Plaća i javni prihodi ne padaju sa neba - valja posloprimcu (radniku) zaraditi bruto plaću, a poslodavcu ostvariti i naplatiti dovoljno prihoda da alimentira sve javne prihode koji terete njegovo poslovanje.
Piše: Behudin Mašović, dipl.ecc.
Nije je li možda Odluka Vlade FBiH o povećanju minimalne neto plate u FBiH sa 619 KM (bruto 967 KM) na 1.000 KM (bruto 1562 KM) nagovještaj početka dubinske fiskalne/porezne reforme?!
Potvrdu toga daće nam vrijeme koje neumoljivo dolazi - no, s tim u vezi pozabavimo se mi onim što već imamo, a to su već mnoga otvorena pitanja i komentari- evo nekih od njih:
1. da li je Odluka o povećanju minimalne plate u ovom trenutku ekonomski održiva;
2. nije li možda preuranjena, odnosno donesena prije rješavanja prethodnih pitanja iz oblasti fiskalne reforme, sa akcentom reforme sistema direktnih poreza, te reforme socijalnih fondova;
3. da li će dovesti do određenih posljedica, kao recimo: smanjenja stope doprinosa, povećanja plaća i onih zaposlenika koji nisu u zoni minimalaca, rast cijena proizvoda i usluga, povećanje stope inflacije; uvođenja poreza na dohodak za isplaćene dividende, porez na kapitalne dobitke, progresivno oporezivanje visoke dobiti u kompanijama i bankama, progresivno oporezivanje poreza na dohodak, oporezivanje svih dobitaka od igara na sreću...;
4. da li su utemeljene najave da će doći do većeg broja otkaza zbog ove odluke;
5. da li će se zbog nje povećati prevođenje nesamostalnog u samostalni rad, tj. prevođenje ugovora o radu u ugovore o djelu;
6. da li će se povećati broj poreznih dužnika i/ili iznos poreznog duga ;
7. da li će poslodavci kasniti sa isplatama dospjelih plaća i naknada iz osnova rada;
8. da li se to možda njome, napokon pokreće zahrđali zamajac socijalne pravde; zamajac duboke fiskalne/pirezne reforme; zamajac (re)distribucije bogatstva/ imovine (po)jedinaca, kao i odgovornosti direktora (kao odgovornih lica) za poslovne gubitke i stvaranje poreznih dugovanja odnosnih firmi, za njihov fabrikovani stečaj i likvidaciju...
Ono što je nesporno, jeste to - da bez dubokih reformi u svim segmentima života i rada, neće nam biti boljitka. Ne može se živjeti dobro sa jednom prosječnom plaćom, a kamoli sa minimalnom; bez potpune posvećenosti pravom radu i veće učinkovitosti/produktivnosti rada nema veće plaće niti boljeg životnog standarda...
Putem porezne reforme kao veoma značajnim instrumentom, država treba urediti, uskladiti i pojednostaviti porezni sistem kojim će stvoriti dobar poslovni ambijent, podići finansijsku disciplinu u svim segmentima života i rada, značajno smanjiti sivu ekonomiju, smanjiti porezno opterećenje rada, te posljedično tome i nivo izbjegavanja plaćanja poreza...
Tu nam je i Vlada da donosi političke odluke u ekonomiji, koje opet imaju ekonomsko-socijalne posljedice jer se njima, između ostaloga redovito generišu i određene raspodjele neminovnih tereta koji proističu u provedbi istih...
Tako bi, u ovoj priči minimalca - distribucija tereta (kako ju je i vidio profesor i ekonomista Anto Domazet) približno izgledala kako slijedi:
1. oko 270 hiljada zaposlenika koji sada primaju plaću ispod 1.000 KM, od kojeg broja njih 120 hiljada primaju minimalnu plaću, dobili bi na godišnjem nivou novu vrijednost u vidu porasta neto plate više od 900 miliona KM
2. država bi dobila preko 700 miliona KM u vidu poreza i doprinosa na povećanu minimalnu plaću;
3. poslovni sektor podnijeće teret navedenih dobitaka u iznosu od oko 1,6 milijardi KM
Napomena: procjena distribucije ovih tereta izvršena je prema podacima koje je iznio ministar Kemal Hrnjić da sa danom 31.10.2024. godine u FBIH ima 270.000 zaposlenika koji primaju plaću ispod 1.000 KM, od toga je
120.000 hiljada radnika koji primaju minimalnu plaću, i izračunu ekonomskog i poreznog stručnjaka Isović Šerifa o povećanju javnih prihoda po svakoj povećanoj i isplaćenoj novoj minimalnoj plaći za 300,76 KM i troškova poslodavca za 681,76 KM.
U ovu procjenu nije uključen i rast plaća 282 hiljade zaposlenika koji su u 2024. primali plaću veću od 1.000 KM - a čije je povećanje neto plaće za očekivati, recimo u početku za oko 10%.
Prema tome, suma sumarum - procjenjuje se da će javni prihodi porasti za više od jedne milijarde KM;
Troškovi poslodavaca za više od 2,5 milijardi KM, od toga će zaposlenici dobiti na godišnjem nivou novu vrijednost u vidu porasta neto plate od oko 1,5 milijardi KM.
U navedenoj distribuciji tereta sadržan je odgovor na pitanje ekonomske održivosti takve Odluke, kao uostalom i odgovori na druga gore navedena pitanja. Poslodavci uvijek odgovaraju na političke odluke - oni su indikatori ocjene da li je Vlada donijela dobre ili loše odluke.
Pa tako, ukoliko Vlada stane nakon ove Odluke i ništa promptno ne poduzme u pravcu korekcije distribucije tereta - poslovni sektor sam, neće moći osigurati udar od najmanje 2,5 milijardi KM na troškove rada na godišnjem nivou.
Bez dostatnog, adekvatnog i pravovremenog finansijskog (prvenstveno) suporta Vlade poslodavcima, nije teško uvidjeti gdje će to poslovni sektor prvo udariti!? Pa naravno, da će udariti na ovu cifru veću od jedne milijarde KM poreznih obaveza proisteklih iz osnova povećanja minimalne plaće.
Posljedično tome, izvjesna je mogućnost dodatnog poremećaja finansijske i porezne discipline - u pravcu stvaranja/povećanja dugovanja poslodavaca zaposlenicima iz osnova radnog pravnih odnosa , te s tim u vezi i stvaranja novog/povećanja postojećeg poreznog duga. Ili će možda uslijediti otkazi ugovora o radu, ili pak razni oblici prekarnog rada, tj. onog oblika rada ili radnog odnosa u kojem se posao obavlja u ograničenom vremenu (povremeno, kratkoročno, sezonski, dnevno, jednokratno, honorarno i sl.), bez ugovora o radu na neodređeno radno vrijeme, čime osoba koja obavlja posao najčešće, uz niži dohodak, nema pravni i socijalni status radnika, a time ni zaštitu na radu niti socijalnu i zdravstvenu zaštitu te druga radnička prava koja su se uvriježila u radnim odnosma. Tako će u početku poslodavci, prvenstveno iz realnog sektora, bar djelimično "namiriti" onaj ukupan teret troškova rada.
Još je 2011. godine, britanski ekonomista Guy Standing u svojoj knjizi: Prekarijat: nova, opasna klasa (The Precariat: The New Dangerous Class, 2011) najavio masovnije širenje prekarijata kao posljedice ekonomske globalizacije, između ostaloga.
No, prekarni rad, a napose rad za nadnicu, obilježio je najveći dio istorije kapitalizma i radničke klase, osim u razdoblju socijalnih država druge polovine XX vijeka, ali se i tada prakticirao u obliku tzv. rada na određeno vrijeme.
Međutim, tendencije ukidanja stečevina socijalne države (trajno zaposlenje, javna socijalna skrb, javno zdravstvo), u zapadnim zemljama razvidne već 1980-ih u spoju s idejama tzv. fleksibilnosti i mobilnosti u poslu, u svim su zemljama izrazito ojačale nakon sloma sovjetskoga bloka (tokom 1990-ih došlo je do prvoga značajnijeg porasta broja povremeno zaposlenih osoba) te globalizacijom svjetske ekonomije 2000-ih. Prekarnost nije nužno u vezi s ekonomski deprivilegiranim osobama (nadničari, sezonski i uslužni radnici itd. u tzv. gig economy, tj. radu od jednoga do drugoga poslovnog angažmana), čiji prekarni rad prevladava u zemljama neoliberalne ekonomije s visokim postotkom migrantskoga ili nižeklasnoga stanovništva (SAD, Kina, Europska unija), nego se općenito vezuje uz neregulisani rad u uslužnim sektorima (posebno u prijevozu i dostavi posredovanjem online-platformi poput npr. Ubera i Wolta, a bez zasnivanja radnog odnosa, pri čem se radnik koristi vlastitim sredstvima za rad) i uz složene radne odnose (lažno samozapošljavanje, agencijski rad, podugovaranje i sl.), ali i uza svaki nestandardni oblik rada (prikriveno zaposlenje, samozapošljavanje, rad na ugovor o djelu), kao i honorarni rad koji se isprva vezao uz koncept 'slobodnjaka' (freelancera), pa tako i u djelatnostima ovisnima o javnim fondovima ili pak vezanima uz kulturnu i medijsku industriju te umjetnički rad. Prekarnomu radu izložena je prije svega populacija rođena između 1980. i 2000., koja tek ulazi u svijet rada. U Europskoj uniji prekarni rad definira se (prema Eurostatu) kao rad prema ugovoru o radu u trajanju do tri mjeseca, a udio tako definiranih prekarnih radnika u ukupnome broju zaposlenoga stanovništva održavao se tokom 2010-ih na približno 2,5%, pri čem je Hrvatska prednjačila (5,8% u 2019); prema podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj je 2019. u nestandardnim oblicima rada i radu na određeno vrijeme radilo približno 25% ukupno zaposlenoga stanovništva.
Za tako nešto, naše zapadne komšije prethodno su na vrijeme donijele potrebnu legislativu - te ono što je njih snašlo, domino efektom nas tek snalazi, ubrzano i usložnjeno ovom Vladinim Odlukom o povećanju minimalca - i što je najgore i nažalost, to formalno pravno nije još konzistentno postavljeno i uređeno.
Putem porezne reforme kao veoma značajnim instrumentom, država treba urediti, uskladiti i pojednostaviti ovaj naš porezni sistem kojim će stvoriti dobar poslovni ambijent, podići finansijsku disciplinu u svim segmentima života i rada, značajno smanjiti siva ekonomija i nivo izbjegavanja plaćanja poreza...
No, međutim do provedbe dubinskih fiskalnih reformi - nije li možda upravo sada pravi momenat, recimo da se tzv. "mali" doprinosi iz osniva angažmana prekarnih radnika, kao i oni dodatno obračunati u inspkciskim nadzorima iz osnova pretvorbe "malih" u "velike" doprinose, počnu vezivati i koristiti za ostvarivanje određenih prava (do sada imanentna samo za lica u radnom odnosu) onih u čije ime su obračunati i plaćeni!?
Da se osigura da poduzetnici koji ostvaruju visoke profite, srazmjerno više doprinose punjenju budžeta i vanbudžetskih fodndova. Da posloprimci dobiju plaće srazmjerno angažmanu i zaradi, a poslodavci da daju svoj doprinos tim plaćama prema svojoj ekonomskoj moći (redovnim isplatama zarađenih neto plaća i alimentiranjem javnih prihoda za državu na način što će ih tačno i pravovremeno obračunavati, prijavljivati i plaćati - a ne kao do sada, kako su činila upravo suprotno, prvenstveno privredna duštva/javna preduzeća sa državnim kapitalom u strukturi vlasništva...).
Da Vlada svoju sudbinu počne vezivati za uspjeh plitičkih odluka koje donosi, na način što će osiguravati najmanje neutralani poreski efekt u prihodima po osnovu oporezivanja rada; da rastući javni prihodi proizlaze iz onih prihoda koji ne vrše pritisak na rad, kao faktora proizvodnje.
U trenutnoj situaciji dugih procedura donošenja novih i izmjena postojećih poreznih propisa, vrlo loših važećih zakonskih rješenja po javni interes - da svi sudionici koji su ex lege uključeni u zaštitu javnog interesa, zaista ga počnu dosljedno i štititi, a također iz postojeće legislative crpiti i iznalaziti moguća rješenja za ublažavanje posljedica tih nedostatnih i loših zakonskih rješenja (posebice u Zakonu o Poreznoj upravi Federacije BiH - koji je, kao lex specijalis Zakon na snazi i korištenju, uz neznatne izmjene i dopune još od 2002. godine?!)....