Halid Muslimović je, slobodno se može reći, jedan od bh. pjevača koji ima najviše snimljenih hitova, pjesama koje se i danas slušaju, a mnogi mladi pjevači snimaju covere na osnovu tih pjesama.
U vrijeme njegove 'Halidomanije' i u vrijeme nekadašnje Jugoslavije, Muslimović je pjevao skoro svaki dan u sedmici. Jednostavno, Jugoslavija je ludjela za njegovim glasom, izgledom, markantnošću…
Narod se ne smije lagati
– Jeste, a posebno sam mnogo i svakodnevno radio u Evropi. Nije nam bilo ništa da uradimo koncert u Minhenu, Štutgartu, Frankfurtu, utorkom, srijedom, četvrtkom. A, na teritoriji nekadašnje Jugoslavije bilo je više nastupa u toku samo jednog dana – rekao nam je Halid.
„Ne može duša bez Bosne“ Vaša je najnovija pjesma. Mislim da ste jedini pjevač koji je u svojim pjesmama najviše opjevao BiH?
– Narod se ne smije lagati, Bosna se ne smije lagati. Bosna je ta koja se voli i, onaj ko je voli ona mu nudi sve. Bosna je ljubav i za nju se živi! Ova moja nova pjesma je kompletno istinita, a toliko je istinita da su me neki ljudi zvali i rekli mi, da su kolektivno plakali. Jedno društvo me iz Zagreba zvalo, oni se nešto slavili, njih tridesetak. Neko je tu moju novu pjesmu pustio na razglas, onda je počela jedna osoba da plače, pa druga, treća i tako je nastao lančani plač. Meni je sve to bilo malo i simpatično, ali i tužno. Znam da pjesma „Ne može duša bez Bosne„ dira u srce u svaki damar tijela, ali to je istina.
Gdje nalazite inspiraciju za takve, da kažem domovinske pjesme?
– Nalazim je u okoliki u kojoj živim, nalazim je u ljudima oko sebe, ljudima sa kojima se družim, koji me svakodnevno okružuju. Nalazim je u cijeloj Bosni i Hercegovini. Moja inspiracija je i ta činjenica da je u Prijederu bilo nekada 100 ili 110 hiljada stanovnika raznih vjera, nacija i običaja. Sada je maltene od svega toga ostalo jedva pola. A, pogotovo Bošnjaka, koji žive širom Evrope i svijeta, pa su tako sve njihove misli upravo u toj pjesmi. Jer kad jednom odeš tamo gdje si stranac, cijeli život patiš za Bosnom jer si Bosanac. Zavoliš i tuđe, ali duša hoće svoje.
Gdje takve Vaše pjesme više emotivnije doživljavaju, da li Bosanci, u dijaspori ili oni u domovini?
– Mislim da su ljudi u dijaspori više emotivniji, brže puste suzu na jednu takvu pjesmu. Ali i oni koji žive u Bosni veoma dobro znaju da “Ne može duša bez Bosne“.
Vjetar u leđa
Ni Vaša duša nije mogla bez Bosne. Bili ste prva javna ličnost koja se poslije rata vratila u BiH, tačnije u Prijedor, ali mnogima nije odgovarao Vaš povratak?
– Ljudima odnosno vlastima iz Federacije nije odgovarao moj povratak, a ja ni dan danas ne znam zašto. Umjesto da me poguraju, da mi daju vjetar u leđa, a nisam ni od koga bilo šta tražio, jer meni niko nikad nije ništa pomogao. Ja sam se vratio sa mojom familijom, suprugom, djecom. Borio sam se i sa vremenom i sa životom i, mislim da sam se izborio, a Bosna je takva kakav jeste. Nije korektno i nije u redu da neko kaže, da sam ja otišao u Prijedor kod četnika ili kod Srba.
– Ja sam otišao i vratio se u svoj grad, vratio sam se svojoj raji. Ljudi se i poslije svega dijele samo na dobre i loše. Mene je imao tamo ko dočekati, ja imam tamo gdje kafu popiti sa svim ljudima, svih vjera i nacija. Muzika, sport i privreda moraju i trebaju da idu naprijed, a politika neka riješava svoje. Loša politika pravi loš ambijent, loša politika pravi ratove. Po meni su svi narodi na Balkanu dobri, ali su politika i političari bili loši, kojih ima i sada.
Da li je Vaša autobiografska knjiga već završena?
– Jedna je pri samo kraju, ali bit će tu nastavak u dva ili tri dijela. Jer mojih 40 godina karijere, godine mog burnog života, ne može to sve da stane u jednu knjigu. Mnogi znaju da sam ja na neki način unikat na estradi, vukao sam svojevremeno i unikatne kako poslovne tako i životne poteze. Očekujem da taj prvi dio bude krajem ove godine gotov. A poslije toga slijede još dva dijela.
– Međutim teško je bilo „iskopati“ arhivu i naći sve te slike. Moja kuća je tokom rata opljačkana i porušena i sve je to nestalo, jednostavno nemam moje lične arhive. Ali, uz pomoć prijatelja i nekih medija i fotografa nešto sam ipak uspio da dobijem. Kada bi samo od fotografija napravio knjigu sve bi vam bilo jasno, ko sam, šta sam i šta je bilo, a bit će mnogima jasno ko sam i šta sam i sada.
Da li je bilo teško vraćati sjećanja?
– Moram da priznam da sam ja neke stvari bio i zaboravio, jer danas se brzo živi. Sa mojim timom već godinu dana radimo na samom „kosturu“ te knjige, pa dodajemo, dodajemo. Stvarno je bilo teško. Ja sam prvi dio te knjige završio do 28. marta 1992. godine,a to je taj datum kada sam ja otišao u Švicarsku jer sam imao koncerte, ali se više nisam uspio vratiti. Svi smo mislili da će to trajati dan, dva pet, pa i oni koji su sve to zamislili i osmislili su tako mislili, ali je potrajalo i trajalo je dugo. Ja sam u tom prvom izdanju knjige „Mene je učilo vrijeme“ stavio, napisao sve što se dešavalo u mom životu do 28. marta 1992. godine.
Još uvijek čuvate Vaš prvi pasoš BiH?
– Da. Čuvam ga i imao je i ima još broj 146. Ali, valjda i to ima svoju težinu i da je i to zasluženo.
(B.Š.)
