Politička nezrelost Bošnjaka je neizlječiva: Histerija zbog presude Dodiku u korist režima u Srbiji

Piše: Sead Omeragić (Stav)

Sve ovo što se događa u očekivanju i praćenju presude Miloradu Dodiku je pogubilo konce normalnosti. Radi se o prvostepenoj presudi, koja može biti svakakva. Ali kakva god bude Dodik nastavlja kao slobodan čovjek do drugostepene presude, koja je jedina pravosnažna.

Sve drugo bilo bi suludo. Zato upućenije ljude zbunjuje ovolika dreka u javnosti!

Plašim se da se to od početka radi uime konflikta, jer Aleksandar Vučić više ne može čekati svoje sve dublje propadanje i morao bi hitno preusmjeriti svoje nevolje u Bosnu i Hercegovinu! Čudno je i što mediji pravilno ne izvještavaju o učinku presude! Sve ovo raspamećivanje ima svoje ciljeve, a oni su očito u korist režima u Srbiji.

Govori se svašta. Da će Dodik dobiti kaznu zatvora do godinu dana koju će moći otkupiti. Da će mu dugotrajno biti zabranjeno bavljenje politikom.

Šta ako Dodiku bude izrečena uvjetna kazna? Ta vrsta kazne tiče se upravo Dodikovog krivičnog djela. Za zabranu političkog djelovanja nema ozbiljne sudske prakse! To je više politička nego pravna odluka!

Nakon prvostepene presude Dodik ima pravo žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH. Tek kada Apelaciono vijeće odbije žalbu ili ovu presudu preinači ona postaje pravosnažna!

Sve do tada je Dodik još uvijek samo optužen, ali ne i osuđen, sa svim pravima slobodnog čovjeka. Nakon objave presude Dodiku će se ona pismeno uraditi u roku od 15 do 30 dana od trenutka kada je izrečena. Nakon toga se daje prostora za narednu, pravosnažnu drugostepenu presudu. To može potrajati mjesecima. Recimo Fadil Novalić je prvostepeno osuđen 5. aprila 2023., a presuda je drugostepno potvrđena 27. januara 2024. , što je oko 9 mjeseci poslije.

Bacanje tereta na leđa sutkinje Sene Uzunović, njeno uzdizanje u heroinu, sve to postaje besmisleno, jer sumnjam da će biti nekakvih tektonskih poremećaja, ukoliko ne dođu sa druge strane Drine, od Vučića i njegovih.

Dakle, kako je moguće da i sarajevski mediji rade ovakav posao i ni iz čega stvaraju haos? Kome se podižu tenzije? Kako je moguće da se praktično prihvatila ova igranka, kojoj je očito cilj da krizu iz vlastitog dvorišta u Srbiji nekako prenesu ovdje u BiH.

Ovolikoj količini histerije odavno nismo svjedočili. Iz Beograda čujemo galamu i prijetnje Aleksandra Vučića i Miloša Vučevića, valjda premijera Srbije u tehničkom mandatu. Ovdje galami i prijeti otcjepljenjem Dodik i premijer RS-a Radovan Višković. Svi dramatiziraju do krajnjih granica.

Nikada nismo ni čuli drugačije reakcije iz RS-a i Srbije svih prošlih godina mira. Ali sada je to sve kulminiralo sa ovom nepravosnažnom, manje bitnom presudom za cjeli postupak. Svaku priliku srpska strana koristi za iskazivanje svojih separatističkih ciljeva.

U Sarajevu brojni intelektualci daju izjave kako je vrijeme da Dodik ode. Čovjek ne može pretpostaviti kako će reagirati običan svijet kad opet bude gledao Dodika mjesecima na istom mjestu i sa istim vokabularom, a ne može mu se ništa prije konačne drugostepene presude.

Vučić ne može izići nakraj sa studentima. Ali, može očito napraviti probleme Bosni i Hercegovini, gdje ima svoje poslušnike u BiH.

Moglo bi se reći da je ovo sa Dodikom neka vrsta generalne probe za neku sljedeću krizu koju će Beograd i Banja Luka režirati na isti način.

Vjerovatno je Vučiću u sjećanju deveti mart 1991. kada je Milošević izbacio tenkove iz kasarni na beogradske ulice da rastjera demonstrante, koji su tražili njegovu ostavku. Naivni sarajevski mediji, a ništa manje i naivni narod, vjerovali su kako će se zaustaviti jedan stravični nacistički projekat stvaranja tzv. velike Srbije. U ovdašnjim medijima mogli su se tada pročitati naslovi: "Deveti mart kupi škart", "Odsviralo Miloševiću", "Narod Srbije pokazao gdje je voždu mjesto..."

Začudo, Evropa je to posmatrala hladno, bez velikih osuda i bajki o demokratiji. Možda zato što su evropski lideri obaviješteni da se namjerava uništiti jedan mali narod, kako bi se država BiH podijelila između Srbije i Hrvatske. Samo dvije sedmice nakon devetog marta i gušenja demonstracija po drugi put su se sastali na dogovorima Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sada u Karađorđevu, koje će postati sinonim za krvavu podjelu BiH.

Zna se da te tenkove Milošević nije nikada vratio u kasarne. Poslao ih je u borbe i onda su kamere snimile snaše kako bacaju karanfile na oklope dok se kreću prema frontovima preko Dunava i Drine. Milošević je hitno zaposlio poštare i dao im pozive. Demonstranti su se u par dana razbježali jer im je prijetila mobilizacija.

Šta će danas uraditi Vučić, tadašnji Miloševićev ministar za informiranje? Studente ne može mobilizirati. Šta god uradi neće biti dobro ni za srpski ni za bošnjački narod. Kako će djelovati Trojka da bilo kakve užase Bošnjaci i partriote dočekaju iole spremni? Ništa dobro oni i da hoće ne mogu uraditi.

Ne čudim se Bošnjacima. Nakon stoljeća zločina genocida, obespravljenosti, uništavanja nacionalnog identiteta, dobrom dijelu njih je politika strano tijelo. Sve počinje ili se završava sa sentencom da je ta profesija kurva. Kao malo koji narod Bošnjaci se danas kurvaju po društvenim mrežama i izlažu se proizvodnji laži. Nažalost, Bošnjacima su politika televizije i društvene mreže odakle ih granatiraju ubitačnim obmanama. Slijedi onda veliki prazan prostor i tu su portali, novine i klevetanja na sijelima. Što tamo čuju ili pročitaju to im postaje politički kredo.

Može li se išta promijeniti kod naivnih a spremnih na još veću naivnost?

Sjećam se davne priče sa doktorom psihijatrije Zijom Ćatovićem. Često bi uz kahve dugo razgovarali. Bio je vrhunski intelektualac i govorio perfektno pet jezika. U rodnoj kući u centru Trebinja imao je jednu od najvećih privatnih biblioteka u BiH. Takvu intelektualnu snagu nikad više nisam sreo. Znao je, uoči devedesetih, tačno pretpostaviti sva iskušenja koja su čekala njegov bošnjački narod.

Znao je da ide rat, isključivo protiv Bošnjaka i krvava podjela BiH. Znao je da će biti sa golemim žrtvama. Ali, tada smo još bili u miru, a on se plašio upravo mira i medijskih laži koje će otrovati bošnjački narod i onesposobiti ga za borbu za slobodu.

I tad mi je rekao za Bošnjake i politiku:

Nezreli smo i teško ćemo nakraj sa režimima u Srbiji i Hrvatskoj. Ta naša politička nezrelost je neizlječiva. Ja sam psihijatar. Ni ja niti ijedan moj kolega nismo izliječili nikoga od psihičkih bolesti. Samo smo pomogli da budu u prihvatljivom stanju. Tako ti je i sa mnogim Bošnjacima koji bi se u svakodnevnici bavili politikom. Nikoga nećeš izliječiti, probuditi i osvijestiti. Ali sve te bolesne možeš držati u prihvatljivom stanju.

Sa ogromnim znanjem jezika i kultura, sa vrhunskim poznanstvima u profesiji mogao je birati neku zapadnu zemlju. Izabrao je Tursku, čiji je jezik znao perfektno. Negdje 1994. sam dobio njegovu kratku poruku u kojoj mi kaže da čita sve moje ratne reportaže u Ljiljanu i bodri me da nastavim pisati. Uskoro, gotovo istovremeno sa slobodom, došla je vijest da je doktor preselio na bolji svijet. Vidio je da je Bosna zgrabila oslobođenje, taj prvi trenutak slobode. Nažalost, nije dočekao mir kojeg se, zbog naivnosti svog naroda, plašio koliko i od rata.