. Stoga u večerašnjem izdanju emisije „Stil života u islamu“ razgovaramo s vrsnim poznavaocima prava i sa zadovoljstvom pozdravljam profesora Mustafu Hasanija, dekana Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, doktoricu Amilu Svraka-Imamović, višu asistenticu na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, i doktora Ahmeda Purdića, fetva-i emina Islamske zajednice u BiH.
Profesor Hasani na početku je istakao da je pravo živa i svakodnevna stvar te da se uvijek iznova treba istraživati zbog čega je Fakultet islamskih nauka radio istraživanja na temu tendencije tumačenja šerijata i to u tri navrata.
„Da, radili smo na Fakultetu islamskih nauka u tri navrata nekoliko analiza vezano za projekat tendencije tumačenja šerijata kroz pitanja i odgovore. Objavljene su u određenim periodima od 2.000 do 2005, do 2010. i do 2015. Sabrali smo i analizirali pitanja i odgovore koji su objavljivani u našoj periodici i na našim elektronskim medijima. To je vrlo raznoliko područje. Jedna neuhvatljiva scena u kojoj zaista ima svačega. Od vrlo utemeljenih, ozbiljnih, analitičnih odgovora koji slijede određenu metodologiju do vrlo upitnih, kritičnih pa i tendencioznih odgovora koji ustvari ne korespondiraju s odgovornom literaturom, s odgovornom metodologijom, s odgovornim pristupom u donošenju tako vrlo važnih odgovora na postavljena pitanja. To, naravno, itekako ima svoga društvenog utjecaja. Ljudi to čitaju, ljudi se na kraju krajeva povode, zatim obrazuju se i onda imamo na sceni raznolike prakse koje vrlo često znaju imati negativne efekte kako na pojedince, tako i na društvo u cjelini“, opominje i ističe profesor Hasani sve izazove u medijskom i javnom prostoru u odnosu na tumačenje prava i posebno šerijatskog prava te daje detaljnije informacije o suštini
šerijatskog prava i njegovim glavnim karakteristikama.
„Od prvog čovjeka na zemlji postavilo se pitanje prava i pravde. I mi kao ljudi uvijek tragamo za nekom pravdom. I naravno da se historijski pravo nametnulo kao nužna civilizacijska vrijednost, baština, dostignuće itd. I pravo ima svoj historijski tok. Kada je u pitanju šerijatsko pravo, ono je specifično zbog činjenice da, ustvari, njegov osnovni karakter jeste da je riječ o vjerskom pravu, nije svjetovnog karaktera. Šta to znači? Da je objavljeno pravo u svom temeljnom, izvornom smislu. Znači nije rezultat nekih društvenih promjena, analiza, odgovora na društvene uslovljenosti, povezanosti itd., nego ga je Bog dragi objavio u svom nekom izvornom smislu. Naravno, ovdje se sad postavlja pitanje kako ga je Bog dragi objavio, kako on ima svoj univerzalni karakter od prije 1.400 godina koji važi i danas itd. Tu treba da uđemo u neke druge analize, da kažemo našim gledaocima da Kur'an kao objava nije ustvari knjiga prava. To je temeljno određenje. Ustvari, po jednoj analizi, jedna trinaestina Kur'ana su ajeti pravne naravi. Jedna trinaestina! Znači, nije dominantno knjiga prava. Nije dominantno knjiga prava, mada naravno govori o pravu. Više govori u onom segmentu uređenja dužnosti i obaveza za vjernika, nego li je to razrađeni sistem prava. Kao Objava, ona je ustvari došla, spuštena je na zemlju. Ona je ustvari Uputa. Naravno, vremenom se razvila pravna nauka koju mi zovemo fikh. Ona je ustvari rezultat ljudskog razumijevanja prava i tumačenja prava. Znači, imamo dva segmenta kad govorimo o šerijatskom pravu. Mi to objedinjeno govorimo. To je ovaj dio objavljeni, on je univerzalan, on nema mjesta i lokacije. I imamo ovo što jeste naše ljudsko razumijevanje ili pravničko razumijevanje ili tumačenje prava kojih zovemo fikh“, pojašnjava ključne specifičnosti i karakteristike šerijatskog prava profesor Hasani.
Viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Amela Imamović govorila je o naslijeđu i postojanju šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini.
„Mi smo se uvijek fokusirali na šerijatsko pravo, a važno je reći jer to značajan broj građana Bosne i Hercegovine ne zna, da je šerijatsko bio jedan pozitivnopravni sistem četiri stoljeća u Bosni i Hercegovini. U oblasti personalnog prava za sve muslimane, Bošnjake, on je bio pozitivnopravni okvir sve do 1946. godine kada socijalistički režim ukida šerijatske sudove. Što znači da su naši rani preci prilikom rješavanja svojih bračnih pitanja, nasljednopravnih pitanja, vakufa, odlazili pred šerijatske sudove. Ti su sudovi donosili presude koje su imale iza sebe zaštitu države. Morali su biti primijenjeni. Važno je spomenuti da šerijat ne uređuje samo odnos između čovjeka i Boga, kako se to često kod nas misli. To je samo jedan njegov dio koji podrazumijeva ibadet. To je ono što mi radimo ovih dana. Pojačano obavljamo namaze, postimo, dajemo zekat, pripremamo se uskoro, ako Bog da, i na hadž. Šerijatsko pravo, poput sekularnog prava, uređuje odnose između ljudi. Tako govorimo o šerijatskom porodičnom, o šerijatskom nasljednom pravu, o šerijatskom krivičnom pravu itd. Mi i dan-danas imamo veliki broj zemalja, ne samo na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koje primjenjuju šerijat. I u Evropi postoje države koje u određenim segmentima priznaju šerijatsko pravo. Kao naprimjer, Grčka. Kada ja postavim pitanje studentima – znate li koja je jedina evropska država u Evropi koja primjenjuje šerijat, dio njih kaže – Turska, što nije tačno, to je u potpunosti sekularistička država. Ali Grčka se na temelju ugovora iz Lozane u 1924. godini obavezala da će muslimanima dati i pravo i mogućnost da se primjenjuju odluke šerijatskih sudova upravo na ova personalna pitanja koja sam spomenula“, potvrđuje Imamović, napominjući i da jedna od zemalja članica Evropske unije u svom današnjem zakonodavstvu koristi odredbe šerijatskog prava,
Imamović potom uvezuje obaveze koje su definisane šerijatskim pravom s činjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini žive u sekularnom društvu i načine na koje je to moguće pomiriti.
„Mi, iako živimo u sekularnoj državi, imamo mogućnost da živimo našu vjeru kroz porodični zakon koji nam omogućava da sklopimo jedan šerijatski brak nakon što smo sklopili brak pred matičarem. Također je moguće sastaviti testament ili oporuku u skladu s propisima šerijatskog prava. Moguće je, dakle, sastaviti testament, njega deponovati u sudu ili kod notara ili ostaviti među članovima porodice. Vama zakon o nasljeđivanju daje mogućnost da vi slobodno oporučujete svoju imovinu. Tako da je i tako moguće biti dobar građanin BiH, poštovati njen sekularni poredak, njen suverenitet, dakle, biti dobrim građaninom svoje zemlje, biti dobar patriot, ali u isto vrijeme biti dobar musliman i poštovati šerijatsko pravo. Dakle, ova dva identiteta ni u kojem slučaju ne mogu doći u sukob, niti isključuju jedan drugog. Jedan drugog ne isključuju“, podsjeća dr. Imamović.
U javnom prostoru se često može čuti riječ fetva, koju nažalost ljudi ne razumiju dovoljno i percipiraju na pravi način zbog čega je Ahmed-efendija Purdić pojasnio ključne odredbe fetve, njeno značenje i način na koji i kada se može izdati.
„Za početak možemo reći da je fetva obavijest o šerijatskoj pravnoj normi koja se donosi na osnovu šerijatskog dokaza, a izgovara se nakon postavljenog pitanja. Ovo su tri bitna elementa da bismo nešto mogli nazvati fetvom, što znači – obavijest o šerijatskoj pravnoj normi, nešto da je dozvoljeno, zabranjeno, naređeno, pokuđeno itd. Mora biti utemeljena na dokazima. Kad o dokazima govorimo, mislimo prije svega na Kur'an i hadis, ali i na druge izvode šerijatskog prava, i to obično bude poslije postavljenog pitanja. Fetve je još počeo izdavati i Allahov Poslanik, s. a. v. s., dakle, ona datira od Muhammeda, s. a. v. s. Čak u Kur'anu nalazimo da se spominje. Allah u Kur'anu kaže, Muhammedu s. a. v. s. se obraća: Traže od tebe fetvu, reci – Allah će vam dati fetvu. Još od Muhammeda, s. a. v. s., donosi se fetva. Muhammed, s. a. v. s. je njima donosio fetve, odnosno davao im odgovor na njihova postavljena pitanja, u kojim ih je obavještavao o određenim pitanjima, o tretmanu određenog pitanja. Naravno, nakon Muhammeda, s. a. v. s., ta tradicija je nastavljena. Naime, Muhammed, s. a. v. s., možemo reći, u svom životu je imao četiri ključne uloge. Bio je poslanik, onaj koji je dostavljao poslanicu, Objavu, bio je muftija, bio je kadija, dakle, sudija, i bio je imam, odnosno onaj koji je predvodio državu u političkom smislu. Nakon njegove smrti završena je ova prva uloga, dakle, niko više ne može biti poslanik, ali ove tri ostale uloge su ostale. Ostale su uloge muftije, ostale su uloge sudije, ostale su uloge predvodnika države, odnosno halife i tako dalje.
I kažemo, Muhammed, s. a. v. s., bio je muftija, nakon njega su to naslijedili ashabi, a nakon ashaba i ostali učenjaci, tako da i danas postoje osobe koje izdaju fetvu. Ona osoba prije svega koja izdaje fetvu naziva se muftija, ali fetvu može izdavati i neko drugi, zavisno od uloge koja mu se dodijelila ili titule koju u određenom periodu osoba ostvari“, pojašnjava karakter fetve i uslove koji prethode njenom izdavanju efendija Purdić i potom pojašnjava bosanskohercegovačku specifičnost u odnosu na to ko ima pravo izdati fetvu i na koji način.
„Kod nas u Bosni i Hercegovini je vrhovni muftija reisul-ulema, mi ga nazivamo reisul-ulema, međutim, on je vrhovni muftija, dakle, on je prvi muftija i on donosi fetvu. U našim okolnostima imamo još i Vijeće muftija, odnosno i muftije druge na svom terenu također mogu donositi fetve unutar Bosne i Hercegovine, ali također imamo fetve izvan Bosne i Hercegovine. Zatim imamo institucionalno, zajedničko, kolektivno donošenje fetve, to kod nas radi Vijeće muftija itd. Postoji i jedna posebna pozicija unutar Islamske zajednice koju ja danas obnašam, a to je fetva-i emin. To je prije saradnik reisul-uleme po pitanju fetve, dakle, onaj koji asistira reisul-ulemi i prenosi unutar zajednice, ali i van zajednice svima onima koji su pitaju nešto, bilo postojeću fetvu bilo fetvu reisul-uleme, bilo fetvu Vijeća muftija, bilo fetvu prethodnika itd.“, pojašnjava efendija Purdić jednu karakteristiku unutar Rijaseta Islamske zajednice koja se odnosi na fetve kroz poziciju fetva-i emina.
