U Bosni i Hercegovini se sada vodi presudna borba između snaga progresa i sila mraka. Posebno se od bošnjačkih parlamentaraca, koji su najbrojniji, očekuje da o ovom pitanju zauzmu jasan stav, koji će biti u skladu sa odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Sutra će ih historija tretirati ili kao kohezivno tkivo BiH, odnosno njene državnosti, za koju su se izborili njihovi očevi prije 80 godina, ili kao ustavne razbijače BiH.
Obavljajući dužnost savjetnika predsjednika BiH r. Alije Izetbegovića, s njim sam razgovarao nekoliko puta u periodu 1997-2001. o temi ZAVNOBiH-a. U svim razgovorima isticao je da nema BiH bez Srba i Hrvata i da nema države samo sa Bošnjacima. U kontekstu odbrane bh. državnosti to je jako bitna historijska činjenica.
"Ovo treba usaditi u glavu svakome ko razmišlja drugačije, jer na taj način šteti konceptu Bosne i Hercegovine. To je naprosto naša abeceda."
Dogovor naroda
Izetbegović je objasnio sljedećim riječima: "Ako ne bismo prihvatili da u BiH ravnopravno žive Srbi i Hrvati, mi, Bošnjaci, time bismo automatski prihvatili da BiH treba živu poderati. Mi to, naravno, ne želimo i nećemo. Kada bismo tako učinili, išli bismo naruku Tuđmanovom i Miloševićevom planu destruiranja BiH. Osim toga, ovo Bošnjacima ne odgovara jer bismo posjekli granu na kojoj sjedimo. Treba tražiti način da se dogovorimo sa Srbima i Hrvatima i svim građanima da zajedno gradimo BiH.''
Iz ovoga se vidi da je predsjednik BiH Alija Izetbegović stalno insistirao na dogovoru Bošnjaka sa druga dva naroda, Srbima i Hrvatima. Jedne prilike upitao sam predsjednika Aliju Izetbegovića da li to znači prihvatanje zaborava, svega što su radikalni Srbi i Hrvati učinili Bošnjacima Rekao mi je sljedeće:
''Događaje iz prošlosti ne smijemo nikada zaboraviti. Te sudbonosne dane, kao npr. Srebrenicu, Bošnjaci moraju trajno zapamtiti, pohraniti u svojoj memoriji i čuvati kroz generacije. Bili bismo idioti, politički kreteni, kada bismo zaboravili što se dogodilo u Srebrenici, Tomašici ili sarajevsku opsadu i niz drugih mjesta u BiH na kojima su ostavljeni krvavi tragovi našeg naroda. Ako bismo to izbrisali iz našeg sjećanja, onda bismo zaslužili ponavljanje historije".
To su, dakle, poruke prošlosti i akcentiranje sadašnjosti. Ove poruke su identične. Jednu su ispisali komunisti, a drugu nekomunisti, građanski političari dejtonske BiH. I jedna i druga poruka ima isto ušće to je BiH iz Mrkonjić Grada od prije 80 godina, u kojem je BiH reafirmirala svoju državnosti tako obnovila svoju međunarodnu ličnu kartu. Potpisivanjem Međunarodnog sporazuma u Daytonu 21.11.1995. vlasti RS-a su prihvatile pravni kontinuitet BiH. Na ovaj način su prekršile (nelegalni) za ključak koji su donijeli 21.7.1993.godine u Mrkonjić-Gradu. Ustav BiH o tom pitanju je apsolutno precizan:
"Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim medunarodno priznatim granicama".
Ovo drugim riječima znači da su entiteti pravno uspostavljeni kao dio unutrašnje strukture BiH.
Magle nad BiH još se nisu razišle. pitanje je kada će. U političko-pra nom smislu nebo nad državom je i dalje tmumo. Možda je situacija jednako teška kao i novembra 1943. u Mrkonjić- Gradu. Te sudbonosne noći, prije 80 godina, građani BiH su pronašli jasan odgovor za nastavak života, rečeno socijalističkim izrazom "zbratimljeni u zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini" u kojoj su u ratnim prilikama obnovi-li njenu državnost staru nekoliko vijekova. Koliko je ovo pitanje bilo važno, svjedoče dalekosežne Titove riječi uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a kojima je još tada prihvatio muslimane, današnje Bošnjake, kao ravnopravan narod. Prihvatajući jasno političko gledanje Po- krajinskog komiteta Komunističke partije da BiH treba biti ravnopravna federalna jedinica, Tito je istakao:
"Pa da nije bilo Bosanaca, mi ne bismo sjedili ovdje. BiH mora biti ravnopravna federalna jedinica najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini".
Kreatori trijumfa
Da to nije bila samo jedna epizoda u razmatranju doprinosa jugoslovenskih naroda, govori i dio iz proglasa Josipa Broza Tita 9. maja 1945, gdje on jasno spominje muslimane kao kreatore trijumfa. Jasno prepoznajući snove nacionalističkog Beograda i šovinističkog Zagreba, Josip Broz Tito je godinu prije smrti izrekao misao o državnopravnom statusu BiH:
"BiH ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u Narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali".
U ovim riječima je sva naša prošlost, sadašnjosti budućnost.
Piše: Akademik Adamir Jerković/Oslobođenje
