'Jutro!
Ovaj proizvod nije namijenjen članovima Vlade Federacije - Čisti sve! Osim obraza.
Radio sam više od 50 scenarija za reportaže o nekim od najpoznatijih domaćih kompanija. Nikada se nisam osjećao tako ponosno kao radeći taj posao. Bio sam oduševljen saznanjima šta i za koga sve proizvodimo. Recimo, sjajno je bilo pisati o biciklu proizvedenom u Travniku koji vozi Christiano Ronaldo ili o dijelovima za brze „Siemensove“ vozove s iste lokacije. U blizini nastaju i neki od najprestižnijih svjetskih konfekcijskih brendova. Nevjerovatnom je nazvana priča o proizvodnji jahti u Vitezu, pored polja kukuruza, stotinama kilometara daleko od morske obale. Ili o tome kako najljepši dijelovi najskupljih svjetskih jahti nastaju u Tešnju. Zapravo, teško je opisati šta sve nastaje u tom ‘“čudu od grada“ - nećete na svijetu naći tako malo mjesto s tako mnogo raznovrsne industrije. Tešanjski privrednici počeli su kupovati poznate njemačke kompanije!
Pišući scenarije saznao sam i da ne možete voziti bilo koji poznati svjetski automobil a da u njemu nema nekoliko dijelova iz Gradačca i Gračanice. Ako kojim slučajem vozite „Aston Martin“, onda sjedite na proizvodu iz Lukavca. Nije li divno saznati da sjedište „Microsofta“ ili palaču švedske kraljevske porodice krasi namještaj pravljen i rezbaren u Konjicu. A luksuznim namještajem iz Sarajeva svoje stanove opremaju fudbaleri Liverpoola. U Živinicama sam bio iznenađen proizvodima za američko i njemačko tržište - teleskopske zaštite za CNC mašine. Odvede li vas put do New Yorka, Dubaija ili Milana, pažnju će vam privući svjetleće reklame iz Visokog. Miris i okus najposebnijeg sira na svijetu okitio je Livno zlatom. U Grude dolaze sa Zapada i dive se tehnologiji proizvodnje. U Čapljini roboti proizvode kekse. U Hadžićima se proizvodi najprodavanija stolica u Njemačkoj, a u jednoj kompaniji u Hrasnici svakog dana proizvedu 500 kreveta. Vlasnik se prisjećao kako je o tome sanjao dok je bez igdje ičega spavao na naninom krevetu… Prenio sam slične i fascinantne priče čiji su autori domaći privrednici i iz Cazina, Mostara, Brčkog…
Upoznao sam, pišući scenarije i snimajući emisije, naše izuzetne privrednike, a onda se uvjerio da su još bolji ljudi. Gotovo svi su imali sličan početak priče - krenuli su gotovo od nule i radili poslove zbog kojih su im se smijali ili su ih žalili. I oni i njihove porodice prošli su mnogo odricanja. Niko se tih dana ne bi mijenjao s njima. Imali su motiv da budu uspješni, ali, prije svega, da zaposle komšije, sugrađane… I uspjeli su.
Pišem ovaj tekst zbog Salema iz Busovače. Danas je zaplakao nakon pitanja hoće li otpuštati radnike. Njegova kompanija se zove „EZ“. Proizvodi gotovo 200 proizvoda. Svi znaju Salema, uspješnog privrednika, a ja sam se sjetio početaka o kojima mi je pričao, o odlasku u nabavku hemijskih sirovina sa suprugom za posljednji novac, pa o njihovom miješanju u miješalici za beton, pa o mukama s prodajom. Pričao je kako je uspio pa zbog rata sve izgubio i postao izbjeglica. A onda je počeo ponovo, uz sličnu muku. Ali uspio je još jednom. U 30 godina nikad nije imao poslovni gubitak. Nije se borio sa svojom porodicom da bi otpuštao radnike, nego da bi ih upošljavao. Zato je Salem Ekmeščić, osnivač i vlasnik kompanije „EZ“ iz Busovače, zaplakao samo na pomisao da bi morao otpuštati radnike. Izborit će se, kaže, još jednom, sa svojim radnicima.
Jedan od proizvoda iz „EZ-a“ bio je prepoznatljiv zbog specifičnog slogana: Čisti sve! Osim obraza. Salemov obraz je čist, obrazi većine privrednika su čisti, ali kakvi su obrazi Nermina, Vojina i Tonija? Na obraz, na čast domaćih privrednika besramno su udarili iz svojih udobnih fotelja. Sve što troše i rasipaju iz javnih budžeta u njih su uplatili privrednici sa svojim radnicima. Premijer i njegovi zamjenici se iz „Tuarega“, koje su kupili od tuđeg novca i u kojima ih voze pod pratnjom i rotacijama, ljute na privrednike jer radnicima ne uplaćuju veće plaće, a razlog je, zapravo, što još više ne uplaćuju u kase iz kojih oni nemilice troše.
Privrednici su napravili uspješne kompanije čiji proizvodi završavaju širom svijeta, upošljavaju stotine hiljada radnika, uplaćuju milijarde poreza državi… Vlada koju predvode Nikšić, Mijatović i Kraljević 57 dana nakon nevremena nije bila u stanju ni tuđim novcem započeti rekonstrukciju oštećene pruge u Jablanici. Domaći privrednici nudili su pomoć, nudili su da sami poprave prugu, jer bez nje dnevno gube milione. Prihvaćena je prijateljska turska sadaka. Vlada je bila presretna, građani i privrednici osjećali su i osjećaju sram. Jer imaju obraz koji ne treba čistiti.
