Maglajlić je završio osnovnu i srednju školu, te Pedagošku akademiju u Banjoj Luci. U Nizozemskoj je dobio dvoje djece, sina Ismara, sada već 25-godišnjaka, te kćerku Elmu (22 godine).
Izdao je dvije knjige, “Nizozemska u očima jednog prognanika” koju je u 2015. godine objavio u dva izdanja. A tada je osnovao i humanitarnu organizaciju “Elma”. Drugu knjigu “Balkan Blues” Maglajlić je izdao 2019. godine.
- Ovom knjigom želio sam holandskim čitaocima predočiti istinitu priču o ratu, priču ljudskih sudbina. Ideja o nastanku knjige javila se iz razgovora sa Amelom Hadžimejlić. Bio sam zainteresovan za situaciju u Sarajevu za vrijeme rata. Amela je pristala da mi pošalje originalna pisma, dnevnik, kao i zapise koje je ona pisala i dobila u periodu 1992-1995. Stupio sam u kontakt i sa Mirsadom Čatićem, pročitao njegovu knjigu i obavio nekoliko razgovora na osnovu kojih je nastala njegova priča. Treća priča je o Holanđaninu Niku Teunisenu i nastala je poslije njegovog odlaska u Sarajevo, gdje živi i radi od 2016. godine. On je u svojoj priči opisao iskustva i zapažanja koje je stekao u Sarajevu. Tu je i moja priča u kojoj sam opisao razmišljanja o eventualnom povratku u Banju Luku i zbog čega sam ipak odlučio da sa porodicom ostanem u Nizozemskoj. Knjigu sam počeo pisati 2015. i za to vrijeme sam imao česte kontakte sa protagonistima – kazao je Maglajlić.
- Na taj način želio sam zahvaliti Nizozemskoj na podršci koju je dala prognanicima iz BiH i omogućila im da žive život dostojan čovjeka jer je meni i mojoj porodici dala mogućnost da živim i radim i imam jednaka prava i obaveze kao i svi stanovnici ove države. Naravno da se i ovdje ljudi porijeklom iz drugih zemalja susreću sa problemima i u nekim situacijama i sa diskriminacijom, ali je to dobro uređena pravna država, s mnogo manjim stepenom korupcije i nepravilnosti nego u zemljama ex Jugoslavije. Žao mi je što se u BiH često narušavaju ljudska prava po mnogim osnovama. Ja se ovdje zalažem i ponavljam da svi ljudi bez obzira na boju kože, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost moraju imati jednaka prava – kaže Maglajlić.
Putem Humanitarne organizacije Maglajlić održava razna predavanja na temu rata, izbjeglica, o ljudskim pravima, te govori o svojim knjigama.
Ističe da je dolaskom u Nizozemsku vrijeme posvetio učenju jezika kao i verifikaciji diplome, a zatim je dobio posao.
- Školski sistem se dosta razlikuje od našeg u BiH. Djeca od 4 godine polaze u osnovnu školu koja traje 8 godina. Postoje različite vrste osnovnih škola kao sto su Montessori, Dalton, slobodna škola, katolička, islamska, specijalna kao i regularna osnovna škola. Dosta se radi u manjim grupama, i vodi se računa kako o djeci koja zaostaju u pojedinim predmetima kao i djeci koja imaju visoku inteligenciju. U regularnu školu idu i djeca koja bi trebala pohađati specijalnu školu. Uglavnom jedan učitelj/učiteljica vodi razred i predaje sve predmete osim tjelesnog vaspitanja i muzičke kulture. A djeca se pokušavaju stimulirati pohvalama – priča Maglajlić.
Pojašnjava kako poslije osnovne škole djeca idu u srednju školu koja ima različite nivoe i traje od 2 do 6 godina.
- Poslije toga bolji i perspektivniji učenici nastavljaju studije na fakultetima i univerzitetima, prosječni učenici se školuju na nivou srednje stručne spreme, a lošiji učenici mogu da završe srednju školu na nižem nivou. Ja pomažem učitelju u svakodnevnoj nastavi, te radim u manjim grupama određene zadatke. Kada se djeca igraju vani, ja im organizujem razne sportske aktivnosti. Redovno dajem nastavu muzike, gdje imamo mogućnost da koristimo različite muzičke instrumente. Imamo zajedničke užine, voće/povrće i pijemo vodu, a drugi put sendvič sa sokom. Vodi se računa o zdravoj ishrani i sportskim aktivnostima. U nenastavnim aktivnostima često vodim aktivnosti kao što su fudbal, hokej, tenis, stolni tenis, kao i razne igre u parku u kojem se nalazi ova ustanova – navodi ističući kako ga ovaj posao ispunjava i čini sretnim.
