Na današnji dan prije 27 godina dogovorena je uspostava Federacije Bosne i Hercegovine. Vašingtonski sporazum 18. marta 1994. godine u Washingtonu potpisali su tadašnji premijer republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i Krešimir Zubak, predsjednik Herceg-Bosne. Sporazumom je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine.
O ovom sporazumu, njegovom značaju i potrebama da i ono što je dogovoreno prije 27 godina bude eventualno izmijenjeno, razgovarali smo sa profesorom Trnkom.
– Nakon raspada zajedničke države i agresije s obje strane, zajedno s tim strašnim ratom, tekao je pokušaj Evropske zajednice, kasnije Evropske unije ne bi li se diplomatskim putem našlo mirovno rješenje za situaciju u BiH ali i cijelom regionu. Napravljena su u osnovi tri evropska plana. Nažalost, oni su otpočetka bili na krivom konceptu jer su uvijek polazili od toga o podjeli na troje. Tako da je u septembru 1993. godine ponuđen najlošiji plan za BiH, takozvani Oven Stotenbergov plan koji je zapravo predviđao prestanak postojanja države Bosne i Hercegovine, uspostavljanje unije tri nacionalne republike. I to je koincidiralo na neki način sa situacijom na terenu. Kraj 1993. godine bio je najteži period, ne samo zbog silnog razaranja, žrtava ili progona, ratovalo se na četiri strane. Armija RBiH je ratovala sa vojskom RS-a, sa Hrvatskim vijećem odbrane i sa Abdićevom takozvanom autonomnom pokrajinom i njihovom oružanom silom. Dakle, jedna kompleksna situacija na terenu. Suočeni sa činjenicom da Evropa nije imala potencijala da riješi ovaj kompleks pitanja, uključuju se Sjedinjene Američke Države koje su imale i svoj politički interes da riješe jedno krizno žarište u svijetu i ponudili su jedan potpuno drugačiji koncept nego što je Evropa do tada radila.
– Prvo su zamislili da se zaustavi sukob između Armije Republike BiH i HVO-om, a da se onda nastave pregovori kako bi se do kraja realizovao koncept. Onda je napravljen Vašingtonski sporazum koji se sastojao od četiri dokumenta od kojih je najznačajniji Ustav Federacije BiH. Usput išao je još sporazum o mogućem zaključivanju konfederacije između Republike Hrvatske i Federacije BiH i dva sporazuma koji su blizanci na neki način, prvo da Federacija BiH ima slobodan izlaz na luku Ploče, a zauzvrat Hrvatska ima koncesiju da nesmetano prelazi preko područja u BiH u opštini Neum. Ustav je usaglašen nakon dugih razgovora i što je vrlo značajno za razliku od Dejtonskog sporazuma: 18. je potpisan u Vašingtonu, a već 31. marta 1994. godine sastala se Skupština Republike BiH koja se za tu potrebu preimenovala u Skupštinu Republike i Federacije BiH koja je usvojila taj predloženi Ustav i taj Ustav je objavljen u službenim novinama na hrvatskom i na bosanskom jeziku – kazao je prof. Trnka.
On smatra da je jako važno da taj sporazum polazi od nesumnjivog priznanja i afirmacije države Bosne i Hercegovine koja je bila zamišljena kao Federacija kantona na cijeloj teritoriji BiH, pri čemu se za početak konstituiše Federacija na teritoriji BiH sa većinskim hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom.
- U Ustavu Federacije BiH ima jedna vrlo značajna odredba koja kaže: državno-pravni status područja sa većinskim srpskim stanovništvom riješit će se u nastavku mirovnih pregovora. Dakle, bio je koncept da se i srpska strana privoli da prihvati koncept Bosne i Hercegovine kao Federacije. Po tom konceptu ne bi bilo entiteta RS, nego bi cijela BiH bila podijeljena na kantone. Međutim, nažalost, nakon Vašingtonskog sporazuma u dalji mirovni proces uključuje se takozvana kontakt grupa koja uključuje pet velikih sila: SAD, Englesku, Francusku, Njemačku i Rusiju. Uključivanjem Rusije u pregovore potpuno se mijenja situacija i ta kontakt grupa po nekom diplomatskom pravilu pokušava da svakom da ponešto da bi otprilike svi bili i zadovoljni i nezadovoljni. I tada je kontakt grupa napustila ovaj model da će Bosna i Hercegovina biti Federacija kantona, nego nakon dužih pregovora, da se prihvati postojanje dva entiteta RS i FBiH. Ali, to je svjetska diplomatija tako odlučila i iz toga se vidi da sve ovo što se kasnije dešavalo u BiH, zaključujući sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, da je to prije svega bila nagodba velikih sila, a da smo mi bili na neki način predmet tih nagodbi i usklađivanja strategijskih interesa velikih sila jer sve one su imale neke svoje interese na području zapadnog Balkana – kazao je prof. Trnka.
Profesor Trnka smatra da je američka administracija ponudila rješenje kantonizacije, odnosno podjelu Federacije na kantone.
– Ambasador Radman je vodio čitav projekat i to je vrlo interesantno da je u relativno kratkom roku dogovoren jedan takav cjelovit koncept mogućeg rješenja za Bosnu i Hercegovinu – istakao je on.
U Washingtonu je inače i ukinuta paradržavna tvorevina Herceg-Bosna.
- Zagovornici Herceg-Bosne prvo kažu da nije definitivno ukinuta nego je uklopljena u institucije Federacije, mada ja ne vidim ta ustavna rješenja, nego je zapravo prestalo postojanje tada već proglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Dakle, taj pojam više nije postojao od Vašingtonskog sporazuma iako su te političke snage koje su je i stvarale, nastojale su na svaki način da produže njen život. Tako danas nažalost imamo nekoliko primjera i institucija koje se tako zovu, Hrvatska elektroprivreda Herceg-Bosne ili Radiotelevizija Herceg-Bosne. Imam utisak da političko vodstvo Hrvata na neki način drže u rezervi tu ideju koja bi se možda transformisala u formi takozvanog trećeg entiteta, tako da je uvijek prisutna na neki način ta priča oko mogućeg uspostavljanja trećeg entiteta, a to bi značilo ustvari reinkarnaciju Herceg-Bosne – smatra prof. Trnka.
(Ismar Imamović)
