Mediji u Bosni i Hercegovini donose analize i fotografije navodno zaslužnih političara za usvajanje Rezolucije, što je čist promašaj. Dokaz da ovdašnja javnost redovno vidi sjenke činjenica, a ne golu istinu. Majke Srebrenice su sve aktivnosti oko Rezolucije počele još davne 2013. godine.

U Rezoluciji, čiji je zvanični naziv “Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 1995”, osuđuje se negiranje genocida i veličanje ratnih zločina i 11. juli proglašava za Međunarodni dan promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici.

Rezolucija je izglasana sa 84 glasa za, 68 suzdržanih i 19 protiv. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, poljubio je srpsku zastavu i zaplakao nakon ishoda glasanja o Rezoluciji te njome zaogrnut ostao sjediti u sali Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.


U isto vrijeme članovi Vlade Srbije učinili su isto, ogrnuli se srpskim zastavama, u Beogradu, u zgradi Predsjedništva. Način na koji je propraćeno usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici od srpske strane teško je opisati. Nešto kao “novo Kosovo polje”, piše Stav.ba.

Kampanju protiv Rezolucije propratilo je mnoštvo ukazanja nekih još živih dinosaurusa, poput unuka Josipa Broza Tita, koji se pismom obratio “nesvrstanim” zemljama.

Da se Nušić vrati među žive, imao bi materijala za nova sabrana djela.

SRPSKA REVIZIONISTIČKA POLITIKA

Zaboravljene su neke činjenice iz prošlosti. Skupština Srbije usvojila je 30. marta 2010. godine Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici. Deklaraciju je predložila vladajuća koalicija predvođena Demokratskom strankom tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Priznanje Skupštine presudama u Hagu uvjerljivo je potvrđeno glasanjem poslanika – 127 za naspram 21 protiv.

Deklaracija se pozvala na presudu Međunarodnog suda pravde (MSP) kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. godine izvršen genocid. U tekstu se osuđuje zločin na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, bez spominjanja termina genocid. Tek malo uvijeno, Srbija je priznala i osudila zločin genocida.

Dakle, Parlament Srbije pozvao se na presudu MSP-a o odgovornosti Srbije za nesprečavanje genocida. Šta je onda s Aleksandrom Vučićem i njegovim režimom?

Historijski revizionizam režima Aleksandra Vučića je očigledan. Sve je počelo na drugim terenima.

Najprije je nezapamćen diplomatski skandal priredio ambasador Bosne i Hercegovine u Uredu Ujedinjenih nacija u Ženevi Bojan Vujić, označavajući i stigmatizirajući svoju zemlju kao najopasniji izvor terorizma u Evropi. Taj perverzni diplomatski čin očito su režirali Dodik, Cvijanović i njihov mentor Vučić. Cilj je bio da Bošnjacima nametnu odgovornost za izmišljeni terorizam, te tom monstruoznom manipulacijom upozore probosanske snage da pred UN-om odustanu od traganja za istinom i pravdom i međunarodnom verifikacijom počinjenog zločina genocida u Srebrenici. Nečuvena i neviđena zloupotreba predstavnika jedne zemlje bila je organizirana od političkih, diplomatskih i paraobavještajnih struktura Srbije i RS-a zaobilaženjem svih legalnih institucija i procedura donošenja odluka. Uz stalne Dodikove prijetnje otcjepljenjem, bio je to podmukao ali neuspio pokušaj ubijanja vlastite države Bosne i Hercegovine. Nad tim činom zgrozio se cijeli civilizirani svijet.

Sve je nastavljeno pred UN-om kada je Vučić slagao da su počinioci, svi do jednog, osuđeni za genocid i onda melodramatično upitao: “Šta je cilj rezolucije?” Čak 43 optužena pa i osuđena zločinca danas su slobodna u Srbiji, a nedostupna pravosuđu Bosne i Hercegovine. Odgovor na Vučićevo pitanje je jasan – suočite se sa svojom prošlošću, ne veličajte zločince kao narodne heroje, prestanite negirati genocid i kažnjavajte njegove negatore, isporučite preostale zločince Bosni i Hercegovini, ili im sami sudite. To bi bila racionalna politika. Svijet ne pravi od Srba genocidan narod, to radi samo vaša revizionistička politika koja remeti mir, stabilnost i sigurnost na Balkanu.

Došlo je vrijeme da se i mi u Bosni i Hercegovinu suočimo s činjenicom da je svijet drugačiji od onoga kakvim smo ga idealizirali. Dobili smo satisfakciju i time trebamo biti zadovoljni.

NIŠTA BEZ MAJKI SREBRENICE

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković najavio je u prvi mah da će poslati protestne note državama koje su glasale protiv Rezolucije. Nepotrebno, jer šta bi se time dobilo? Ono što je Vučić namjeravao uraditi Crnoj Gori, pa odustao. Istina, pravda i solidarnost nisu diplomatski ideali. Diplomatija je manipulativna djelatnost, gdje su prikriveni, sebični ciljevi, mešetarenje svim i svačim, beskrupuloznost u izvršavanju njihovi sastavni procesi, a istina i stvarne namjere će se otkriti u nečijim memoarima nakon izvjesnog vremena. Vidjeli smo to u ovom glasanju za Rezoluciju. Čak dvadeset i jedna zemlja s muslimanskom većinom bila je neutralna, a njih pet protiv. Kao što se i očekivalo, iako je Francuska bila među pokroviteljima Rezolucije, frankofonske države, njih 22, uglavnom su bile neutralne ili protiv, poput Malija, kojim Francuzi vladaju.

Opozicija u Skupštini Srbije optužila je Vučića da je neutralni glas Hondurasa platio pola miliona dolara. Zašto su državice Antigua, Komori, Grenada, Nauru, Sao Tome i Principe, veličine naših manjih općina, glasale protiv Rezolucije ako su do sada redovno pratile glasanje Zapada? To će se tek otkriti.

Mediji u Bosni i Hercegovini donose analize i fotografije navodno zaslužnih političara za usvajanje Rezolucije, što je čist promašaj. Dokaz da ovdašnja javnost redovno vidi sjenke činjenica, a ne golu istinu. Majke Srebrenice su sve aktivnosti oko Rezolucije počele još davne 2013. godine.

Majke Munira Subašić i Kada Hotić u prošlim su danima podsjetile na sastanak s generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Antoniom Guterresom 2019. godine. Tražile su da Ujedinjene nacije zaštite Haške presude te naglasile da je generalni sekretar dužan voditi računa o presudama dva haška suda kojima su Ujedinjene nacije osnivači. Guterres im je predložio da naša vlada pokuša pronaći državu da pokrene tu inicijativu. Nakon toga, Majke su razgovarale s našim vlastima. U maju prošle godine ponovo su bile s Guterresom i zatražile glasanje za Rezoluciju. Tada im je rekao da je to jedino moguće kroz Generalnu skupštinu i da tu Rusija ne može staviti veto. Majke su znale: generalni sekretar Ujedinjenih nacija Guterres je plemenit čovjek. Malo je poznato da je često dolazio u Bosnu i Hercegovinu i pokazivao da poštuje našu državu. Kao visoki komesar UN-a za izbjeglice dolazio je i u Srebrenicu 2009. godine.

Nasuprot ovim činjenicama počela su i busanja u prsa “naša” diplomatska. Uz sva priznanja za trud, Denis Bećirović pravio je i gafove: “Bili smo u potpuno neravnopravnom položaju u odnosu na neuporedivo brojnije diplomatije Srbije, Rusije, Sjeverne Koreje...” (diplomatija Sjeverne Koreje!?).

Ambasador Zlatko Lagumdžija je, na pitanje zašto Bosna i Hercegovina ne može biti jedini autor ove rezolucije, a ne Njemačka i Ruanda, rekao da “rezolucija ne treba Bosni i Hercegovini već cijelom svijetu”.

Od početka je bilo jasno da neće biti konsenzusa u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u vezi s Rezolucijom ako bi je sama Bosna i Hercegovina predložila, te bi takav pokušaj omogućio legalno osporavanje iz RS-a, čiji je predstavnik, član Predsjedništva, sukreator vanjske politike Bosne i Hercegovine. To bi bilo i očito antidejtonsko djelovanje. Zato su nađeni drugi predlagači, kojima se ne može osporiti legalitet. Bez obzira na to, opet su Rusi i Srbi osporavali rezoluciju, jer nije bilo podrške, odnosno konsenzusa na unutrašnjem planu.

Negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i njihova sloboda u Srbiji nisu prihvatljivi u civiliziranom svijetu. Ne treba isključiti ni lobiranje koje je izvršio Adis Ahmetović, poslanik u Bundestagu. Tek na kraju ovog redoslijeda stoje Bećirović, Komšić i Lagumdžija s njihovim diplomatskim naporima.

OTKUD NJEMAČKA KAO ZAUSTUPNIK REZOLUCIJE

Ali, pogledajmo zašto Njemačka. Ne bi se reklo da je moguće bilo kakvo ozbiljno uvjeravanje Njemačke da s Ruandom preuzme zastupanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Njemačka je već godinama država koja se obračunava sa svakom vrstom negiranja genocida. Ona je u tom slučaju posebna država.

Kad sam u nedavnim tekstovima pitao zašto predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen šuti na ispade Olivera Werhelyija u Beogradu, nakon što je ovaj komesar njene institucije negirao genocid i potvrdio da će Mađarska glasati protiv Rezolucije o zločinu genocida u Srebrenici, jasno je bilo da se to tiče Evropske unije, a nipošto Njemačke.

To se ispostavilo kao konačni rezultat, pa je Mađarska bila jedina evropska država koja je bila protiv Rezolucije (uz Srbiju, naravno).

Predsjednica Evropske komisije Njemica Ursula von der Leyen morala je otvoreno i jasno održati lekciju Varhelyiju, koji je dužan iznositi usaglašene stavove Evropske komisije, a ne podržavati sramne stavove Aleksandra Vučica i srbijanskog pokrovitelja Viktora Orbana, koji se, uz već iskazanu islamofobiju, ovim postupkom pridružio negaciji genocida utvrđenog presudama Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) i Međunarodnog suda pravde (MSP). Te je presude svojim rezolucijama potvrdio i Evropski parlament u tri navrata. I pored toga, evropska administracija se, nažalost, ponaša dementno, kao da nikad nije čula za presude međunarodnih sudova koji govore o najgorim zločinima i najgorem zločinu genocida u Bosni i Hercegovini.

Evropska komisija i sve službe Evropske unije moraju znati za rezultate međunarodnog pravosuđa u kojima su većinom procese vodili i donosili presude najveći evropski pravosudni autoriteti. Treba, izgleda, napominjati tu birokratsku evropsku strukturu na vrhunska pravosudna imena koja su daleko iznad stručnosti i znanja politički podobnih sveznalica, kojima je ključni domet šutnja na ispade primjeraka iz vlastitih redova.

Trebamo spomenuti vrhunske evropske pravosudne autoritete: Carmel Agius (Malta), Antonio Cassese (Italija), Claude Jorda (Francuska), Fausto Pocar (Italija), Federik Harhoffa (Danska)...

Ovaj put nam valja posebno spomenuti vrhunske i časne njemačke pravosudne umove koji su radili veliki posao u Tribunalu u Hagu: Christopha Fluggea, Wolfganga Schomburga, Hildegarda Uertz-Retzlaffa te univerzitetske profesore Andreasa Kleisera i Normana Peacha, kao i glavnog inspektora njemačke policije Klausa Zorna, jednog od ključnih međunarodnih istražitelja ratnih zločina.

Treba li napominjati da je Njemačka prva krenula u kažnjavanje počinilaca genocida u Bosni i Hercegovini. Tako je 1995. godine uhapšen bosanski Srbin Nikola Jorgić. Viši sud u Düsseldorfu osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za “saučesništvo u genocidu” i stravična ubijanja Bošnjaka u okolini Doboja. Kazna je potvrđena na Federalnom sudu, koji je odbacio žalbu odbrane. Još tri bosanska Srbina osuđena su u Njemačkoj za zločine u Bosni i Hercegovini. Maksim Sokolović i Đurađ Kušljić osuđeni su za saučesništvo u genocidu. Malo je poznato da je u tim presudama utvrđena i agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Njemačka ima i svoju Centralnu jedinicu za ratne zločine. Ona je dio Odjeljenja državne bezbjednosti – Buindeskriminalamta. Eto, dakle, zašto je upravo Njemačka zastupala Rezoluciju o Srebrenici.

Njemačko pravosuđe odavno je odredilo svoj odnos prema Rezoluciji. Dodala im se Ruanda nakon iskustva stravičnog genocida. Naime, Ruanda odlično zna šta je genocid, nakon pokušaja istrebljenja Tutsija od plemena Hutu.

Nije li ipak previše razloga da se zaključi kako treba zaustaviti nepotrebne, višak pohvale naše diplomatije pored svih ovih činjenica?

GEOPOLITIČKO NADMETANJE PREKO NAŠIH LEĐA

Pokroviteljima Srbije, Rusiji i Kini, državama koje su glasale protiv Rezolucije, navodeći kao razlog, između ostalog, nepoštivanje unutrašnjih procedura u Bosni i Hercegovinu te narušavanje procesa pomirenja i regionalne stabilnosti, svakako je bilo poznato subverzivno diplomatsko djelovanje Srbije protiv svoje susjedne države kao i to da je Srbija presuđena od Međunarodnog suda pravde u Hagu za nesprečavanje genocida u Srebrenici. Poznato im je bilo i da Srbija i RS uporno i sistematski negiraju presuđeni genocid, veličaju presuđene ratne zločince kao heroje, a Srbija ne isporučuje presuđene ratne zločince koji u toj državi imaju sigurno utočiste. O tim zlokobnim činjenicama predsjednik Srbije Vučić i njegova velika braća iz Rusije i Kine nisu govorili tokom rasprave u Ujedinjenim nacijama.

Baš zato je Rezolucija, kao trajno sjećanje i opomena, trebala najviše Srbiji i RS-u.

Zasigurno su te činjenice čestog ruganja genocidu u Srebrenici od Srbije i RS-a bile poznate i ostalim državama suzdržanim u glasanju. Kao i parole “Nož, žica, Srebrenica” te istaknute fotografije za genocid osuđenog generala Ratka Mladića, čak i na međunarodnim sportskim takmičenjima.

Pojedine zemlje, poput Slovačke i Grčke, bile su suzdržane, kao što su bili i Azerbejdžan, Ujedinjeni Arapski Emirati i ostale bajagi neutralne zemlje. Uglavnom su njihovi ambasadori tvrdili da bi Rezolucija mogla destabilizirati regiju. Govorili su isto ono što i Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, s tim što su prešutjeli da su jedina prijetnja toj stabilnosti upravo ta dvojica i politike koju zastupaju njihove vlasti.

Na drugoj strani, one zemlje koje su kao činjenicu ovoj Rezoluciji suprotstavljale Gazu, kao da su zaboravile da taj postupak pred Svjetskim sudom pravde (MSP) upravo traje. Neutralnim, prije bi se reklo ravnodušnim odnosom prema već presuđenom genocidu u Srebrenici pred Svjetskim sudom pravde i Tribunalom u Hagu, te su države sramno neutralizirale ono što se upravo događa pred ovim vrhovnim sudom Ujedinjenih nacija.

Dakle, u areni Ujedinjenih nacija otvoreno se dogodilo geopolitičko nadmetanje između Zapada, s jedne strane, i Rusije i Kine, s druge. Zapad ih je diplomatski pobijedio u ovom slučaju i to mu je dobro došlo u konstelaciji postojećih snaga i izranjanja novog multipolarnog svijeta.

Činjenice o presuđenom genocidu tome su pomogle.

Sad treba slušati ode i hvalospjeve o Vučiću i Dodiku. Sve će to biti za unutrašnju upotrebu. Izvan tog izbornog profitabilnog samoljublja usvojena je Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Pravda je spora, ali ide svojim putem i kad-tad dostiže svoj cilj.