Francuski demograf i sociolog Emmanuel Todd, intelektualac jevrejskog porijekla, nedavno je objavio zanimljivu studiju La Défaite de l’Occident (Poraz Zapada). Todd kao veliko iznenađenje navodi izbijanje rata u Ukrajini. Posebno je znakovito što je to rat koji bukti u Evropi koja više od osam decenija važi kao oaza mira i prosperiteta, kao geografsko područje na kojem se historija navodno trebala davno završiti. Todd ovdje misli na utopijska predviđanja Francisa Fukuyame, koji je u djelu Kraj povijesti i posljednji čovjek, omiljenom štivu političkog establishmenta na zapadu, proglasio kraj povijesti.
Osman Softić/Stav.ba
Fukuyama je tada trijumfalno proglasio globalni primat zapadne liberalne demokracije i neoliberalnog kapitalizma pred kojim je pala svaka druga alternativa, a zvanični Washington ju je uzeo kao priručnik po kojem svijet treba urediti po vlastitom svjetonazoru. Ipak, bila je to zloupotrijebljena filozofska pozicija i intelektualni stav kojeg se i sam Fukuyama kasnije javno odrekao priznavši da je pogriješio, ali i utvrdivši da je bio pogrešno shvaćen.
Emmanuel Todd tvrdi da rat u Ukrajini baš i nema mnogo dodira i veze sa samom Evropom, jer se u tom posredničkom ratu nadmeću pravi neprijatelji, Rusija i SAD, ali na tlu Ukrajine. Još jedno veliko iznenađenje koje Todd navodi u svojoj studiji jeste činjenica da je narod Ukrajine pružio nevjerovatno žestok otpor ruskoj agresiji i pokušaju invazije ove zemlje, koju su mnogi na zapadu, ali i na istoku, do tog momenta smatrali propalom državom (failed state). Rusija nije mogla ni sanjati da će Ukrajina postati tako težak zalogaj. Oni na zapadu bili su zapanjeni činjenicom da je Ukrajina pronašla raison d’être – smisao postojanja države u borbi za opstanak. S druge strane, i ekonomska otpornost Rusije mnoge je iznenadila. Moskva je razvila stanoviti imunitet na zapadne sankcije, što je bilo neočekivano, a slabost zapadne industrijske proizvodnje postala je vidljiva. Prema Toddu, geopolitička i ekonomska inertnost Evrope postala je očigledna. Štaviše, tvrdi ovaj francuski naučnik, rat u Ukrajini razotkrio je ideološku izolaciju Zapada u odnosu na ostatak svijeta. Dosadašnja iluzija jednog integriranog svijeta pod američkim hegemonističkim vodstvom raspršila se i otkrila ranjivost i urušavanje liberalnog, demokratskog, prosperitetnog i moćnog Zapada kakvog smo donedavno poznavali. Todd žestoko kritizira evropske političke elite, čije ponašanje i vizuru svijeta naziva euromesijanizmom.
KLOPKA ZA BJEGUNCE IZ NACIONALNIH OKVIRA
Evropa uslijed blokade ruskih energenata nema druge opcije nego da se vrati starim i za okolinu štetnim fosilnim gorivima ili da kupuje višestruko skuplje američke energente (ukapljeni plin), što njenu industriju čini nekonkurentnom, a stanovnike evropskih zemalja izlaže ogromnim troškovima na koje nisu navikli. Ova indolentnost, smatra Todd, proizlazi iz ugovora u Maastrichtu, koji je prouzrokovao zatvaranje evropske političke elite u svojevrstan intelektualni balon, u slijepo vjerovanje u ispravnost svojih ideja i ponašanja glede državnog i društvenog upravljanja u domenu sigurnosti (oslanjanje na američki kišobran i euroatlantsku politiku). Ovakvo razmišljanje i ponašanje evropske političke elite označilo je početak deindustrijalizacije Evrope i gubitak ne samo političkog već i ekonomskog suvereniteta evropskih nacija, što je dovelo do široko rasprostranjenog pesimizma u pogledu budućnosti same Evropske unije.
U Evropi se nije vjerovalo da Rusija može biti otporna na ekonomske sankcije Zapada, budući da je Evropa više osjetila ekonomske posljedice rata u Ukrajini nego Rusija (osim gubitka ljudskih života); iako je i Rusija u teškoj poziciji, ali je svoju proizvodnju preorijentirala na ratnu ekonomiju. Todd kritizira i odsustvo evropske geopolitičke svijesti i njenu ekonomsku pasivnost. Mastrihtski mesijanizam (prihvatanje zajedničke valute) pojavio se u specifičnom kontekstu raspada kolektivnih vjerovanja i velikih narativa koji su ljudima omogućavali da formiraju zajednicu. Todd ističe da historija nudi razne primjere perioda ljudskog života kada je kriza vjerskih uvjerenja izazivala kod nekih naroda i zajednica želju za pronalaskom sigurnosti u obožavanju novca. Osim stalnog pada životnog standarda (posebno u Francuskoj) mastrihtski mesijanizam doveo je do depresivne rezignacije u važnim segmentima populacije. Ljudi su se naprosto prestali buniti jer su prestali vjerovati da vrijeme koje dolazi sutra može biti bolje nego danas. Građani koje karakterizira ovaj nivo apatije neminovno stvaraju apatično društvo, a ono postaje nesposobno za bilo kakav ozbiljan politički aktivizam i borbu za bolje i pravednije društvo.
U međuvremenu, smatra Todd, evropske elite pokleknule su pred pojavom koju on naziva antiideologijom evropeizma, utoliko što ona ne prihvata mogućnost ili legitimnost izgradnje bilo kakve druge aktivne političke zajednice. Više evropske klase, koje žive u izobilju, zarobljene su u uvjerenju da nacije uopće ne bi trebale postojati. U tom pogledu, tvrdi Todd, tzv. evropeizam veoma je sličan anglosaksonskom ultraliberalizmu, koji također odbacuje vrijednost nacije kao pogubnu i štetnu fikciju. Prema Toddu, ovo uvjerenje manifestira se na različite načine, ali se prvenstveno može prepoznati u naporima evropske politike da se nacije postepeno učine manje relevantnim. Naravno, to je vizija i jedan od ciljeva i zadataka evropskih integracija u odsustvu zajedničkog moralnog kompasa i osjećanja pripadnosti zajedničkim vrijednostima, običajima i načinu života, setu vrijednosti i osjećanja koje je islamski učenjak klasičnog doba Ibn Haldun (originalni arhitekt moderne sociološke nauke) nazvao asabijjom. U odsustvu moderne asabijje, društvo se neminovno raspada, producirajući u tom procesu veliki broj malih i izoliranih mjehurića, ograničenih i preokupiranih vlastitim problemima, čiji cilj i svrha postojanja postaju kako zadovoljiti vlastite porive, potrebe i strasti i kako u tom procesu izbjeći bol.
Na praktičnoj razini, napuštanje i negiranje značaja nacionalnog okvira u ekonomskom razmišljanju dovelo je do mnogih političkih grešaka. One su oslabile evropske države, uvjerava nas Todd. Svaka alternativa ideološki nametnutom liberalizmu je iskorijenjena. Pritom je ekonomska politika svedena isključivo na nastojanje kako osigurati što fleksibilnije tržište rada (jeftiniju radnu snagu), ili eksploataciju ljudi, ili pak na smanjenje javne potrošnje (reduciranje usluga, manje ulaganje u obrazovanje, zdravstvo).
Sličnih historijsko-socioloških studija u maniru ove najnovije, koju je ponudio Emmanuel Todd, bilo je i ranije. Todd samo pripada najnovijoj pojavi intelektualaca koji promišljaju uspon i pad zapadne civilizacije. On je posebno poznat po kritici američkog neoimperijalizma koju je obrazložio u djelu Nakon imperije, a u kojem je američke ratove u Iraku i Afganistanu protiv daleko slabijih neprijatelja označio “teatralnim američkim ratnim mikromilitarizmom”, zbog odsustva volje i hrabrosti suočavanja s jačim protivnicima. Jednu od najpoznatijih kritika zapada ponudio je potkraj 18. stoljeća britanski historičar Edward Gibbon u djelu Historija pada i propasti Rimske imperije.
SPENGLEROVA KRITIKA ZAPADA
Nakon Gibbona najzapaženiju kritiku zapadne civilizacije, pod naslovom Propast Zapada, objavio je 1918. godine njemački filozof historije i matematičar Oswald Spengler. Spenglerova kritika Zapada smatra se kao sine qua non, nešto što se svakodnevno spominje među intelektualcima filozofske i historijske misli, ali kao primjer pesimistične analize koju, prema riječima jednog mladog savremenog njemačkog filozofa, niko nije temeljito iščitao ili, u najmanju ruku, ispravno shvatio.
Spenglerov opus, stoga, nije nikad bio predmetom mainstream (eurocentričnih) univerzitetskih filozofskih studija, jer je odbačen kao neprihvatljiv i pesimističan, a Spenglerova misao okarakterizirana je kao relativistička, iako je riječ o iznimno važnom filozofu, ali čija se analiza filozofije historije nije uklapala u progresivnu misao eurocentrične Evrope. Stoga Spengler nije nikada postao članom visoke akademske klase, zadovoljavajući se pozivom učitelja, a zahvaljujući osobnom bogatstvu mogao je priuštiti život privatnog intelektualca. Ipak njegova spomenuta studija – u kojoj je tvrdio da ne postoji samo jedan pogled na ljudsku historiju, onaj na koji je zapadna civilizacija naviknuta još od doba prosvjetiteljstva, već da, zapravo, postoji više pogleda koji ne moraju biti pogrešni – prodata je u više od dvije stotine hiljada primjeraka tokom njegovog života (umro je 1936).
Historija se, po Spengleru, ne kreće progresivnom stazom, što bi podrazumijevalo da novije vrijeme donosi više znanja, slobode i prosperiteta. Različite ljudske kulture ne bi se smjele razumijevati samo mehanicistički već organski. Prema Spengleru, određene kulture i društvene zajednice živi su organizmi koji imaju svoj životni ciklus. Kulture nastaju, dolaze, dominiraju i na kraju se gase i propadaju, bivajući zamijenjene drugim, superiornijim kulturama. Spengler je ovdje pozajmio Goetheov pristup, koristeći zoološku paradigmu. Naime, Goethe je uveo princip morfologije u botaniku. Slično je više stoljeća ranije originalno rezonirao Ibn Haldun, pod čijim je utjecajem bila i interpretacija historije koju je svojevremeno ponudio i jedan od najpoznatijih britanskih historičara Sir Arnold Toynbee.
Prema Spengleru, izučavanje historije i kulture, stoga, treba imati morfološki pristup baziran na metodama poput suosjećanja, opservacije, komparacije i egzaktne senzualne imaginacije ili intuicije. Spengler je modernu zapadnu civilizaciju smatrao inkarnacijom rimskog doba, drugim riječima, zapadnjaci su moderni Rimljani. Ali šta to precizno znači? To znači da zapadni čovjek vjeruje i tvrdi da živi u civiliziranom svijetu (ono što odlazeći evropski šef za vanjsku i sigurnosnu politiku Joseff Borrel smatra baštom), izvan čijih granica je džungla, gdje nema civilizacije. Po Spengleru, civilizacija podrazumijeva posljednji stadij u životnom ciklusu jedne kulture. To znači da je “civilizacija” posljednji i logični stadij životnog ciklusa kulture (finale određene kulture), što će reći, civilizacija je finalni vrhunac u kojem kultura umire i nestaje. Stoga civilizacija predstavlja dihotomiju i polarizaciju između velikih svjetskih gradova (megapolisa) i provincije, pri čemu velikim urbanim centrima, bez obzira na to gdje se oni nalaze, dominiraju dekadentni i bezdušni “građani”, klasa kojoj je osnovna motivacija i cilj života gomilanje novca i akumulacija bogatstva, a karakterizira je odsustvo spiritualnog i umjetničkog kapaciteta za promišljanjem novih i ljepših formi života. Zbog toga, da bismo razumjeli morfologiju historije, moramo razumjeti našu vlastitu historijsku situaciju, a time i neminovnost naše vlastite sudbine. Spengler ovakav pristup nije uopće smatrao pesimističnim, naprotiv, njegova filozofija historije treba nam ponuditi instrumentarij koji će nam pomoći da realnije posmatramo i vrednujemo našu vlastitu situaciju u vremenu u kojem živimo.
Spenglera su kritizirali zbog njegove pozicije historijskog relativizma. Po njemu, svaka pojedinačna historijska kultura i civilizacija ima svoj životni ciklus, a principi njenog djelovanja važeći su samo u odnosu na nju samu. Spengler je ljudske kulture poredio s godišnjim dobima, a zapadnu civilizaciju opisao je kao faustovsku, jer je opsjednuta strašću za postizanjem neograničenog znanja i moći, a to je nedokučivo. U svom sutonu civilizacije doživljavaju pad i nestanak, dolazi do depopulacije, umjetnost postaje repetitivna zbog odsustva originalnosti, a vlast preuzimaju neuki despotski vladari. U svom sutonu, moćne civilizacije postaju globalizirane, njihov ekonomski sistem i model birokratizacije postaju univerzalno standardizirani kao i sistem komunikacije (jezik).
KONAČNI KRAJ EUROCENTRIZMA
Zanimljivo je to da je bivši američki državni sekretar Henry Kissinger, koji važi kao jedan od najvećih poznavalaca strategije i međunarodnih odnosa u prošlom stoljeću, na početku svog angažmana savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona s predsjednikom razgovarao o značaju Spenglerova djela Propast Zapada. Kissinger je Nixonu preporučio da pročita ovu knjigu kako bi kao lider najmoćnije države na svijetu svoje svakodnevne (taktičke) odluke mogao bazirati na dugoročnim predviđanjima i u okviru širokog i sveobuhvatnog pogleda na svijet, anticipirajući pritom dugoročne mogućnosti koje neminovno podrazumijevaju uspon i pad civilizacija. Budući da je, kao Nijemac, bio duboko uronjen u filozofiju historije Oswalda Spenglera, koju je dobro poznavao iako je bio kritičan prema nekim njenim aspektima, Kissinger je uspio u to vrijeme predvidjeti uspon Kine i uvjeriti lidere SAD-a da od Kine umjesto neprijatelja naprave prijatelja, što se kasnije i desilo. Odlaskom Kissingera otvorila se veća mogućnost ozbiljnog sukoba između ovih dviju supersila.
Povratkom Donalda Trumpa u Washington opasnost od ozbiljnog kinetičkog sukoba veća je no ikad ranije, posebno ako Trumpova buduća administracija prihvati poziciju koju godinama proklamira John Mearsheimer, koji drži da uspon Kine i njeno izrastanje u supersilu predstavlja najveći izazov američkoj globalnoj supremaciji i da taj uspon neće proteći u miru. Mearsheimer je u svom poznatom djelu Tragedija politike velikih sila, kao najeminentniji živi teoretičar realizma u međunarodnim odnosima, nastojao dokazati da će Kina postupiti u svom okruženju na identičan način kako su postupile SAD u vrijeme kad je ovom državom predsjedavao John Monroe, koji je 1823. godine uspostavio Monroevu doktrinu i američku regionalnu hegemoniju u zapadnoj hemisferi, zabranivši svim evropskim kolonijalnim silama da imaju bilo kakvu značajnu ulogu i utjecaj u američkoj regiji.
Ovaj čikaški profesor vjeruje da Kina ima iste aspiracije u istočnoj Aziji i da će nastojati odatle izbaciti SAD, ali postepeno, iako to nije moguće sa sigurnošću dokazati jer je ponašanje Kine kao svjetske sile teško predvidjeti. Ali, po Mearsheimeru, realni strah od izbijanja budućeg globalnog sukoba veći je u istočnoj Aziji od onog što se ovog momenta dešava na istoku Evrope ili na Bliskom istoku. Rusija je po svim parametrima velika sila (great power) u opadanju, koja pokušava na sve moguće načine dokazati svoju globalnu relevantnost. Rusija nema namjere okupirati Evropu, kao što se to tvrdi u nekim evropskim propagandnim krugovima, jer nema kapacitet da zaštiti svoje vlastite granice, iako posjeduje razorni nuklearni arsenal. S druge strane, kao što je elaborirao Emmanuel Todd, Evropa je izgubila ne samo svoju geopolitičku relevantnost već ona počinje gubiti i svoju ekonomsku dominantnu poziciju. Evropa će stoga sve više padati pod utjecaj, kontrolu i zaštitu SAD-a, kao još bliži saveznik (oštriji kritičari bi rekli vazal) Amerike.
MULTIPOLARNI OBRAT
Evropa nema ni vojni ni politički ni diplomatski kapacitet projiciranja globalne moći. S druge strane, Rusija će, ako se ovakav trend nastavi, posebno zbog iscrpljenosti u Ukrajini i Siriji, neminovno sve više postajati neka vrsta mlađeg brata u partnerstvu s Kinom. Naravno, Rusija je svjesna tog rizika i zato pokušava balansirati Kinu svojim strateškim odnosima s Indijom i nekim drugim državama, posebno s Vijetnamom, ali i Indonezijom, s čijom je mornaricom ruska mornarica nedavno održala zajedničke vježbe. Rusija kultivira i bliske odnose s Iranom i Turskom, iako s ovim zemljama ima i ozbiljnih nesuglasica.
Prema tome, multipolarnost o kojoj se već neko vrijeme govori i piše, kako u zemljama Globalnog juga tako i na Zapadu, posebno glorificiranje BRICS-a, kao budećeg bloka koji bi trebao da bude alternativa globalnoj dominaciji Washingtona, možda i neće ići onim tokom kojem se mnogi nadaju.
Zamišljeni izgled globalnog poretka, koji bi mogao postati stvaran, nedavno je skicirao u svom briljantnom predavanju vodeći australski ekspert za vanjsku politiku, strategiju i međunarodne odnose Michael Wesley. Ovaj ekspert, kojeg jednako uvažavaju u Canberri i Washingtonu kao i u Pekingu, Londonu, Delhiju i Jakarti, predviđa da će od polovine ovog stoljeća, za dvije i po decenije, globalnim odnosima dominirati tri velike svjetske sile: SAD, Kina i Indija.
Indija je još u fazi stasavanja, ali ide ka tom cilju. Evropska unija bit će u američkoj, a Rusija u kineskoj sferi utjecaja. Washington proteklih godina pokušava kultivirati Indiju da je pridobije u svoj tabor. U tom svjetlu treba razumjeti i neobično veliki broj američkih zvaničnika u svim administracijama porijeklom iz Indije, uključujući Trumpovu nominaciju Tulsi Gabbard, koja bi, ako je potvrdi Senat, trebala nadzirati sve postojeće obavještajne organizacije SAD-a kao buduća direktorica National Intelligencea. Washington se nada i vjeruje da će, u konačnici, Indija ipak stati na stranu Amerike, što bi joj pomoglo da ima bolju poziciju u rivalstvu s Kinom. Wesley, čije je porijeklo iz Indije, a koji je u Australiji bio profesor autora teksta koji upravo čitate, drži da će oni koji su u to uvjereni na kraju biti duboko razočarani, jer ne shvataju ozbiljnost strateške autonomije Indije, koja ne želi biti ni saveznik ni vazal bilo koje supersile, iako je bliska Americi.
Indija tradicionalno gaji nesvrstanu politiku. Ali, ovoga puta nije riječ o tome – jer Indija se drastično promijenila u domenu svoje unutrašnje politike i ekonomske filozofije – već o sasvim novoj samopercepciji Indije kao civilizacijske sile koja vjeruje da zaslužuje zauzeti posebno mjesto, kako u Vijeću sigurnosti UN-a, u tehničkom smislu, tako u svome okruženju koje pokušava oblikovati po vlastitom imidžu i u vlastitom interesu. Stoga Indija posebno gaji bliske odnose sa zemljama Perzijskog zaljeva na zapadu i zemljama jugoistočne Azije, iako, kada je riječ o unutrašnjoj politici, prema svojoj muslimanskoj populaciji ima neprimjeren odnos, što je svojevrsni paradoks budući da želi dobre odnose s muslimanskim državama.
Sličnu percepciju i daleko veću moć i civilizacijske i povijesne aspiracije ima i Kina, koja gaji tradiciju srednjeg kraljevstva kojem sve manje moćne države duguju lojalnost, iako nema aspiracije da ih fizički okupira.
Budućnost svijeta odredit će odnos ovih triju globalnih sila međusobno i odnos drugih zemalja prema svakoj od ovih sila pojedinačno. Australija će, smatra Wesley, igrati veoma značajnu ulogu u trouglu između spomenute tri supersile, budući da se epicentar globalne ekonomije i politike – bez obzira na ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini – sve više pomjera ka indopacifičkoj regiji. U suštini, ovi su ratovi također posljedica tektonskog pomjeranja moći sa zapada na istok. Spomenute tri sile nastoje pridobiti na svoju stranu ostatak svijeta. Od toga kakvu će poziciju zauzeti manje države ovisit će i dinamika i omjer snaga među njima samima.
Globalna politika ipak nije samo bazirana na odnosu velikih sila, mogućnost autonomnog djelovanja posjeduju i srednje sile poput Turske, Irana, Australije i evropskih sila, zemalja u Južnoj Americi. Ove manje države mogu utjecati na konačne pozicije i odnose koji će karakterizirati velike sile u ovisnosti o tome kako će se postaviti prema svakoj od njih tri pojedinačno.
