvo muslimana u Bosni i Hercegovini, trojicu opozicionalaca, a dvojicu od njih: Džabića i Kapića, političkih emigranata u Turskoj, koji su se i pisanim djelima borili protiv okupatorske Austro-Ugarske.“
Nakon što su poništeni prvi izbori za reisu-l-ulemu, Hodžinska izborna kurija je zakazala sjednicu za 11. januar 1910. godine, s ciljem izbora i utvrđivanja imena trojice kandidata za reisu-l-ulemu. Zasjedanje Hodžinske kurije trajalo je pet dana, a na ponovljenim izborima predloženi su, na temelju broja dobivenih glasova, sljedeći kandidati: Hafiz Sulejman ef. Šarac, bivši šerijatski sudija u Sarajevu, izabran sa ukupno 28 glasova, zatim Hadži osman ef. Prcić, bivši šerijatski sudija u Tuzli koji je dobio 21 glas i Hilmi ef. Hatibović, šerijatski sudija u sarajevu koji je dobio 16 glasova.
U izvještaju o kandidatima za reisu-l-ulemu, upućenom ministru vanjskih poslova Alojzu Erentalu, zajednički ministar finansija Istvan Burian ističe da su hadži Osman-efendija Prcić i Hilmi-efendija Hatibović „veoma dostojni i časni, ali nakon uvida kompetentnih muhamedanskih krugova utvrđeno je da spomenuta dvojica ne posjeduju dovoljno teološkog znanja i šerijatsko-pravnog iskustva, koje se zahtijeva od duhovnog poglavara jedne konfesije sa toliko mnogo sljedbenika u državi.“
Za razliku od Osman-ef. Prcića i Hilmi-ef. Hatibovića, Burian u izvještaju izdvaja hfz. Sulejman-ef. Šarca kao kandidata koji posjeduje „sve potrebne kvalitete za ovaj visoki duhovni položaj.“
Interesantno je spomenuti da su imami i muderrisi Mostara, prije nego što je Hodžinska kurija na svojoj sjednici izabrala spomenutu trojicu kandidata, uputili protest Zemaljskoj vladi, Ulema-medžlisu i Hodžinskoj kuriji protiv Hilmi-ef. Hatibovića kao kandidata za reisu-l-ulemu. U svome protestu mostarska ulema je istakla da Hatibović nema „višeg obrazovanja u vjerskim znanostima, pošto osim kadijske škole u mektebi-nuvabu u Sarajevu nikakve škole svršio nije, niti je izvan Bosne i Hercegovine više obrazovanje uživao“, te kao takav ne posjeduje potrebne kvalifikacije za reisu-l-ulemu utvrđene Štatutom za vjersko-prosvjetnu autonomiju.
Osim toga, Mostarci su mišljenja da se Hatibović ne može baviti vjerskim znanostima niti se svojim naučnim radom može istaknuti u islamskom svijetu jer ne poznaje dovoljno arapski jezik.
U spomenutom izvještaju, pored osnovnih biografskih podataka, ministar Burian nije zaboravio spomenuti da je hfz. Sulejman-ef. Šarac 1908. godine smijenjen s pozicije vrhovnog šerijatskog sudije zbog „neprimjerenog stava u toku pregovora o vjersko-prosvjetnoj autonomiji muhamedanaca“, ali ipak dodaje da hfz. Šarac „od tada živi potpuno povučeno i ponaša se korektno u svakoj interakciji.“
Poglavar Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu Marijan Varešanin je u svom dopisu upućenom Ulema-medžlisu zvanično obavijestio njegove članove da je „njegovo c. i kr. Apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo Previšnjim rješenjem od 4. februara o. g. najmilostivije naimenovati bivšeg vrhovnog šeriatskog suca Hafiz Sulejman ef. Šarca reis-ul-ulemom za Bosnu i Hercegovinu.”
Varešanin je podsjetio u svome dopisu da je Hodžinska izborna kurija u skladu s odredbama Štatuta dužna sastaviti i uputiti molbu mešihatu u Carigradu radi izdavanja menšure novoizabranom reisu-l-ulemi hfz. Šarcu, te da će njegova svečana instalacija uslijediti tek nakon što dobije menšuru. Za članove Ulema-medžlisa izabrani su hafiz Mehmed-ef. Okić, tadašnji muderris u Gračanici, čijem se izboru usprotivilo stanovništvo Gračanice, zatim Omer-ef. Zukanović, učitelj ruždije u Banjoj Luci, te Ali-ef. Abdurezaković, šerijatski sudija u Kotor-Varoši i Mahmud-ef. Udžvarlić iz Dervente.
Hodžinska izborna kurija je 27. februara 1910. godine održala sjednicu s ciljem utvrđivanja teksta molbe i slanja iste na adresu carigradskog mešihata u vezi sa izdavanjem menšure reisu-l-ulemi hfz. Šarcu. Molba je sastavljena, potpisana i poslata mešihatu u Carigradu početkom marta 1910. godine. List Musavat je u svom 42. broju, datiranom 17. maja 1910. godine, obavijestio bosanske muslimane da je menšura reisu-l-uleme hfz. Šarca prispjela iz Carigrada, te da je Šarac otputovao u Beč, odakle će se za tri do četiri dana vratiti i nakon čega će se obaviti njegovo svečano imenovanje za reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine.
Car Franjo Josip I je svojim rješenjem od 8. juna 1910. godine imenovao poglavara Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine Marijana Varešanina svojim „Previšnjim komesarom za svečanu instalaciju reisu-ul-uleme Hafiz Sulejman ef. Šarca”, a svečanost je zakazana za 30. juni. U istom dopisu se od Ulema-medžlisa traži da svečanosti prisustvuju članovi Ulema-medžlisa, Vakufsko-mearifskog sabora, Hodžinske izborne kurije, zatim muallimi i učenici Šerijatske sudačke škole i sarajevskih medresa, a nešto kasnije je na adresu Ulema-medžlisa stigao dopis sa jasnim rasporedom svečanog ustoličenja reisu-l-uleme hfz. Šarca.
Poslije proučene dove u Carevoj džamiji, svečano ustoličenje novoizabranog reisu-l-uleme, uz prisustvo brojne vjerske i svjetovne inteligencije, održano je u Konaku 30. juna 1910. godine.
Nakon toga je uslijedilo čitanje teksta menšure i uručivanje iste reisu-l-ulemi Šarcu, koji je iskoristio priliku da se zahvali austrougarskom caru Franji Josipu na “naimenovanju na ovo časno” i, kako sam kaže, “teškim dužnostima skopčano dostojanstvo.” U svom nastupnom govoru novoizabrani reisu-l-ulema poručio je prisutnima da je “potpuno svjestan svoje visoke zadaće”, te smatra da će je odgovorno izvršavati samo ukoliko mu “u tome budu potpomagali njegovi drugovi, muftije, kadije, ulema, vakufska uprava i ostala braća Muslimani“ te ako mu i “visoka vlada bude u tome na ruku išla.” U zaključku svoga govora, reisu-l-ulema je zahvalio austrougarskom caru Franji Josipu i na “očinskoj brizi” spram bosanskih muslimana, te mu je poželio sretan i dug život, što su prisutni s oduševljenjem pozdravili.
Tako su muslimani Bosne i Hercegovine, skoro deset mjeseci nakon što su austrougarske vlasti sankcionisale Štatut za autonomnu upravu vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, dobili prvog reisu-l-ulemu biranog od strane naroda. Hafiz Sulejman-ef. Šarac prilikom izbora za reisu-l-ulemu imao je podršku u širim narodnim masama, zahvaljujući aktivnostima tokom borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosanskih muslimana, ali prije svega zahvaljujući svojoj učenosti i obrazovanju.
Da je cijeli svoj život posvetio nauci i njenom proučavanju, najbolje svjedoče riječi Hamdije Kreševljakovića koji je za hfz. Šarca kazao da „ni u miru nije popuštao knjige, a kada mu je nešto prije smrti popustio vid, te nije mogao sam čitati, često bi došao u Gazi Husrev-begovu medresu direktoru Muhamed ef. Dizdaru, svome nekadašnjem đaku, da mu pogleda sad ovo sad ono mjesto u kojem arapskom djelu. Bezbroj stranica iz raznih arapskih djela znao je naizust i u tome nije mu bilo premca među našom ulemom.“
Njegovo imenovanje s posebnim oduševljenjem dočekali su stanovnici njegovog rodnog Stoca, koji su u tu čast, umjesto brzojavne čestitke, uputili materijalnu pomoć Gajretu. Čestitkama se pridružio i predsjednik Muslimanske narodne organizacije (MNO) Ali-beg Firdus, na čemu mu je reisu-l-ulema posebno zahvalio, izrazivši nadu da će sa MNO i “njenim predstavnicima moći dosta učiniti i da će sve sile uprijeti da se to i izvede.” Međutim, vrijeme je pokazalo da vodeća bošnjačka stranka nije krila svoje ambicije da “prati i ocjenjuje njegov rad i utječe na njegov status”, što je rezultiralo nastajanjem sve veće pukotine između reisu-l-uleme i političkih predstavnika, a na koncu i ostavkom hfz. Šarca sa pozicije reisu-l-uleme 1912. godine.
Ni Austro-Ugarska Monarhija, također, nije zaboravila opozicione stavove hfz. Šarca i njegovo potpisivanje Takrira, te je sve vrijeme „raznim zakulisnim igrama Monarhija prisiljavala reisa Šarca da podnese ostavku.“ Austrougarske vlasti su uspjele ostvarati svoje ciljeve. U maju 1912. godine Hodžinska izborna kurija na svojoj sjednici donosi dvije rezolucije kojima se traži ostavka hfz. Šarca, a nakon ultimatuma Zemaljske vlade da hfz. Šarac u roku od osam dana mora podnijeti ostavku na poziciju reisu-l-uleme, on je to i učinio augusta 1912. godine.
