Prije samo četiri mjeseca Lamija Haračić-Maslo došla je živjeti iz Stoca u Jablanicu. Uslijed smrtonosnih poplava bila je suočena sa sigurnom smrću. Spasila se zahvaljujući iskrenoj vjeri i snazi koju čovjek dobije onda kada mu je najpotrebnija. Potresnu priču sa Lamijom snimali smo tokom njenog boravka u bolnici.
Voda je nosila sve - živote, budućnost, uspomene... Lamija i Mirza su se prije nekoliko mjeseci vjenčali. Dom koji su gradili, voda i kamenolom prvog su odnijeli.
- Odjednom je iz spavaće sobe ogromna bujica krenula na nas. Pokupila nas je. Udarali su me zidovi. Kuća se rušila na mene. Osjećala sam da gubim dah i da sam smrskana. Uzdala sam se u Boga. Voda me izbacila na površinu. Nova bujica vode je krenula ka meni. Ugledala sam lim i uspjela sam se popeti. Sačuvala sam se od nove bujice. Sačekala sam par minuta dok je to prošlo. Okrenula sam se oko sebe i ničega nije bilo. Nigdje nikoga. Padala je jaka kiša. Tražila sam supruga. Ustala sam i pokušala da se izvadim iz svega toga. Kao da mi je Bog poslao neko svjetlo. Ugledala sam prugu. Nije bilo struje. Pogledala sam i vidjela tri-četiri lampe. To mi je bio znak da idem prema tamo – započela je priču Lamija u emisiji 'Ispuni mi želju'.
Nakon toga, krenula je ka kući gdje živi njena prijateljica. Kako kaže, u tom trenutku, svjetla su nestala.
- Samo sam u toj kući ugledala malo svjetlo koje blješti kroz prozor. Dočekali su me na vratima. Nisu mogli da me prepoznaju. Rekla sam im da me spase i da se gore dešava katastrofa. Muž od prijateljice je otišao tražiti Mirzu. Čekala sam da ga spasi. Doveo ga je. Bila sam sretna što smo živi. Bog me je spasio. Čitavo jutro sam se zahvaljivala Bogu. To je bilo čudo – rekla je Lamija.
