On se i večeras nalazi u Srebrenici kako bi se prisjetio „puta smrti“ i učestvovao na licu mjesta u još jednom sjećanju na učinjeni genocid u Srebrenici u ljeto 1995.
Sjećanje na jedan ovakav poduhvat uvijek nailazi na nedostatak riječi. Tih 100 kilometara teškog, nepristupačnog terena u uslovima sličnim kakvi su ovih dana, ljudi koji su već premoreni prethodnim četverogodišnjim mrcvarenjem u konclogoru koji se zvao Srebrenica krenu na put na kojem je sa svakim metrom, sa svakim korakom vas i ljude oko vas vrebala smrt. Minska polja, kiša metaka, salve granata, bojni otrovi, zasjede, masakriranja, masovna zarobljavanja, potom egzekucije, to su sve zadnji krugovi pakla kroz koje ste mogli proći - kaže o putu kojim su se preživjeli pokušavali izvući neposredni učesnik i svjedok svih događaja Ilijaz Pilav, podsjećajući da je konačna ofanziva na Srebrenicu započela 6. jula
„Već tog dana, agresor počinje da ulazi sa svih strana u prostor koji je bio zaštićena zona Ujedinjenih nacija. Pripadnici holandskog bataljona, međunarodna zajednica i vojna sila nisu učinili apsolutno ništa da bi ostavili utisak da će uraditi nešto da zaštite ljude unutar enklave i već je tad bilo jasno da stvari mogu da kulminiraju u najgorem mogućem obliku. Oni su počeli napuštati posmatračke punktove jedan po jedan i nakon brojnih pokušaja da branioci Srebrenice odbrane narod i odbrane grad u konačnici to nije bilo moguće: Pogotovo se sjećam nastupa u ponoć 10. na 11. juli komandanta holandskog bataljona koji je nama u štabu pokazujući na karti obznanio da se spremaju masovni NATO udari u zoru 11. jula u zonama koje je označio kao „zone smrti“. To je bilo zadnji put kad smo mi, mogu tako reći, bili prinuđeni da povjerujemo da bi se desilo nešto što bi značilo preokret i što bi značilo spas. Nažalost, tih NATO udara nije bilo, Srebrenica je zauzeta i kompletno stanovništvo enklave je napustilo grad. Dobar dio je pokušao naći spas u bazi holandskog bataljona u Potočarima, a jedan veliki dio je krenuo na put koji smo nazvali „marš smrti“ i to nam se dokazalo već sa prvim kilometrima. Odmah smo naletjeli na minska polja, na zasjede, na masovna granatiranja a na jednom mjestu je posebno bilo strašno gdje je ostalo na stotine možda i hiljade mrtvih ljudi“, opisuje vidno potresen doktor Pilav.
Podsjeća da je Rezolucija o proglašenju Srebrenice sigurnom zonom UN-a donesena u aprilu 1993. godine.
- Tom rezolucijom je postignuto to da se izvršila demilitarizacija enklave. Dakle, već u stratu djelovanja međunarodne zajednice dolazi do paradoksalne situacije – vi razoružavate one koji se brane, a oružje ostavljate onima koji nastoje da nas unište i koji su i do tog vremena učini masovna ubistva i razna druga zvjerstva i izvršili kompletno etničko čiščenje uz granicu sa Srbijom i uz rijeku Drinu - napominje doktor Pilav naglašavajući da je „genocid u Srebrenici počeo i trajao još od 1992. rezolucija nam nije donijela nikakvu sigurnost jer je insistirala na demilitarizaciji enklave“.
Napominje da zbog embarga na oružje nikada nismo dobili pravo na odbranu.
Pogledajte i poslušajte do kraja izuzetno važan, precizan i emotivan govor direktnog sudionika i svjedoka svih dešavanja u Srebrenici od 1992. do 1995. doktora Pilava koji su završeni genocidom nad Bošnjacima, kako su to potvrdile pravosnažne presude suda Ujedinjenih nacija u Hagu oformljenog zbog zločina Miloševićevog režima.
