U nedjelju 23. februara velikim redovnim osmim kongresom AK partije u Ankari završen je “kongresni maraton” te partije na kome je Recep Tayyip Erdoğan ponovo izabran za njenog lidera. Maraton je počeo okružnim i lokalnim kongresima oktobra prošle godine i do završnog glavnog je tokom 119 dana održano 3.162 kongresa na svim nivoima i oba ogranka (ženski i omladinski), na kojima je učestvovalo oko pet miliona ljudi (malo manje od polovine članstva).
Osnovana avgusta 2001. AK partija je osvojila parlamentarne izbore novembra 2002. sa 34 posto glasova, što je pretočeno u 363 zastupnička mjesta u parlamentu sa tada 550 (sada 600) sjedišta omogućilo prvu samostalnu vladu posle decenija kilavih, blokadi i padu sklonih, koalicionih vlada. To je bio početak transformacije Turske čiju dubinu i brzinu je malo ko tada mogao da zamisli.
Prepreka ili kako se to eufemistički naziva izazova je bilo mnogo. Politički pejzaž je bio potpuno drugačiji nego danas. Prije svega, na snazi je bio sistem armijskog tutorstva. “Sve zemlje imaju vojsku, samo u Turskoj vojska ima zemlju” je bio klišej koji su strani novinari često koristili. Međutim, kada je o tutorstvu riječ, nije samo armija polagala pravo na odlučujuću riječ u politici – pravosuđe, birokratija, stara ekonomska elita, te ono što se sada naziva terorističkom organizacijom fetullahdžija (FETÖ) se nisu lako mirili sa gubitkom (glasovima nezasluženog) utjecaja na politiku.
Iz današnje perspektive prva ozbiljna politička kriza, koja je imala za cilj obaranje AK partije i Erdoğana sa vlasti, se skoro može učiniti trivijalnom. U fokusu krize oko izbora predsjednika – tada se presjednik republike još uvijek birao u parlamentu – bila je marama na glavi supruge predsjedničkog kandidata AK partije Abdullaha Güla. Putujućim cirkusom demonstracija “sekularisti” su podigli tenzije do toga da je armija u noći između 27. i 28. aprila 2007. objavila na svojoj internet stranici saopćenje koje je zlokobno ličilo na prijetnju vojnim udarom.
Kriza je razriješena prevremenim izborima, na kojima je AK partija osvojila skoro 47 posto glasova, nakon čega je Abdullah Gül izabran za predsjednika, a niti je nebo palo niti se Turska pretvorila u Iran.
Već sljedeće 2008. godine pravosuđe, koje ako je i bilo nezavisno (a nije) svakako nije bilo nepristrasno, pokušalo je da zabrani AK partiju optužujući je da je “fokalna tačke antisekularističkih snaga”. Ustavni sud, koji ni prije ni poslije toga nije bio imun na prekoračenja ustavnih i zakonskih ograničenja nije imao kvalifikovanu većinu da ispuni želju tužiocu, koji je, između ostalog kao kriminogenu u optužnicu unio Erdoğanovu izjavu “nama treba sekularizam poput američkog” - misleći na odvojenost države od religije, za razliku od (francuskog) koncepta po kome država ograničava prisustvo religije u javnom životu.
Danas bi bilo vrlo teško objasniti krizu 2007. nekom rođenom te godine, a sada punoljetnom sa pravom glasa. Naime, hidžab više nije zabranjen u državnim institucijama kao onda, niko ga ne vidi kao opasnost; predsjednik se od 2016. bira neposrednim izborima, a 2018. godine Recep Tayyip Erdoğan je izabran za prvog predsjednika u novom predsjedničkom sistemu.
Sve krize, a da pomenemo još dvije najvažnije, pokušaj tzv. obojene revolucije odnosno Gezi proteste 2013. i krvavi pokušaj FETÖ puča 15. jula 2016, AK partija sa Erdoğanom na čelu je prebrodila podrškom naroda, osluškujući i ispunjavajući narodnu volju, a istovremeno čvrsto se držeći kursa ka viziji nezavisne i jake Turske.
Mijenjajući Tursku i AK partija je mijenjala sebe. Ona je u međuvremenu postala politički pokret koji u sebi sadrži sve segmente društva i koji nadilazi formalno u svakom slučaju impresivno članstvo od preko 11 miliona, što je čini jednom od pet najvećih političkih partija u svijetu. To je politički pokret koji je tokom svoje 23-godišnje historije transformirao Tursku u zemlju koju svijet poštuje i konsultuje.
Nakon razočaravajućih rezultata prošlogodišnjih općinskih izbora Erdoğan je obećao obnovu. Kongres je bio ispunjenje tog obećanja.
AK Partija je politička organizacija koja je 24 godine od svog osnivanja uspjela da se konstantno obnavlja, mijenja, razvija i uzdiže - rekao je tokom govora na kongresu.
U toj sposobnosti obnavljanja leži ključ uspjeha. Tri četvrtine pokrajinskih načelnika i skoro dvije trećine načelnika okruga promijenjeno je tokom procesa 8. redovnog kongresa.
Drugi ključ uspjeha je sposobnost Erdoğana prije svih da zagrije pristalice, da ih uzbudi vizijom, perspektivom i otvaranjem mogućnosti. Naravno, to ne bi funkcioniralo na duge staze da vizije nisu ostvarivane, te da obećanja nisu ispunjavana, no i pored toga je impresivna toplina i entuzijazam koji vladaju u pokretu.
Objašnjavajući tu hemiju mladima Erdoğan je rekao:
- Gledajte mladi, mi smo 22 godine na vlasti ne samo pobjedom na izborima, nego i osvajanjem srca. U kormilarnici Turske smo 22 godine jer smo ulazili u srca prije nego u domaćinstava, i osvajali srca jedno po jedno. Ako smo osvojili srce, ako smo napravili srce, ako smo našli mjesto za sebe u palati srca ovog naroda, kažemo da nam je to dovoljna čast. Ovu istinu nikada nismo zaboravili i nikada je nećemo zaboraviti.
Istovremeno je ispostavio i zahtjeve omladini:
- Moj zahtjev od naše drage omladine, koja je garancija naše budućnosti koja će Tursku spojiti prvo sa vizijama za 2053, a zatim za 2071. godinu, je da oni prenesu svu dinamiku mladih u našu stranku. Mladi ljudi, ovo je tolika strast da su ovdje imena smrtna, jedino što je trajno je staza kojoj smo posvećeni. Politika naše stranke je dinamična, njeni kadrovi su varijabilni, ali su njeni principi konstantni. S tim razumijevanjem, nastavljamo podizati zastavu AK partije od dana kada smo je prvi put otvorili, na način koji je odan našim korijenima i temeljnim vrijednostima.
Govoreći o krizama od kojih neke pomenuh ranije i trenutnim političkim problemima lider AK partije je rekao:
- Nažalost, opozicija u našoj zemlji nikada nije odustala od želje da konstantno stvara krizu demokratije i da od unutrašnjih i vanjskih snaga dobije autoritet koji nije mogla steći na glasačkoj kutiji. Toliko da je ovakav stav postao glavni i stalni posao opozicije, što je potpuno suprotno demokratiji. Bezobzirnost opozicije ide do te mjere da sarađuje sa terorističkim organizacijama i antidemokratskim centrima moći u cilju pobjede na izborima dovela je našu zemlju licem u lice s problemom 'toksične demokratije'. Ozbiljno smo se suočili sa ovim problemom, posebno na zadnja dva izbora. Imamo problem opozicije koja truje demokratiju bacajući sjenku terora i krađe na nju, stavlja klevetu i iskrivljavanje u središte političke komunikacije i sve je više odvojena od stvarnosti.
Nažalost, to je istina koju nijedan objektivni posmatrač ne može previdjeti.
Kongresni maraton AK partije je prošao bez ijednog incidenta. Nekome ko ne poznaje tursku političku scenu prethodna rečenica se može učiniti čudnom, jer valjda to treba da se podrazumijeva. Međutim, rijetko koji kongres, provincijalni ili plenarni bilo koje druge partije, a u tome se najviše ističe najveća opoziciona Narodna Republikanska Partija (CHP), prođe bez guranja, pesničenja ili nekog oblika nasilja.
Možda je najdrastičniji primjer kongres CHP-a 2005. godine, kada su ne samo letjele plastične stolice, nego i potezano (što se na snimcima sa linka ne vidi) oružje. Kongresne nasilne kavge CHP-a su uobičajeni prateći “folklor” političke aktivnosti partije čiji se glasači smatraju “civilizovanijim”, “obrazovanijim” i uopće “elitnim” segmentom društva.
zbiljnosti
Kultura
Ekonomija
Kolumne
Sport
Adresa: ul. Zmaja od Bosne 8871 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
E-mail: marketing@simurgmedia.ba
E-mail: redakcija@stav.ba
Telefon: +387 33 944 378
Politika | 27.02.2025.
Kongresni maraton dug 119 dana
U čemu je ključ Erdoganovog uspjeha
Nakon razočaravajućih rezultata prošlogodišnjih općinskih izbora Erdoğan je obećao obnovu. Kongres je bio ispunjenje tog obećanja.
BOJAN BUDIMAC
Podijeli
U nedjelju 23. februara velikim redovnim osmim kongresom AK partije u Ankari završen je “kongresni maraton” te partije na kome je Recep Tayyip Erdoğan ponovo izabran za njenog lidera. Maraton je počeo okružnim i lokalnim kongresima oktobra prošle godine i do završnog glavnog je tokom 119 dana održano 3.162 kongresa na svim nivoima i oba ogranka (ženski i omladinski), na kojima je učestvovalo oko pet miliona ljudi (malo manje od polovine članstva).
Osnovana avgusta 2001. AK partija je osvojila parlamentarne izbore novembra 2002. sa 34 posto glasova, što je pretočeno u 363 zastupnička mjesta u parlamentu sa tada 550 (sada 600) sjedišta omogućilo prvu samostalnu vladu posle decenija kilavih, blokadi i padu sklonih, koalicionih vlada. To je bio početak transformacije Turske čiju dubinu i brzinu je malo ko tada mogao da zamisli.
Lviv. The morning with drone
00:09
% Buffered
00:54 / 01:01
Copy video url
Play / Pause
Mute / Unmute
Report a problem
Language
Share
Vidverto Player
Brojne prepreke
Prepreka ili kako se to eufemistički naziva izazova je bilo mnogo. Politički pejzaž je bio potpuno drugačiji nego danas. Prije svega, na snazi je bio sistem armijskog tutorstva. “Sve zemlje imaju vojsku, samo u Turskoj vojska ima zemlju” je bio klišej koji su strani novinari često koristili. Međutim, kada je o tutorstvu riječ, nije samo armija polagala pravo na odlučujuću riječ u politici – pravosuđe, birokratija, stara ekonomska elita, te ono što se sada naziva terorističkom organizacijom fetullahdžija (FETÖ) se nisu lako mirili sa gubitkom (glasovima nezasluženog) utjecaja na politiku.
Iz današnje perspektive prva ozbiljna politička kriza, koja je imala za cilj obaranje AK partije i Erdoğana sa vlasti, se skoro može učiniti trivijalnom. U fokusu krize oko izbora predsjednika – tada se presjednik republike još uvijek birao u parlamentu – bila je marama na glavi supruge predsjedničkog kandidata AK partije Abdullaha Güla. Putujućim cirkusom demonstracija “sekularisti” su podigli tenzije do toga da je armija u noći između 27. i 28. aprila 2007. objavila na svojoj internet stranici saopćenje koje je zlokobno ličilo na prijetnju vojnim udarom.
Kriza je razriješena prevremenim izborima, na kojima je AK partija osvojila skoro 47 posto glasova, nakon čega je Abdullah Gül izabran za predsjednika, a niti je nebo palo niti se Turska pretvorila u Iran.
Već sljedeće 2008. godine pravosuđe, koje ako je i bilo nezavisno (a nije) svakako nije bilo nepristrasno, pokušalo je da zabrani AK partiju optužujući je da je “fokalna tačke antisekularističkih snaga”. Ustavni sud, koji ni prije ni poslije toga nije bio imun na prekoračenja ustavnih i zakonskih ograničenja nije imao kvalifikovanu većinu da ispuni želju tužiocu, koji je, između ostalog kao kriminogenu u optužnicu unio Erdoğanovu izjavu “nama treba sekularizam poput američkog” - misleći na odvojenost države od religije, za razliku od (francuskog) koncepta po kome država ograničava prisustvo religije u javnom životu.
Danas bi bilo vrlo teško objasniti krizu 2007. nekom rođenom te godine, a sada punoljetnom sa pravom glasa. Naime, hidžab više nije zabranjen u državnim institucijama kao onda, niko ga ne vidi kao opasnost; predsjednik se od 2016. bira neposrednim izborima, a 2018. godine Recep Tayyip Erdoğan je izabran za prvog predsjednika u novom predsjedničkom sistemu.
Krvavi pokušaj FETÖ puča
Sve krize, a da pomenemo još dvije najvažnije, pokušaj tzv. obojene revolucije odnosno Gezi proteste 2013. i krvavi pokušaj FETÖ puča 15. jula 2016, AK partija sa Erdoğanom na čelu je prebrodila podrškom naroda, osluškujući i ispunjavajući narodnu volju, a istovremeno čvrsto se držeći kursa ka viziji nezavisne i jake Turske.
Mijenjajući Tursku i AK partija je mijenjala sebe. Ona je u međuvremenu postala politički pokret koji u sebi sadrži sve segmente društva i koji nadilazi formalno u svakom slučaju impresivno članstvo od preko 11 miliona, što je čini jednom od pet najvećih političkih partija u svijetu. To je politički pokret koji je tokom svoje 23-godišnje historije transformirao Tursku u zemlju koju svijet poštuje i konsultuje.
Nakon razočaravajućih rezultata prošlogodišnjih općinskih izbora Erdoğan je obećao obnovu. Kongres je bio ispunjenje tog obećanja.
- AK Partija je politička organizacija koja je 24 godine od svog osnivanja uspjela da se konstantno obnavlja, mijenja, razvija i uzdiže - rekao je tokom govora na kongresu.
U toj sposobnosti obnavljanja leži ključ uspjeha. Tri četvrtine pokrajinskih načelnika i skoro dvije trećine načelnika okruga promijenjeno je tokom procesa 8. redovnog kongresa.
Drugi ključ uspjeha je sposobnost Erdoğana prije svih da zagrije pristalice, da ih uzbudi vizijom, perspektivom i otvaranjem mogućnosti. Naravno, to ne bi funkcioniralo na duge staze da vizije nisu ostvarivane, te da obećanja nisu ispunjavana, no i pored toga je impresivna toplina i entuzijazam koji vladaju u pokretu.
Poruke mladima
Objašnjavajući tu hemiju mladima Erdoğan je rekao:
- Gledajte mladi, mi smo 22 godine na vlasti ne samo pobjedom na izborima, nego i osvajanjem srca. U kormilarnici Turske smo 22 godine jer smo ulazili u srca prije nego u domaćinstava, i osvajali srca jedno po jedno. Ako smo osvojili srce, ako smo napravili srce, ako smo našli mjesto za sebe u palati srca ovog naroda, kažemo da nam je to dovoljna čast. Ovu istinu nikada nismo zaboravili i nikada je nećemo zaboraviti.
Istovremeno je ispostavio i zahtjeve omladini:
- Moj zahtjev od naše drage omladine, koja je garancija naše budućnosti koja će Tursku spojiti prvo sa vizijama za 2053, a zatim za 2071. godinu, je da oni prenesu svu dinamiku mladih u našu stranku. Mladi ljudi, ovo je tolika strast da su ovdje imena smrtna, jedino što je trajno je staza kojoj smo posvećeni. Politika naše stranke je dinamična, njeni kadrovi su varijabilni, ali su njeni principi konstantni. S tim razumijevanjem, nastavljamo podizati zastavu AK partije od dana kada smo je prvi put otvorili, na način koji je odan našim korijenima i temeljnim vrijednostima.
Govoreći o krizama od kojih neke pomenuh ranije i trenutnim političkim problemima lider AK partije je rekao:
- Nažalost, opozicija u našoj zemlji nikada nije odustala od želje da konstantno stvara krizu demokratije i da od unutrašnjih i vanjskih snaga dobije autoritet koji nije mogla steći na glasačkoj kutiji. Toliko da je ovakav stav postao glavni i stalni posao opozicije, što je potpuno suprotno demokratiji. Bezobzirnost opozicije ide do te mjere da sarađuje sa terorističkim organizacijama i antidemokratskim centrima moći u cilju pobjede na izborima dovela je našu zemlju licem u lice s problemom 'toksične demokratije'. Ozbiljno smo se suočili sa ovim problemom, posebno na zadnja dva izbora. Imamo problem opozicije koja truje demokratiju bacajući sjenku terora i krađe na nju, stavlja klevetu i iskrivljavanje u središte političke komunikacije i sve je više odvojena od stvarnosti.
Kongresni maraton bez incidenata
Nažalost, to je istina koju nijedan objektivni posmatrač ne može previdjeti.
Kongresni maraton AK partije je prošao bez ijednog incidenta. Nekome ko ne poznaje tursku političku scenu prethodna rečenica se može učiniti čudnom, jer valjda to treba da se podrazumijeva. Međutim, rijetko koji kongres, provincijalni ili plenarni bilo koje druge partije, a u tome se najviše ističe najveća opoziciona Narodna Republikanska Partija (CHP), prođe bez guranja, pesničenja ili nekog oblika nasilja.
Možda je najdrastičniji primjer kongres CHP-a 2005. godine, kada su ne samo letjele plastične stolice, nego i potezano (što se na snimcima sa linka ne vidi) oružje. Kongresne nasilne kavge CHP-a su uobičajeni prateći “folklor” političke aktivnosti partije čiji se glasači smatraju “civilizovanijim”, “obrazovanijim” i uopće “elitnim” segmentom društva.
Osmi redovni kongres AK partije pod sloganom “Nazvana bijela, osvjetljava budućnost”, gdje je prvi deo referenca na skraćenicu AK (od adalet – pravda i kalkınma – razvoj) što istovremeno znači bijelo, a drugi na logo partije – sijalicu, je protekao u toploj atmosferi čak i za oko 60 hiljada ljudi van sportske dvorane, koji su ga tog hladnog dana u Ankari pratili na velikim ekranima. To je ta razlika, piše Stav.ba.
