Nekadašnja Fabrika akumulatora u Potočarima nadomak Srebrenice, posljednja je stanica pred konačni i vječni smiraj žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine u Srebrenici.

Zeleni tabuti poredani su jedan do drugog. Hasib, Ćamil, Mehmed, Sabrija, Mušan, Sakib, Beriz... Četrnaest tabuta spremno je za ukop na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine.

Nekadašnja Fabrika akumulatora u Potočarima danas je najtužnije mjesto. Jecaji odzvanjaju dok porodice sjede pored tabuta najmilijih. Tu su majke, sestre, kćerke, supruge, rođaci i rodice.

Porodice su skoro tri decenije čekale da ih pronađu i ukopaju pored ranije ukopanih članova uže i šire porodice.

Šefika Mustafić je kraj jednog tabuta, sina od djevera Hajdina Mustafića. U trenutku smrti, u ljeto 1995. godine imao je 36 godina.

"Imala sam šestero djece. Ove godine ću ukopati sina od djevera. Ranije sam ukopala dva sina, djevera, brata. Ne do Bog nikome ovo. Prije dvije godine sam našla mlađeg sina, ukopala sam ga bez glave. Samo sam tražila da mi halali. Umjesto svatova šaljem te u mezar, rekla sam mu", ispričala je Šefika.

Kako je kazala, još ima članova uže i šire porodice koje traže, amidžića, sestrića...

Pored tabuta Midhata Bašića bio je Esed Bašić.

"Teško je kao da je sada bilo. Tolike godine čekaš, tuguješ, a sada je ovaj trenutak koji nas vraća na te dane. Kao da je sada sve bilo. Davno smo se rastali. Danima sam pokušavao da vratim njegov lik, ali nikako nisam uspijevao u tome. Prije dva dana su mi pokazali njegovu sliku, negdje su je našli, i kada sam je vidio samo sam počeo plakati. Tek tada sam imao njegov lik pred očima", ispričao je Esed.

U trenutku pada Srebrenice, Midhat je imao 22 godine. Bio je na početku života, pun želja, nada... Međutim, svi snovi su uništeni tog ljeta prije 29 godina.

Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, koje su ubijene u julu 1995. godine, bit će izneseni sutra, 10. jula, u Musallu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari. Bit će ukopani dan kasnije na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra.

Među 14 žrtava koje će biti ukopane na kolektivnoj dženazi ove godine nalaze se i dva brata i maloljetnik.

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je sedamnaestogodišnji Beriz (Omera) Mujić, rođen 1978. godine u Zvorniku.

Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Hamed (Ibrahima) Salić, rođen 1927. godine. Imao je 68 godina kada je nestao u ljeto 1995. godine na području Žepe. Ove godine će zajedno biti ukopani braća Efendić - Hasib i Ćamil.

Ove godine 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari bit će ukopani: Hasib (Uzejir) Efendić, rođen 1931. godine, Ćamil (Uzejir) Efendić, rođen 1928. godine, Mehmed (Daut) Krdžić, rođen 1961. godine, Sabrija (Asim) Omić, rođen 1966. godine, Mušan (Ramo) Šiljković, rođen 1956. godine, Sakib (Ragib) Harbaš, rođen 1975. godine, Beriz (Omer) Mujić, rođen 1978. godine, Ahmet (Ismet) Jašarević, rođen 1971. godine, Nevres (Mehmed) Salihović, rođen 1970. godine, Ibrahim (Muharem) Salkić, 1935. godine, Midhat (Adem) Bašić, rođen 1973. godine, Hajdin (Kadrija) Mustafić, rođen 1959. godine, Latif (Arif) Mandžić, rođen 1964. godine i Hamed (Ibrahim) Salić, rođen 1927. godine.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.

Žrtve genocida potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Za više od hiljadu žrtava genocida još uvijek se traga, prenosi Anadolija.