Mira (68), danas penzionerka, ispričala je svoju životnu priču – priču o borbi za opstanak, preživljavanju teških bračnih problema i prihvatanju neobičnog rješenja koje joj je omogućilo da prebrodi krizne godine.

Mira je čitav život radila u maloj trgovini u mjestu gdje je rođena. Njen suprug je bio zaposlen u nabavi i skladištu jedne lokalne firme. Njihova primanja su bila skromna, ali dovoljna za pristojan život sve dok nisu morali da pošalju dvoje djece na školovanje u grad.

“Plaćali smo prevoz, smeštaj u domu, oblačili ih, obuvali, davali im džeparac. Sve ušteđevine su otišle na to, i taman kad nam je finansijski postalo najteže, počeli su i problemi u braku,” priča Mira.

Suprugova nevjera

Kako kaže, njen suprug je na poslu započeo vezu sa kolegicom, voditeljkom poslovanja.

“Radili smo u istom mjestu, on u skladištu, a ona je često išla s njim u nabavku. Kafice ovdje, kafice onde – i eto nevolje. Nisam to ni primijetila u početku jer sam radila smjene, vikende i praznike, jedva da sam imala vremena da mislim na bilo šta drugo,” kaže Mira vidno uzrujana dok se prisjeća tih dana.

Njihovo malo mjesto nije ostavljalo prostora za tajne – sve se brzo saznalo. Na kraju je njen suprug priznao aferu.

“Ja bih mu oprostila da je zatražio oproštaj. Stvarno bih. Ali nije. Rekao mi je samo da mogu ostati u jednom dijelu kuće dok se ne snađem, a on će živjeti na spratu sa novom ženom.”



“Šta sam drugo mogla? Primala sam tada mizernu penziju. Da sam otišla u podstanare, ne bih mogla da živim, a kamoli da pomažem djeci koja su bila na fakultetu. Posao za mene, sa srednjom trgovačkom školom, nije postojao. Nisam imala izbora.”

Prenijela je svoje stvari u dio kuće koji joj je bio ustupljen.

“Kuća je bila njegovo nasljedstvo od bake, nisam imala prava na nju. Uzela sam namještaj koji sam ja kupila i ostala. Na početku mi je sve to bilo nezamislivo, ali na sve se čovjek navikne.”

Život u penziji

Danas Mira živi u tom istom prostoru. Prima penziju od manje od 400 eura i kaže da se nije pokajala zbog svoje odluke, jer je uspjela da završi školovanje svoje djece.

“Oni sada imaju svoje živote i pomažu mi koliko mogu. Ja sam se ovdje nekako skrasila. Srećom, imam poseban ulaz, tako da ne moram da ih gledam ili srećem. Iako se pozdravimo kad baš moramo,” dodaje za Kurir.