U posljednjem dramatičnom obraćanju, dan nakon obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, Aleksandar Vučić je u svom populističkom stilu (da ne kažemo stilu laži i obmana) poručio da je “Srbija juče bila izložena najdirektnijim prijetnjama“, dok je na tabli crtao političke izazove s kojima se susreće, a za koje Srbija, kako je ustvrdio, nije ni kriva, ni odgovorna.

Piše: Dženana Karup Druško


Predsjednik države koja je direktno učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a nakon rata postala glavno utočište za presuđene i optužene ratne zločince, koji negira sve presude dva suda Ujedinjenih nacija u Haagu (Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde) i činjenice utvrđene u njima, dok veliča i slavi ratne zločince, u svom obraćanju se prvo osvrnuo na historijski revizionizam kojim se, kako je ustvrdio, provodi “moralno sakaćenje Srbije“. Ako neko provodi to “moralno sakaćenje“ Srbije onda je to upravo Vučić (uz pomoć Milorada Dodika) sa svojim lažima i dezinformacijama, nametanjem kolektivne odgovornosti svim Srbima, ne samo u Srbiji i Republici Srpskoj nego regionu, kako bi odbranio režim Slobodana Miloševića čiji je dio i sam bio i kako bi nastavio Miloševićevu ideologiju velike Srbije i san o svim Srbima u jednoj državi, a za to upravo koristi historijski revizionizam koji u totalitarnom društvu, kakvo je u Vučićevoj Srbiji, podržavaju svi – političari, mediji, akademska zajednica i Crkva, baš kao što su to podržavali i u Miloševićevom režimu.

Ruska gubernija

Lamentirao je Vučić dalje o optužbama iz regiona da je “Srbija ruski agent“, te o optužbama iz inostranstva da u Srbiji nema “demokratije i da vlada diktatura“. Evo da se u nečemu složimo s Vučićem: Srbija nije “ruski agent“ – Srbija je ruska gubernija u kojoj se zarad geopolitičkih interesa Kremlja i velikih snova o nekom srpskom svetu malog balkanskog političara Aleksandra Vučića, Srbija stavila u podaničku poziciju prema Rusiji dozvoljavajući da Srbijom rovare ruske vojne, policijske i obavještajne agencije, paravojne formacije, kojekakva “udruženja građana“ kojima se “jača srpsko-rusko prijateljstvo“, te kvazi kulturne institucije preko kojih se mijenja i kolektivni i pojedinačni identitet Srba i u Srbiji i na Balkanu. I sve to se uz dozvolu režima u Beogradu radi i legitimno i legalno, dok Vučić javno upravo za to optužuje susjede i Zapad.

Pri čemu je najveća ironija to što Vučić optužuje druge da ih povezuju s Rusijom, dok se on sam hvali prijateljstvom s Putinom i bliskim vezama Srbije s Rusijom koje jačaju u kontinuitetu i institucionalno, od otvaranja “humanitarnog“ centra u Nišu, preko otvaranja kancelarije Ministarstva odbrane Rusije u Ministarstvu odbrane u Beogradu i dogovora ministarstava spoljnih poslova Rusije i Srbije o zajedničkom djelovanju i to nakon agresije Rusije na Ukrajinu, bliske suradnje ministarstava unutrašnjih poslova… do prisustva wagnerovaca i brojnih drugih ruskih paravojnih struktura u Srbiji koje odatle djeluju u regionu.

Optužio je Vučić susjede, članice Evropske unije (ali i “neke druge“) kako provode “lukavi“ plan ekonomskog slabljenja Srbije. Prema zvaničnim podacima najveći trgovinski partner Srbije je Evropska unija, najveći procenat stranih direktnih investicija dolazi iz EU i SAD-a. Najveći pojedinačni investitor u Srbiji je Njemačka. Ukupni priliv investicija iz evropskih zemalja je po zvaničnim podacima za 2023. u Srbiji bio 65,8 odsto iz evropskih zemalja i oko 32 odsto iz azijskih, uključujući i Kinu.

S druge strane, podsjetimo na agresivne pokušaje iz Beograda da preko Republike Srpske obezbijede izgradnju hidrocentrala na Drini u kojima bi Srbija bila većinski vlasnik, kao i, na primjer, u slučaju aerodroma u Trebinju, što obuhvata državnu imovinu Bosne i Hercegovine od čega bi najveću korist imala Srbija, a što duboko zadire u sigurnosnu i energetsku politiku jedne zemlje i njen suverenitet. No, spomenuo je Vučić u kontekstu dobre energetske politike da Srbija završava remont hidroelektrane Bajina Bašta. Prošle godine je u Parlamentu BiH zastupnik Zlatko Miletić iznio podatak da Srbija od hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta Bosni i Hercegovini duguje 5,6 milijardi eura.

Balkanski mirotvorci

I sve se to, kako je obznanio Vučić, radi “političko medijskom agresijom“ medija iz Sarajeva, Podgorice, Zagreba i Prištine, svodeći ozbiljne analize i kritike bazirane na činjenicama o onome što Srbija radi na lične napade na njega i njegov izgled?!. Nije propustio ni da se ponovo obračuna s NATO-om, tvrdeći da NATO pokušava da isprovocira Srbiju kako bi intervenirao i konačno je slomio, što je nastavak njegovog narativa o neprijateljskom NATO-u koji je bombardovao Srbiju bez ikakvog razloga, ili kako to Vučić kaže koja nije ni za šta ni kriva ni odgovorna. Osim za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i masovne zločine koje su zajedno s vojskom i policijom Republike Srpske počinile jedinice MUP-a i vojske Srbije u BiH (detaljno o tome u presudi Stanišiću, bivšem šefu Državne bezbednosti Srbije) i na Kosovu (više o tome u presudi Šainović i drugi međunarodnog suda u Haagu).

Ponavljajući isprazne floskule o tome kako se Srbija zalaže za mir i neće da ratuje protiv Bošnjaka zaprijetio je kako se nada “da im neće pasti na pamet da ukinu Republiku Srpsku i da ubijaju srpski narod“. Osvrnuo se i na “brutalnu kampanju“ jer su u Prijedor došli srpski kadeti. Bez potrebe da ponavljamo brojne reakcije i argumente koji su uslijedili nakon “šetnje srpskih kadeta“ i oficira po Prijedoru, postavimo pitanje: kako bi reagirao Beograd da bošnjački vojni kadeti i pripadnici Oružanih snaga BiH “prošetaju“ npr. Užicem ili Nišom? Ili je to u drugom slučaju nezamislivo, a u prvom “normalno“ jer se radi, kako nam je objasnio ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić, o “oslobodilačkoj vojsci“, očito više no jasno aludirajući (i priznajući) da je to ista vojska koja je 92-95. “oslobađala“ teritoriju današnje Republike Srpske od nesrba, Bošnjaka i Hrvata, najstrašnijim zločinima koje poznaje međunarodno pravo a što je dokazano u presuđeno u Haškom tribunalu, sudu Ujedinjenih nacija.

Suprotno od Bošnjaka koji, eto, prizivaju rat i ne priznaju srpske žrtve, Vučić je uz svoju ulogu mirotvorca istakao i kako je on dolazio u Srebrenicu i pokazao pijetet i zvanično izjavio saučešće majkama i “jedva preživio“, naglašavajući pri tom da je ima “dovoljno obraza i ponosa da ne spusti glavu“. Da, desilo se to neposredno nakon žestoke političke ofanzive protiv prijedloga britanske rezolucije Vijeću sigurnosti UN-a o genocidu u Srebrenici koju je Vučić tada kao premijer vodio zajedno s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem negirajući presude MKSJ o genocidu i javno pozivajući Rusiju da to zaustavi što je ona svojim vetom i učinila. Tri dana prije obilježavanja 20-e godišnjice genocida, Vučić je najavio da će doći u Srebrenicu jer “rezolucija neće biti usvojena”.

Tokom boravka Vladimira Putina u Beogradu, u januaru 2019, Vučić mu se zahvalio za zaustavljanje rezolucije izjavljujući: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN po kojoj je Srbi trebalo da budu proglašeni za genocidni narod. Putin je tada zaštitio istinu i pravdu i zato imamo veliku odgovornost za sve što ćemo raditi u budućnosti.” Vučić će u jednoj izjavi 2021. reći: “Imao sam 2015. dovoljno hrabrosti kada su Britanci podneli rezoluciju da zovem Kineze i Ruse. Putina sam pozvao lično telefonom i on je to sprečio u Savetu bezbednosti UN.”

Upravo 2021. godine je sad već bivši pripadnik Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije Milan Dumanović ispričao kako je Srbija 11. jula 2015. godine ubacila u Potočare više od 150 navijača iz Beograda i članova udruženja “Srpska Sparta“ iz Pančeva. Svi su imali službene policijske legitimacije. Po njegovim riječima nije bilo govora o atentatu, što Vučić i danas tvrdi, no Dumanović je 2015. godine dobio otkaz i to upravo zbog akcije “Potočari“. Viši sud u Beogradu oslobodio je 1. aprila 2022. godine njega i Vladana Trbovića za odavanje službene tajne oko njihovog angažmana u Potočarima 2015. Uhapšeni su 2016. jer su za medije izjavili da su po usmenom naređenju starješina, u civilu, bez legitimacija i naoružanja, upućeni na tajni zadatak u Potočare 11. jula 2015.

Nacionalni ciljevi

No, veliki “mirotvorac“ Aleksandar Vučić “zaboravio“ je okolnosti njegovog odlaska u Srebrenicu i “nebitne“ detalje oko toga kako su “pokušali da ga ubiju“ dok je on imao dovoljno obraza i ponosa da to sve stoički podnese, kao što je imao dovoljno obraza da tvrdi da Srbija nije ni za šta kriva i odgovorna.

Na suđenju već spomenutom Stanišiću detaljno je utvrđena odgovornost DB-a (MUP-a Srbije) u ratu u BiH kao i prisustvo jedinica Vojske Jugoslavije koje su zajedno s jedinicama DB-a i MUP-a Srbije učestvovale u operacijama na području BiH. Pored ostalog, detaljno je dokumentirana operacija u Skelanima (specijalne jedinice MUP-a Srbije prije toga su obučavane na Tari, a nakon prelaska Drine po naređenju su skinuli sve oznake Srbije i stavili oznake Republike Srpske). Ratko Mladić, komandant VRS, zatim Života Panić, načelnik Generalštaba VJ, Dragoljub Ojdanić iz Užičkog korpusa, Franko Simatović i dvojica neidentificiranih muškaraca iz MUP-a 28. februara 1993. prisustvovali su sastanku na planini Tari radi planiranja ove operacije. Mladić je u svojim zabilješkama naveo da će jedinice MUP-a biti u sastavu TG-1 koja je podređena Mrkšiću. Operacija je trajala od 14. februara do 25. aprila 1993. i rezultirala je “oslobađanjem” srpskih teritorija na području srednjeg Podrinja. Osim toga, komandant bataljona iz Skelana, Nebojša Ilić, izvijestio je 25. februara 1993. komandu Drinskog korpusa VRS da su svi regruti prošli obuku u trajanju od jednog do tri mjeseca u kampu jedinice MUP-a Srbije (Crvene beretke) u Skelanima.

Ne samo da bi historijskim revizionizmom koji se nameće Bosni i Hercegovini a osmišljava u Beogradu, sve to trebalo biti zaboravljeno, ili još bolje nikad niko to više nakon Haaga ne bi smio spominjati, nego bi se, možda, čitanjem Vučićevih izjava, Bošnjaci trebali Srbiji za nešto i izvinjavati? Jer je Armija RBiH izvodila operacije na teritoriji Srbije? Učestvovala u ratnim zločinima nad civilima? Ili se, možda, vojni kadeti i oficiri BiH šetaju Srbijom?

Vučić je ustvrdio i da “im Srbija smeta zato što hoće poštovanje Dejtonskog sporazuma“. Koliko Vučić poštuje Dejtonski sporazum – na šta se Srbija obavezala svojim potpisom i za bilo kakvo eventualno narušavanje tog sporazuma od strane Republike Srpske odgovarala bi Srbija – ne treba nabrajati brojne primjere iz vremena Vučićeve vladavine, dovoljno je podsjetiti na Svesrpski sabor i kako su Vučićevi mediji pisali o tome. Izdvojit ćemo ruski Sputnik Srbija koji nema dilema: “Nacionalna politika Srba mogla bi da se računa na period pre i posle 8. juna 2024. godine. U nekim novim udžbenicima istorije možda će posebna lekcija da bude – Prvi Svesrpski sabor.“ Dalje o tome pišu kao o zavjetu na koji su se Vučić i Dodik obavezali pred narodom, srpskim patrijarhom Porfirijem i pred Svetim Savom, otvarajući “vrata nove nacionalne epohe“, jer je deklaracijom “posađen dubok i jak temelj za ostvarenje nacionalnih ciljeva. Ona otklanja dileme kojim putem su Srbi krenuli…“

Dok dobrovoljno i objeručke prihvata sve što mu Kremlj servira i provodi sve zadatke koje mu postavljaju, Vučić je Srbiju doveo u položaj da ima problem sa svim susjedima, da je izvor nestabilnosti na Balkanu i (ovakva) nepoželjna u (zapadnom) demokratskom svijetu, što potvrđuju brojni međunarodni izvještaji. Jedini razlog zašto zapadni svijet trpi Vučića i ovakvu Srbiju je zbog zabrinutosti od novih sukoba i narušavanja mira i stabilnosti koje ne želi ni jedan “neprijatelj“ Srbije na Balkanu a ni u Evropi.