Piše: Faruk Kajtaz/Iza scene
Najveći problem našeg društva kao organizirane zajednice ljudi u okvirima državnog aparata - nije (samo) politika!
Ova ili ona kriza... tamo neki političar ili neko važno „nacionalno pitanje“, koje se uvijek povuče, kada su ugroženi, prije svega, privatni interesi!
Naš najveći društveni problem je moralne prirode... jer smo pristali i još pristajemo da sve ono što se događa oko nas – a za šta znamo da nije dobro ili čak potpuno degutantno - nekako tolerišemo okrećući glavu i praveći se da TO nismo vidjeli.
Naša temeljna zabluda je (sve)opšte pristajanje da radije vjerujemo u bjelosvjetske teorije zavjere (i time sve opravdavamo), nego u ono što se događa - tu oko nas, jer nas se – eto „ne tiče“.
Jer je tako „lakše“, a neki misli čak i „bolje“.
Radije gradimo kule u pjesku sazdane od „dobrih namjera“ ili nerealnih očekivanja, nego što se suočavamo sa realnošću. U svim sferama života i javnih poslova. Linija manjeg otpora je naš kredo i naše opravdanje.
Naša zadnja linija „odbrane“.
Sve ovo pišem nakon nevjerovatnog slučaja iz Brčkog, gdje u u nekakvoj kući bez fasade pronađeno čak trideset i jedno dijete (31)!? Djeca su zanemarivana, možda i zlostavljana!!!
I cijeli bi taj horor, dostojan najstrašnijih filmova i serija, ostao sakriven iza ciglom sagrađenih zidova da jedno od te nesretne djece nije smoglo snage da potraži pomoć.
Istraga će se dogoditi i ponuditi neke dokaze o čemu se tu radilo, ali vratimo se opet na pitanje morala i etike našeg društva, pa se zapitajmo: Kako je uopšte bilo moguće da tako veliki broj zanemarivane djece ostane „neprimjećen“ u objektu, koji nije bio negdje u nedođiji, već uz jednu od najprometnijih saobraćajnica u Brčkom? KAKO?
Niko nije ništa vidio ili posumnjao ili se jednostavno nismo htjeli miješati u tuđe poslove. „Zabadati nos“ tamo gdje ne treba?
Svako od ovih objašnjenja je jednako bijedno, kao i pristajanje većine našeg društva (namjerno ne kažem države) da „gleda svoja posla“. Ukoliko nećemo zaštititi djecu i pokušati im pomoći, kako ćemo onda tek učiniti nešto po pitanju loše uprave, korupcije, „zarobljene države“ ili vlasti koja iz svojih skupih automobila jednostavno ne vidi i ne osjeća stvranost?
Reći ću vam... NIKAKO!
Društva i države se najbolje testiraju na statusu najslabijih i najugroženijih. Ako je suditi po najnovijem slučaju u Brčkom... mi smo u velikom problemu koga se bojimo prepoznati.
BiH nije izuzetak, već „pravilo“ na brdovitom Balkanu.
Jednostavno smo oportunisti i kukavice, koje uvijek čekaju da neko drugi završi posao, riješi naše problme ili nas uvjeri da to što osjećamo nije istina... već samo naš „privid“.
Država može biti ovakva ili onakva, ali je poželjno da bude poštena i jednaka za sve. Preduslov za to je pošteno i zdravo društvo koga opet nema bez poštenih i odgovornih pojedinaca i građana.
Čini se kao lako dohvatljivo, ali nije... jer je glavni problem duboko u našim praznim i od empatije ispražnjenim očima!
Hoćemo li ikada biti bolji? Barem... za "Milion godina"?
