Laž je srpski projekat. Posljednjih dana u Srbiji i svim njenim ispostavama, a prije svih u Republici Srpskoj, domaće "srpske" vlasti "ubijaju se u dokazivanju da su one politički čistunci koji se bore za rigorozno tumačenje Daytona, za ostvarenje njegovih poruka i normi, a da ovi drugi, prije svih Bošnjaci i „politički" stranci sa nametnutim Schmidtom -to svakako nisu. I što se više upinju u svom dokazivanju, sve mi se više čini da je tačna konstatacija kojom smo otvorili ovaj tekst, odnosno da "puno zuje, a malo meda daju". Uostalom, zar otac srpske nacije i prvi predsjednik SRJ Dobrica Ćosić nije rekao da je laž srpski državni interes? "Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno."
Piše: Akademik Adamir jerković/Oslobođenje
Ove riječi su došle nakon razlaza Dobrice Ćosića sa Titom i politikom SKJ 1968. godine i znatno prije osmišljavanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umjet nosti 1986. na tragu svetosavskog nacionalizma i obnovitelja velikosrpske ideologije (koja nikada nije ni bila uništena u SK Srbije), a koji će se razviti u ratobornu fašističku neman. Ishod je bio katastrofalan za sve narode, rastureno je jugoslovensko društvo, a na koncu i država. Umjesto srednje razvijene zemlje, na južnoslovenskom prostoru stvorene su banana državice, često sa tragikomičnim likovima na njihovom čelu. Ali, iz ovoga kojemu je imanentna agresija Srbije na svoje susjede nije se naučilo baš ništa naučilo. Posebno ne u Srbiji, kolijevci razarajućeg nacionalizma. Ne samo da nije ukroćen nacionalšovinizam nakon ratova nego je i pojačan dolaskom Aleksandra Vučića, koji je ponikao u krilu svog četničkog mentora Vojislava Šešelja. U prvim godinama nakon Daytona, dok je u Predsjedništvu BiH bio Alija Izetbegović, a kasnije i Živko Radišić (do 2002), otvorenog razvaljivanja države u ovakvom obimu nije bilo. Ovo je sigurno najteži doseg u kriminalnom rasturanju države. Istina, srpski nacionalizam u manjem entitetu je itekako postojao, ali ne ovako raspaljen do neslućenih granica. Istina, ni vlast u Srbiji, koja proizvodi i potpiruje nacionalizam, nije bila snažna, a kako se završila ova uzdržanost, najbolje govori primjer ubistva premijera Zorana Dindića u martu 2003. godine.
Realizacija srpskog sveta na djelu. Sada da se vratim posljednjem obilježavanju 9. januara. Ove proslave me podsjećaju na Abdićeve prvomajske parade sa "radnim ljudima" na traktorima, sa srpovima, čekićima i kombajnima. Srpske parade su, međutim, mnogo opasnije. One svakako predstavljaju politički kič u pokušaju imitiranja države, kada pred Dodikovim izaslanicima i njegovim ikebanama (pošto je ove sezone prikovan za krevet, pa ne može lično prisustvovati), defiliraju policajci, civilna zaštita i ne znam ko još sve ne. Oni "obilježavaju" dan kada su 1992. samoproglasili nelegalnu tzv. srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. U ustavnom ove pravno nepostojeće tvorevine napisali su da je ona sastavni dio velikosrpske države, tzv. krnje Jugoslavije koju su u to vrijeme činili Srbija i Crna Gora. Po toj neosnovanoj i nimalo bezazlenoj konstrukciji, bh. entitet RS je nastao prije države Bosne i Hercegovine.
Falsificirajući pravno, povijesno i činjenično stanje, pvi negatori istorijskog trajanja države tvrde da je BiH nastala tek u Daytonu novembra 1995. spajanjem "dvije države", Republike Srpske i Federacije BiH. Ovdje je riječ o pokušaju prevare i krivotvorenja Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH, čime potvrđuju moju tezu o neprestanim srpskim lažima koje su dio projekta o kojem je upečatljivo govorio Cosić. Ne treba, međutim, nikako potcijeniti ovu manifestaciju srpskog nacionalizma koja djeluje mobilizatorski za Srbe i propagandno prema prosječnim građanima, većinskim Srbima (dok manjinski Bošnjaci i Hrvati ovo prate sa jezom jer ih podsjeća na preživljene dane), i prema državi BiH, a posebno prema vanjskim adresama koje su lakmus-papir.
Napraviti red u državi. Ovogodišnja proslava u Banjoj Luci okupila je cijeli srpski establišment iz Beograda. Njihovo prisustvo je trebalo da omalovaži BiH, a govori i usta puna Daytona da je ponize. Čuli smo tirade prijetećih riječi od srbijanskih gostiju iz Beograda, od Miloša Vučevića do Aleksandra Vulina, koji su došli u našu bosanskohercegovačku kuću. Naročito drsko i bezobrazno obraćanje imao je potpredsjednik Vlade Srbije Vulin, proskribovani političar sa američke crne liste. U zapaljivom govoru, ovaj se nadrobio svega i svačega. Svuda je vidio juriše na Srbe kojima se pokušavaju srušiti političari i vlast u Srbiji, aludirajući na proteste studenata, a da je na sličan način na meti i čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, protiv kojega se pred Sudom BiH vodi postupak koji bi ga, bude li osuđen, mogao stajati političke karijere. Poenta domaćeg bh. Srbina Siniše Karana bila je još radikalnija: ili sloboda Dodiku ili kraj BiH (sic!). Izdvajam još jednu Vulinovu tvrdnju - da BiH nije garant RS-a, već da je Srbija čuvar Daytona. Da li je stvarno provalio iz neznanja, ali reći ću mu da je Srbija kao i Hrvatska samo svjedok Dejtonskog mirovnog sporazuma. Obojica Srba, bosanski i onaj originalni, govorili su usklađeno na platformi secesije i srpskog sveta, odnosno svesrpskog sabora, što je veoma opasno, jer je orkestrirano.
Tužilaštvo bi u svakoj državi imalo pune ruke posla, samo ne u našoj. U BiH kao da se ništa ne dešava, a država zapravo gori. Za posljednjih 30 godina tužilaštvo je po ovom pitanju radilo veoma traljavo, skoro bez ikakvih rezultata, izuzev nekih usiljenih jalovih akcija koje nikada nisu polučile rezultate. Ovdje je napadnuta država, a država je tekovina za koju se moraju boriti svi, naročito državna vlast. Kao primjer navodim referendumu Kataloniji, kada je španska država reagirala munjevito oktobra 2017. godine. Ono što država treba da uradi jeste da odlučno uhapsi organizatore pobune, čiji je cilj bez sumnje razvaljivanje države BiH. Ona mora pokazati zube onima koji je pokušavaju razvaliti. Ako sada zbog slabosti države ne može uhapsiti organizatore i podstrekače, onda može otvoriti slučajeve. Pretpostavka za to je da četveročlani tim tužilaca i bh. sudovi urade svoj dio posla. Na red će doći da se i "hodžino samelje". Tako se gradi država, a ne da nerad bude nagraden visokim plaćama.
Bosanskohercegovački slučaj je očigledno pretežak za domaće aktere i jedino rješenje vidim u jačem angažmanu medunarodnog faktora, prije svih Evropske unije koja bi ozbiljnijim posvećenjem našoj zemlji mogla počistiti sav nered u dejtonskom papiru i stvari postaviti na pravo mjesto. A uvjeren sam da joj je to i obaveza. I zbog ratova devedesetih, a i onih koji danas prijete.
