Godina koja je upravo započela nazire se kao moćan akcelerator na putu prema novom svjetskom poretku, onom u kojem se multilateralizam raspada, stari savezi propadaju – a novi se konsolidiraju – protekcionizam je raširen, demokratija se suočava s neviđenim prijetnjama.
Kina već dugo traži preformulaciju dogovora između nacija koja bolje odgovara njenim interesima. Rusija je srušila posthladnoratovske ravnoteže 2022. godine, kada je Vladimir Putin katapultirao svijet u novu geopolitičku fazu velikom invazijom na Ukrajinu, što je nasilni izazov prethodnom poretku.
Od 20. januara, na dan inauguracije Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država, svijet će morati prihvatiti da će velika sila koja je izgradila sadašnji poredak također željeti drugačiji. Upravo skup ovih faktora čini da 2025. ima potencijal za izvanredne promjene. Kao što je navedeno u nedavnom izvještaju think tanka International Crisis Group, “čini se da svijet ide prema promjeni paradigme. Pitanje je hoće li se to dogoditi za pregovaračkim stolovima ili na ratištima”, piše današnji El Pais.
Naravno, kad god im je odgovaralo, SAD su kršile principe i gazile institucije poretka koji su izgradile i sada se raspada. No, čak i ako se radilo o sebičnim interesima, to je bila pokretačka snaga izgradnje okvira s međunarodnim ugovorima i institucijama koji su imali neke blagotvorne učinke.
Čini se da Trump u to ne vjeruje ni iz principa ni iz interesa. Pokazao je to u svom prvom mandatu, a sve govori da će njegov drugi mandat biti puno razorniji. Prvo, zato što je tada bio puno manje spreman za to, i što se tiče plana i tima koji će to izvesti. I zato što se kontekst promijenio, s Putinovim otvorenim izazovom, zastrašujućim sukobom na Bliskom istoku, ulogom tehno-cara Muska i drugim vrlo problematičnim faktorima.
Možda ni sam Trump ne zna tačno šta će učiniti po širokom spektru ključnih pitanja, a još manje kako će se odvijati stvarnost, uzimajući u obzir volju i mogućnosti drugih aktera, koje ne treba potcjenjivati. Ali moguće je napraviti neke projekcije. Ove informacije nastoje rasvijetliti izazove koji dolaze uz pomoć stajališta šest stručnjaka iz nekih think tankova na tu temu.
Kraj sna o multilateralizmu – izgradnja međunarodnih normi i institucija koje reguliraju globalne odnose – možda je ključna prizma za razumijevanje budućnosti svijeta. Ángel Saz-Carranza, direktor ESADE Centra za geopolitiku i globalnu ekonomiju, ukazuje na ovu ideju. “Ovaj model upravljanja nikada nije bio savršen, ali je bio u stanju generirati sigurnost, saradnju i globalnu stabilnost više od pet desetljeća. Danas je ostao samo kostur, funkcionalan u manje važnim stvarima i nefunkcionalan u rješavanju važnih pitanja. Navedimo neke primjere: SAD, garant i dizajner sistema, paralizirao je i prekršio Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), Kina je ignorisala Konvenciju o pravu mora, a Rusija je srušila načelo teritorijalnog integriteta. U međuvremenu, ostale zemlje su nemoćni posmatrači ili tihi saučesnici”, komentariše taj stručnjak.
Trumpov povratak na vlast obećava ubrzanje ovog trenda. Već u prvom mandatu poduzeo je povlačenje SAD-a iz važnih sporazuma i institucija. Čini se da je danas odlučan produbiti ovaj trend, odlučan dati prioritet okvirima bilateralnih odnosa u kojima sila prevladava nad zajedničkim normama.
"Ova dinamika predstavlja problem za civilizaciju jer je vrlo teško mirno rješavati globalne probleme ili rješavati bilateralne sukobe bez institucija", nastavlja Saz-Carranza. “Nažalost, nije lako zamisliti trenutak ponovnog utemeljenja multilateralizma. Izazov je prevladati multilateralizam, pronaći alternativne mehanizme koji drže svijet na okupu i upravljaju njime. Možda je put naprijed korištenje modela upravljanja temeljenih na plurilateralnim sporazumima. Ali ovaj ishod nije ni lak ni zagarantovan. Alternativa je geopolitička konfrontacija i na kraju gruba sila.”
Sve nemilosrdnija potraga za nacionalnim interesima i propadanje sve neučinkovitijeg i kritikovanog multilateralnog okvira stvaraju kontekst koji proizvodi haotično i hiperkonfliktivno okruženje. U ovoj krizi sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku ističu se intenzitetom ljudske patnje i svojom geopolitičkom relevantnošću. Trump je u više navrata pokazao svoju spremnost za početak mirovnih procesa u oba slučaja.
“U 2025. diplomatska ofanziva će dobiti maha u Ukrajini, ali ostaje za vidjeti kakav je plan, ko će sjesti za sto. Suočeni smo s potpuno otvorenim scenarijima,” kaže Carme Colomina, viša istraživačica u Centru za istraživanje i dokumentaciju u međunarodnim odnosima (CIDOB) sa sjedištem u Barceloni. “Ovi diplomatski potezi ponovo će testirati međunarodni sistem koji nije u stanju riješiti strukturne uzroke sukoba. Zato o 2025. možemo govoriti kao o godini koja može postaviti temelje za primirje, ali ne i za mir”, kaže. Koncept primirja bez mira jedna je od ključnih tačaka izvještaja o izgledima za 2025. koje je nedavno objavio CIDOB, čiji je Colomina koordinator.
Temeljni ključevi za postizanje trajnog mira u Ukrajini u suštini su dvojaki: prvo, garantovati Kijevu dovoljnu podršku da se rasprši Putinova predodžba da nastavljanjem borbe može dobiti više; drugo, pružanje Ukrajini dovoljnih garancija kako svaki eventualni prekid neprijateljstava ne bi bio samo predah prije nego što Rusija, s obnovljenom snagom, ponovo napadne. Budućnost onoga što ostaje od Ukrajine – a ne teritorijalna pitanja – najosjetljiviji je element pregovora. Očito, svaki će sporazum morati de facto priznati ruske dobitke; izazov je za Moskvu prihvatiti pakt koji Ukrajini daje garancije i ostavlja joj barem dio slobode u njenoj vanjskoj politici.
U slučaju Bliskog istoka, realnost je takva da je Izrael gotovo uništio Hamas i značajno oslabio osovinu otpora koju vodi Iran. Moguće je da će, nakon dugotrajne vojne kampanje koja je Izraelu donijela ogorčeno odbacivanje većeg dijela međunarodne zajednice, Benjamin Netanyahu pristati zaustaviti akciju, dopuštajući Trumpu da preuzme zasluge i zauzvrat dobije političku podršku za aneksionističke planove.
Trump je već u prvom mandatu pokazao samozadovoljan stav prema aneksionističkom cionizmu, a sve govori da će se to nastaviti. Moguće je da će izraelska brutalna upotreba superiorne sile na kraju proizvesti privremeno razdoblje stabilizacije. Ali teško je vjerovati da će ishod biti konačan mir. Čini se da sjeme mržnje i želje za osvetom koje je Izrael posijao vojnom reakcijom na napad Hamasa koji je izazvao užasnu ljudsku patnju i nepriznavanje palestinskih prava nije temelj za garanciju srednjoročne i dugoročne stabilizacije.
“Bliski istok je već pokazao krhkost i ograničenu vjerodostojnost ove strategije prekida neprijateljstava bez dovoljnog kapaciteta ili konsenzusa za traženje trajnih rješenja”, kaže Colomina.
Neizvjesna budućnost Sirije nakon naglog pada Assadove diktature naglašava ponekad nepredvidive posljedice trenutnog stanja nestabilnosti i globalnog haosa. Ako je slabost Assadovih partnera – Irana, Hezbollaha, Rusije – zbog drugih sukoba olakšala njegovo svrgavanje, Azerbejdžan je iskoristio rastresenost Kremlja 2023. godine da vojnim udarcem riješi stari sukob u Nagorno-Karabahu. Važna nepoznanica za 2025. jeste hoće li se drugi okušati u avanturama, iskorištavajući prednosti neučinkovitog multilateralnog okvira, zbog nekažnjivosti koju pruža.
Ključni aspekt u ovoj perspektivi jest hoće li neka zemlja pokušati testirati Trumpovu predanost odbrani američkih saveznika, bilo u istočnoj Evropi ili Aziji.
Oružani sukobi nisu jedini ozbiljan problem. U slučaju klimatskih promjena, zastrašujuće krize koja pogađa planetu u cjelini – iako ne sve zemlje podjednako, jer se od nje, ovisno o raspoloživim sredstvima, više ili manje lako zaštititi – godina koja počinje nosi uznemirujući učinak. Ako je 2024. COP29 uspio postići minimalni sporazum koji je, iako nije bio zadovoljavajući, barem održao nadu u multilateralizam, sada je perspektiva komplikovana Trumpom koji je svoju ideologiju vrlo jasno izrazio jednostavnim povlačenjem iz Pariškog sporazuma 2017. Posljedice usporavanja predanosti SAD-a ne bi bile samo one relevantne za težinu najveće ekonomije na svijetu, već i poticaj drugima da prilagoditi planove i ne izgubiti konkurentnost.
U slučaju trgovine, Trumpovu vjerovatnu carinsku ofanzivu neće moći nadzirati potpuno operativna WTO. Rezultat takvog puta je očit: odmazda, inflatorni impulsi i skokovi kamatnih stopa koji bi, u slučaju SAD-a, izazvali pogubne globalne učinke, posebno na najkrhkije nacije s dolariziranim dugovima.
U oba će slučaja izazov biti nadvladati vjerojatni učinak kočenja koji će vodeća svjetska sila imati, održavajući na životu i borbu protiv klimatskih promjena i područje slobodne trgovine u trendu obilježenom povlačenjem i jednog i drugog iz američkog diva.
Što se tiče tehnologije, Raquel Jorge Ricart, istraživačica na Kraljevskom institutu Elcano i stručnjakinja na tom području, vjeruje da bi "međunarodni scenario s novom Trumpovom administracijom mogao dovesti do značajnih promjena u liniji konsenzusa koja se gradila na globalnoj tehnologiji upravljanja u posljednjih pet godina, posebno u umjetnoj inteligenciji.” I ovdje, dakle, postoji nazadak u multilateralnim težnjama. U tom području, u pogledu odlučujućeg odnosa između Washingtona i Pekinga, Jorge Ricart smatra vjerovatnim da će se “sadašnja trgovinska politika dodatno zaoštriti, oštrog karaktera, prema Kini u smislu kontrole izvoza kritičnih tehnologija — poluprovodnika, umjetne inteligencije, novih materijala, električnih vozila — i u kontroli direktnih stranih ulaganja u tokove u Sjedinjene Države. To ne bi bio prekid, već prije nastavak politike koju je već započela Trumpova administracija 1.0 i koju je nastavila Bidenova administracija.”
Tehnologija je također centralni element još jednog temeljnog trenda kojeg će se morati pratiti 2025.: nove prijetnje demokratiji. “Temeljna transformativna činjenica je savez između tehnoloških kompanija i vlada, iza leđa demokratske volje”, kaže Vicente Palacio, direktor Opservatorija za vanjsku politiku Fondacije Alternativas. “Pojava tehnoloških magnata poput Elona Muska u političkoj areni označava početak ere u kojoj je prekinuta slaba odvojenost od prije. Postliberalna demokratija u Americi i Evropi mogla bi ubrzati svoju definitivnu transformaciju prema medijskoj demokratiji,” gdje će društvene mreže i dezinformacije “biti odlučujući instrumenti, u rukama ne samo subverzivnih agenata, već, što je još ozbiljnije, same vlade”.
Parlamentarni izbori u Njemačkoj, zakazani za februar, na kojima je Musk već jasno zauzeo stav u korist krajnje desnog AfD-a, bit će važno poligon za testiranje evolucije ove nove inkarnacije rizika plutokratije. Ova igra tu neće završiti, već će u njoj uloge imati i drugi glumci. Jasno je da Rusija i drugi režimi pokušavaju oslabiti demokraciju na drugim mjestima. I ne može se očekivati da će Washington uložiti napore da ih odbrani, kao što José M. de Areilza, profesor na ESADE-u i generalni sekretar Fondacije Aspen Institute, ističe: “Zahtjev za snažnim vodstvom u mnogim zemljama diljem svijeta je zabrinjavajući znak slabljenja domaćih i multilateralnih institucija. Kada institucije ne rade dobro, osobnosti počinju puno više vrijediti, što predstavlja korak unazad u organizaciji stabilnog i trajnog suživota na različitim nivoima vlasti.”
Evropska unija mogla bi igrati ulogu promotora multilateralizma, slobodne trgovine, zaštite okoliša i privrženosti demokratskim vrijednostima. Međutim, njen položaj u svijetu nacionalističkih i revizionističkih sila izgleda vrlo komplikovano, komentariše De Areilza. „EU i njene države članice nisu spremne za geopolitičko doba suparništva, u kojem nacionalna sigurnost prevladava nad globalnim prosperitetom i obuhvata više i više područja: privreda, energija, tehnologija, imigracija, zdravstvo. Hitno je potrebno preformulisati bizantsku introspekciju Bruxellesa posljednjih godina, u kojem se vodila intenzivna rasprava o strateškoj autonomiji kontinenta. Prioritetno pitanje je: kako Evropa može doprinijeti rješavanju globalnih problema u svijetu u kojem je sigurnost postala primarni interes?”
Ilke Toygur, direktor think tanka IE Global Policy Center, smatra da “EU mora istražiti fleksibilnije oblike unutrašnje saradnje – koalicije voljnih – koje joj omogućuju promociju zajedničkih interesa bez stalnog suočavanja s preprekama jednoglasnosti. Ključ će biti pronaći ravnotežu koja će omogućiti napredak bez ugrožavanja projekta evropske integracije”. Na temelju razmišljanja o Evropi, Toygur ističe još jedno pitanje koje treba imati na umu ove godine: nova podjela sjever-jug?
“Slijedeće godine bit će brojni razgovori o tome kako ojačati odbranu Evrope. Ova rasprava, ključna za kontinent u vrijeme rata i hibridnih prijetnji, takođe bi mogla dovesti do novog loma s globalnim jugom. Za mnoge je zemlje glavni cilj ublažiti klimatske promjene i jamčiti finansiranje energetske tranzicije. Međutim, ograničeni resursi mogli bi stvoriti dodatne napetosti u ovom području.”
Priznavanje prava Juga – u smislu zastupanja i naknade pretrpljene štete – još je jedan ključni element novog poretka koji se kuje. Ne znamo kako će to izgledati, ali nedavna historija i Trumpov profil navode nas da vjerujemo da će se velika transformacija međunarodnih odnosa ubrzati, te da će sa sobom donijeti turbulencije. EL PAIS
