Ni dvije prosječne plate u bh. entitetu RS ne mogu "napuniti" jednu sindikalnu potrošačku korpu. Uz ovakvu nemilosrdnu statistiku nabavka drva za ogrev i zimske odjeće i obuće predstavlja gotovo nemoguću misiju.
Kako će onda narod prezimiti zimu? Odgovor na ovo pitanje nude sve češće reklame za “čarobne” brze kredite, koje je lako dobiti, a teško vratiti.
– Naravno da takvi krediti vuku ljude u ponor, ali mnogi naprosto nemaju izbora. Ne zadužuju se građani iz hira, nego zbog krajnje nužde – kaže za Srpskainfo Murisa Marić, izvršna direktorka Udruženja za zaštitu potrošača “Don” iz Prijedora.
Ona ističe da je i prethodnih godina penzionerima i radnicima koji rade za minimalac bilo teško pregurati zimu, ali da je sada situacija još gora.
– Većini naših sugrađana nije lako ni ljeti ni zimi, pogledajte samo koliko košta vekna hljeba od 600 grama, da ne spominjemo druge prehrambene proizvode. Kada u takvoj situaciji treba iskeširati 1.300 KM za deset metara izrezanih i iscijepanih drva, jasno je da su jedini izlaz nepovoljni mikrokrediti – kaže Marićeva.
Potrošačka korpa od skoro 3.000 KM je, dodaje naša sagovornica, nedostižna za 80 posto porodica u RS.
– Teško je reći šta je, u ovakvoj situaciji, najveći izazov pred nadolazeću zimu. Nekom je to nabavka ogreva, nekom odjeća i obuća za djecu koja idu u školu, nekom troškovi za sina ili kćerku studenta, a penzionerima je teško čak i da plate lijekove – kaže Murisa Marić.
Iako imamo navodno besplatno zdravstvo, mnogi lijekovi se plaćaju, a javne zdravstvene ustanove često nemaju aparate potrebne za dijagnostiku, pa su pacijenti primorani da plaćaju skupe preglede u privatnim ordinacijama.
I akcije, koje je pokrenula Vlada RS, nisu, kaže, dale rezultate, kakve su građani očekivali.
– Ograničenja marži i sa njima povezana neznatna sniženja poslužila su više za privlačenje kupaca, nego kao istinska pomoć potrošačima – kaže Murisa Marić.
Ipak, napominje ona, nijedan tržni centar se nije zatvorio, jer smo mi siromašno, ali ipak potrošačko društvo.
– I ono malo proizvodnih preduzeća, koje ovdje imamo, otvorile su strane kompanije, da bi im naši radnici radili za minimalac od 450 evra, iste one poslove koje bi oni u EU plaćali najmanje 15 evra na sat. To je ogromna razlika. Istovremeno, mnogi su proizvodi široke potrošnje, u Njemačkoj recimo, jeftiniji nego kod nas – kaže Murisa Marić.
Ona zaključuje da je prava misterija kako ljudi uopšte preživljavaju u ovakvim uslovima.
– Vjerujem da ćemo mi poslužiti kao model za naučna istraživanja, kako smo uopšte prebrodili krizu i tranziciju, koja traje već 25 godina – zaključuje Murisa Marić.
