Svijet medija je prostor u kojem se svakodnevno odvija mnogo više od onoga što nam ekran prikazuje. Kada se vežemo za neku emisiju, kada postanemo lojalni gledatelji i razvijemo emotivnu povezanost s voditeljima i prezenterima, ta veza postaje puno dublja od samog gledanja. Uživamo u svakoj minuti koju provodimo uz omiljene programe i osobe koje nas fasciniraju svojom prisutnošću na ekranu.
Zamislite trenutak kad se upali TV ekran i pred nama se pojave lica koja su postala gotovo poput članova porodice. Oprah Winfrey s njenim inspirativnim intervjuima, Jimmy Fallon s njegovom zaraznom energijom i humorom, Simona Cowella sa njegovom oštroumnom kritikom – svi oni postaju ne samo lica na ekranu, već pravi prijatelji koje čekamo s nestrpljenjem. Oni su prisutni u našim životima i onda kada se ne nalaze fizički u našem okruženju. Njihova prisutnost nam pruža osjećaj udobnosti i sigurnosti, omogućujući nam da pobjegnemo od svakodnevnih briga i pronađemo malo radosti i smijeha.
Ali taj osjećaj povezanosti ne prestaje s granicama Hollywooda. Kada se posvetimo domaćoj produkciji, osjećaj je sličan. Ponekad, upravo ta poznata TV lica iz naše vlastite zemlje, ta lica koja nas dočekuju svakog dana, mogu imati još dublji utjecaj. Oni nisu samo voditelji i prezenteri; oni su naši sugrađani, naši komšije, ljudi s kojima dijelimo zajednički kontekst i svakodnevne izazove.
Kada gledam našu omiljenu domaću produkciju (naravno mislim na Hayat jer druge televizije gotovo da nemaju vlastitu produkciju), osjećam se itekako povezan s ljudima koji stvaraju te trenutke radosti i opuštanja. Njihova iskrenost, njihov trud i strast koju ulažu u svoje uloge čine da se osjećamo kao da smo dio nečeg posebnog. Emisije kao što je "Ljetna kuhinja" s Almasom Lazović i Miranom Karićem nisu samo televizijski programi; one su emocionalni oslonci, alati za bijeg i izvori inspiracije.
Kroz ekrane, oni nam donose priče koje nas diraju, smiju i čine da se osjećamo povezani s nečim većim od nas samih. Bez obzira na to koliko se trudimo da shvatimo sve aspekte njihovih života, najvažnija stvar koju nam daju je osjećaj da nismo sami. U trenucima kada se upali televizor i vidimo njihova poznata lica, osjećamo se kao da smo u društvu starih prijatelja, spremnih da nam pruže malo utjehe i radosti.
U svijetu medija, gdje su reflektori ponekad zaslijepljujući, a slava prolazna, postoje tv lica koja i dalje uspijevaju da ostave neizbrisiv trag u našim srcima. U trenutku kada se zaboravimo u svemu što nas okružuje, često se okrenemo onim ljudima koji nas svojim prisustvom i iskrenošću diraju. Takvi su i Almasa Lazović i Miran Karić, dvočlani tim „Ljetne kuhinje“, emisije koja nam pruža puno više od recepata – ona nudi utočište, radost i nadu.
Miran Karić, prepoznat kao profesionalni kuhar, ponosno ističe da je Almasa srce njihove emisije. I to je istina koju svi osjećamo, bez obzira na to koliko nam je dan bio naporan ili stresan. Kada se upali ekran i vidimo Almasu, osjećamo se kao kod kuće. Njen osmijeh, njena jednostavnost, njeno srce – sve to nadmašuje okvire malih ekrana i pruža nam toplinu i udobnost koju često tražimo u svijetu prepunom stresa i nesigurnosti.
No, koliko god nas Almasa uspjela inspirirati i usrećiti, na društvenim mrežama često nalazimo i svjetlo koje ne grije, nego sagorijeva. U eri kada su društvene mreže postale novo oružje, gdje svako može biti kritičar s malo ili nimalo odgovornosti, suočavamo se s fenomenom koji je neshvatljiv – neumjesnim i okrutnim komentarima upućenim onima koji su nam najbliži, onima koje volimo.
Posebno je šokantno kada takvi komentari dolaze od žena – prema ženi. Reći ću da kada napadaju ženu, u ovom slučaju Almasu, to je kao da napadaju potrebu za razumijevanjem i suosjećanjem. Značaj tih napada nije samo u bolu koji nanose, već i u pitanju: zašto je u društvu toliko lako zaboraviti osnovne vrijednosti kao što su ljubaznost i poštovanje?
Dok sjedimo pred malim ekranima i pratimo „Ljetnu kuhinju“, zaslužujemo da prepoznamo i cijenimo istinsku iskrenost koju nam Almasa nudi. Ne samo kad su kamere upaljene, već svakodnevno – u svakoj interakciji koju imam s njom ili s onima koji su poput nje. I što je najvažnije, trebali bismo se posvetiti tome da obogatimo vlastitu svakodnevicu njenim duhom, načinom za šalu i njezinom jednostavnošću.
Kada sljedeći put naletite na neprimjerene komentare, sjetite se da iza svake javne ličnosti stoji osoba s osjećajima i snovima, kao i mi sami. Nasilje i mržnja nisu samo problemi na društvenim mrežama – oni odražavaju širu sliku društva u kojem živimo. Stoga, budimo bolji, budimo suosjećajniji, i pokušajmo stvoriti okruženje gdje će se svi osjećati poštovano i voljeno.
Na kraju, kada se upali svjetlo na ekranu, sjetimo se da, iako kamera može ugasiti svjetlo, srce i duša svakog pojedinca, uključujući i Almasu Lazović, ostaju s nama. I to je ono što bi trebalo biti vrijedno naše pažnje i poštovanja.
Zato, dok u svakodnevnim životima prolazimo kroz svoje rutine i borimo se s izazovima, ne smijemo zaboraviti značaj tih malih trenutaka sreće koje nam pružaju omiljene emisije i njihovi voditelji. Oni su zaista puno više od svog posla – oni su dijelovi naših života koji nam pomažu da pronađemo radost, smirenje i osjećaj pripadnosti.
U konačnici, važno je prepoznati i cijeniti te veze koje gradimo s medijskim sadržajem i ljudima iza njih. To je ono što nas čini ljudima i pomaže nam da se nosimo sa svakodnevnim izazovima.
Ne dovodeći u pitanje niti pravo na vlastiti ukus ili stav, dnevna količina ispoljene neugodnosti, pakosti, otrova pa i svjesnih napada sa cilje vrijeđanja, upučivanja poruka prezira, mržnje koji prelaze granicu cilivizovanosti i dobrog ukusa i izazivaju osjećaj gađenja je u stvari i podsjećanje koliko među nama ima ljutih koji su sami povrijeđeni, tužni, nesretni, isfrustrirani...
