BOŠNJACI MUSLIMANI SU NOSIOCI NAJVIŠIH ANTIFAŠISTIČKIH VRIJEDNOSTI KROZ HISTORIJU BOSNE I HERCEGOVINE

Na bilo koji datum, važan za bivšu državu, borbu protiv fašizma, narodnooslobodilačku borbu, kao po pravilu, javljaju se tačno određene osobe i organizacije, predstavljajući se kao nasljednici antifašističkih vrijednosti.

Iako to, uglavnom, nisu. Pri tome su isključivi, pa one čiji su i dalji i bliži preci, pa i oni sami, najblistaviji primjeri boraca protiv svih vrsta fašizma nazivaju – fašistima. Takvo izvrtanje istine i strašno etiketiranje zaslužuje samo prezir i osudu. Dalje, „vlasnici prava na antifašizam” u svom zanosu idealizuju jedan totalitaristički režim bivše države i lidera tog režima Tita i svjesno žmire na njegove zločine. Bošnjaci muslimani bili su, možda, i najveće žrtve tog perioda, iako je njihova antifašistička uloga nemjerljiva.

Krenimo redom. Marko Attila Hoare u svojoj knjizi „Muslimani u Drugom svjetskom ratu” utvrđuje istinu o revoluciji i borbi protiv fašizma: „Za prevlast u Bosni bilo je potrebno držati gradove, što nije bilo moguće bez političke baze u urbanom muslimanskom stanovništvu. Baš kao što je Bosna bila ključ za prevlast u Jugoslaviji, muslimani su bili ključ za premoć u Bosni. Ali bosanskomuslimanska nacija nije 1941. bila polarizovana duž klasnih linija i većina muslimanskog stanovništva, u najvećem broju seljaka, povodila se za političkim vođstvom svojih elita.

Ovo je značilo da je NOP morao kooptirati pripadnike muslimanske elite da bi bio u stanju osloniti se na muslimanske mase. Priča o tome kako su jugoslovenski partizani pridobili podršku dijela muslimanskog stanovništva u Bosni i dijela muslimanskih elita je stoga ključni aspekt priče o trijumfu jugoslovenske revolucije.” Hoare navodi da su u tom periodu muslimani u bosanskim gradovima najznačajniji element i činili su 50,43 posto gradskog stanovništva po popisu iz 1931. godine, katolika je bilo 23,23, a pravoslavaca 22,34 posto.

Autor zaključuje kako je pokret otpora mogao uspjeti samo pod uslovom da su u njemu muslimani. I bili su. Kao u uvijek, muslimani, Bošnjaci, bili su na strani pravih vrijednosti i borili se za najviše principe.

Ipak, i u godinama borbe, baš kao i danas, Bošnjacima se smišljaju podvale i serviraju prevare. Velikosrpski propagandisti, njihove sluge i oni koji se povode vlastitim šićarskim interesima stvaraju predstavu po kojoj su samo Srbi bili antifašisti, a ostali narodi saradnici okupatora. S druge strane, kada Bošnjaci ukazuju na istinu, pa i onu da su bili žrtve i da su se sve okolnosti koristile kako bi se obespravili ili ubijali, kako bi im se nacionalna odrednica, javljaju se „prisvajatelji borbe protiv fašizma“ da im drže lekcije i proglašavaju ih neznalicama i fašistima.

Takve namjere izuzetno analizira spomenuti britanski historičar Hoare: „Tokom Drugog svjetskog rata muslimani su tretirani kao treći narod u Bosni i Hercegovini. Kada je rat završio, onda su tretirani kao vjerska zajednica bez nacionalnosti, kao da je Bosna i Hercegovina bila domovina samo dva naroda, uključujući i muslimane kao vjersku zajednicu. To je stvarno bila, na neki način, prevara.“

Ali to je samo jedna od prevara. Dok bez Bošnjaka muslimana ne bi bio moguć otpor, svih godina rata, očito planski, kao i desetljećima ranije, oni su ubijani na najsvirepije načine. Poznato je da je u Kopačima u kući Huse Drljevića krajem 1941. godine zatvoreno približno osamdeset muškaraca, žena i djece Bošnjaka koji su živi zapaljeni i izgorjeli zajedno s kućom. U mjestu Kostenik kod Goražda četnici su 1941. godine ubili 21 dijete i dvije žene. U Zorovićima između Goražda i Pala ubili su (1941/1942. godine) trinaestero djece i tri žene. U mjestu Biljin kod Goražda četnici su 1941/1942. godine ubili 21 dijete i dvanaest žena. Komandant fočanskih četnika Sergije Mihajlović isticao je da je u Goraždu ubijeno 2.000 Bošnjaka, dok su vlasti NDH procjenjivale da je na tri goraždanska mosta ubijeno, uglavnom klanjem, približno 7.000 ljudi. Poznat je slučaj zvjerstva četnika u selu Kremin 1942. godine, kada su jedne noći blokirali selo i pohvatali 24 žene i djece, koliko ih je u tom selu bilo iz porodica Mirojević, Podrug i Lepir. Stare žene i djecu odmah su zaklali, a mlade žene i djevojke uveli u jednu obližnju štalu, tu ih silovali, a zatim ih pobili i zajedno sa zaklanom djecom i starim ženama ubacili u jednu štalu i zapalili, a selo opljačkali. Potresno svjedočenje o stradanju Bošnjaka i bošnjačke djece u Goraždu u decembru 1941. godine i januaru 1942. godine ostavio nam je Zufer-efendija Bešlić, džematski imam iz Goražda, koji je, između ostalog, izjavio i ovo: „Bio je veliki broj obeščašćenih djevojaka i žena, ali u manjem omjeru u gradovima negoli po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce starije od osamdeset godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak i dočekivali na noževe. Naprimjer, slijepog starca Osmana Kanlića iz Kanlića, kome je bilo više od osamdeset godina, dugo su mučili i zlostavljali, a zatim zaklali. U Kopačima u jednu kuću utjerali su više od stotinu osoba – starica, staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, a zatim su ubacivali zapaljive bombe i sve ih zajedno spalili s kućom.“

U Višegradu je od septembra 1941. godine do novembra 1942. godine ubijeno 298 djece i 345 žena. Civili su ubijani na razne načine, najviše klanjem i spaljivanjem. Poznat je slučaj kada su četnici 3. januara 1942. godine u selu Dobrunu kod Višegrada sakupili u jednu kuću 82 osobe, uglavnom žene i djecu. Bacili su bombe u kuću koja se potom zapalila i u kojoj je izgorjelo svih 82 ljudi. U Čajniču i okolici tokom Drugog svjetskog rata od četnika i domicilnih Srba ubijeno je najmanje 626 bošnjačkih civila, među kojima više od 110 djece.

Krvava orgijanja četnika i domicilnih Srba dešavala su se i u Rogatici i okolici. U Živaljevićima kod Rogatice u maju 1943. godine četnici su ubili 42 djece i 16 žena. U Donjem Godomilju ubili su 22 djeteta i 16 žena, a u Gornjem Godomilju 40 djece i 10 žena. U Staroj Gori u Borićkoj općini ubili su 88 djece i 19 žena. U selu Podgradcu, općina Borike, natjerali su četnici u kuću Abida Šuše desetak žena i djece, zapalili kuću te su svi u njoj izgorjeli. U selu Kalimanićima, općina Sokolović, zaklali su četnici jedne noći Mehu Hajdarevića, starca od 90 godina, Ibrahima Smajića, starca od 85 godina, Osmana Sarajčića (60), Zajku Husejnovića (55), Omera Smajića (50), Hadžiju Smajića (35), Bećira Smajića (30), Hajdara Hajdarevića (28), Fehima Saračevića (38), Avdu (Omer) Smajića (10) i Porču (Hajdar) Hajdarevića (12).

Bošnjaci Sandžaka u vrijeme Drugog svjetskog rata preživjeli su nezapamćene patnje i strahote kao i njihova braća u susjednoj Bosni i Hercegovini. Najveći broj stradao je prilikom etničkog čišćenja na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče, koje su izveli Mihajlovićevi četnici početkom 1943. godine. U ovom pokolju samo u Pljevaljskom srezu četnici su ubili 1.492 bošnjačka civila (žena, djece i staraca). U Meljaku kod Pljevlja četnici su ubili više od 490 Bošnjaka, među kojima je bilo svega 67 odraslih muškaraca od 18 do 84 godine, dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno je 284 djece i 29 starijih maloljetnika. Ostale žrtve bile su žene.

Četnici su počinili „do tada neviđeni genocid nad Bošnjacima” koji je odnio “skoro 100.000 života, što je činilo više od 8% bošnjačke populacije”, kako navode autori i istraživači Imamović i Macić u svojim djelima.

Nažalost, pobrojani zločini su samo mali postotak od ukupnog broja zvjerstava i genocida nad Bošnjacima. A šta se desilo potom, je li režim kaznio počinitelje? Odgovor je negativan. Režim i pokret kojem su Bošnjaci muslimani osigurali pobjedu zločince je zaštitio. Nakon počinjenih zločina, kada su uvidjeli da će na kraju pobjedu ipak odnijeti partizani, većina četnika i fašistički nastrojenih Srba počela je pristupati NOB-u. Velik broj zločinaca koji su vršili pokolj nad nedužnim stanovništvom Foče i Podrinja počeo je stupati u partizanske redove. O tome svjedoči Vlado Dapčević, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog svjetskog rata: „U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”

Kako je dalje totalitarni režim postupao prema Bošnjacima? Odmah nakon okončanja rata krenulo se u otimačinu, u provođenje politike siromašenja i ekonomskog slabljenja bošnjačkog naroda. Već 1945. krenulo se u agrarnu reformu. Njome je Bošnjacima oduzeto 1,85 miliona dunuma najbolje zemlje. Prema ocjenama akademika Muhameda Filipovića, socijalistička Jugoslavija uzela je Bošnjacima u BiH dodatnih 600.000 dunuma zemlje. On je, također, iznio podatke prema kojima su u tom periodu Bošnjacima nacionalizacijom oduzimane i kuće, radnje, tvornice… Na taj način su ostajali bez ogromnih bogatstava, što se kasnije odražavalo na njihov ukupni položaj unutar BiH. Bošnjaci su se pobunili. Ustali su ljuti Krajišnici u Cazinsku bunu 1950. godine. Cazinska buna je događaj koji je u historiji zabilježen kao jedina organizovana i u krivi ugušena pobuna protiv vlasti bivše Jugoslavije. U prvom valu gušenja pobune vlasti su ubile 14 seljaka, 15 njih je kasnije osuđeno na smrt i strijeljano. Na tome se nije stalo već se pristupilo kolektivnom iseljavanju lokalnog stanovništva.

Naravno, zločina nad Bošnjacima bilo je mnogo, bili su sistemski i nikada nisu sankcionisani. O zločinima se i danas saznaje otvaranjem tajnih dokumenata i grobnica. U vrijeme bivše države, nad čijim zločinima i danas mnogi biraju da šute ili da ih opravdavaju, nije dozvoljavana bilo kakva afirmacija drugačijih pogleda na svijet, nametao se jedan svjetonazor, slobodno mišljenje smatrano je „neprijateljskim djelovanjem“, brojna prava pojedinaca nisu bila poštovana, ali samo u primjeru Bošnjaka nisu bila poštovana kolektivna prava. S druge strane, Bošnjacima su servirani marketinški trikovi i floskule, a sam Tito je bio, kako to smatraju brojni historičari, najveći marketinški proizvod.

Zato, onima koji bi i danas da Bošnjake osuđuju, treba jasno reći da je komunizam bio totalitarna ideologija i da je na milionima mrtvih i ugnjetavanju izgradio vlastito carstvo „jednakosti, pravde i prosperiteta“, a zapravo, u svojoj biti je, kako to apostrofira i niz historičara, „carstvo nejednakosti, nepravde i nazadnosti“. Sve drugo su laži.

Na sve već rečeno treba dodati da ugledni njemački medij „Bild“ stavlja Tita među 10 najvećih ubica 20. stoljeća. Ističu da je za vrijeme svoje vladavine odgovoran za smrt milion ljudi. I britanski „Daily Mail“ stavlja Tita u vrh liste najvećih masovnih ubica prošlog stoljeća. Navode i primjer zloglasnog logora Goli otok, kroz koji je od 1949. do 1956. godine prošlo više od 16.000 ljudi. „Daily Mail“ tvrdi da je Tito odgovoran za smrt 570.000 ljudi, mahom političkih protivnika. O ovoj temi je pisao i američki profesor političkih nauka Rudolph Rummel.

Brojna su svjedočenja o ubistvima, progonima, pljačkanjima, mučenjima, o obespravljivanjima Bošnjaka muslimana. Stradavale su cijele porodice. Jedna od njih je porodica Čengić, a ovo je dio svjedočanstva o totalitarnom, nepravednom režimu, ali i o tome ko ima pravo pozivati se na naslijeđe antifašističke borbe:

Izet, Ismet i Enver iz časne porodice Čengić. Te 1942. godine živjeli su u Sarajevu. U kući na Mejtašu, dvoetažnoj, od nekih 140 kvadrata.

Živjelo ih je devetero. Njihov otac Ćamil-beg 1941. u Sarajevo je pobjegao s porodicom od četničkog klanja u Goraždu/Kopačima.

A babo Ćamil-bega u Kopače je pobjegao od klanja u Sandžaku poslije 1. svjetskog rata, pobjegao od četničkog klanja u Pljevljima.

Četnici su uvijek bili protiv naprednih bošnjačkih porodica, obrazovanih, vjerskih, imućnih. I uvijek su prvo njih klali, zvjerski ubijali.

Vjerovatno je to u krvi, kada imaš kompleks niže vrijednosti, onda se prvo na najjačim osvetiš. Da bi ostalima zadao strah.

Ali ova priča nije samo o četnicima. Priča je i o četnicima koji su 1945, 1946. i kasnijih godina promijenili privremeno stranu.

Trojica daidža s početka ove priče odmah na početku 2. svjetskog rata uvidjeli su ko je ko. Na čiju će stranu. Svjesni da ostavljaju u Sarajevu kompletnu porodicu na udaru okupatora i ustaškog poretka.

I časno su otišli u partizane. Dvojica od njih maloljetni. Svi prvoborci.

Ratovali po cijeloj Bosni i Hercegovini. Učestvovali u skoro svim ofanzivama. Rahmetli Ismet bio je pripadnik XVI muslimanske udarne brigade. On je početkom aprila, nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva, ušao sa svojim saborcima na Vratnik. I na taj način, bez ispaljenog metka oslobodili su  Sarajevo. Vrlo inteligentni komunisti, generali, poslali su pripadnike XVI muslimanske da izvide situaciju. Pa ako treba ginuti u Sarajevu, neka ginu oni.

Babo, koji je ostao u Sarajevu, doživljavao je torture od okupatora, jer su mu sinovi u partizanima. Na kraju je morao „posustati”, da bi odbranio ostatak porodice, pa je prividno kahvenisao s njima.

Dođe oslobađanje, kapitulacija i povratak Izeta, Ismeta i Envera kući. Nedugo nakon rata, partizanska komunistička vlast prvoborcima oduzima jedan sprat kuće i useljava nekog „podobnog”.

Oduzimaju babi i restoran „Mošćanicu“ na Baščaršiji, oduzimaju mu dvije radnje u Goraždu, i zemlju u Sandžaku, koja se nije mjerila u kvadratnim metrima, nego u danima kojima konjanik treba da je obiđe.

Smjestiše njih devetero u 60 m2. To je bila nagrada prvoborcima, ali Muslimanima.

Od te 1946. na ovamo nikada niko od njih ništa nije dobio od te Jugoslavije. Jedan je bio taksista, drugi mašinbravar, treći automehaničar. Niti jedan nije dobio bilo kakvo priznanje, osim da su prvoborci.

Niti jedan nije dobio činove, niti jedan nije dobio besplatna ljetovanja na moru, stanove, bilo kakve privilegije.

Izet rahmetli mi je pričao da je ostao u vojsci još nekoliko godina  te da su tih poratnih godina proganjali po Romaniji odmetnute četnike. Sjećam se da je pričao i o nekom Mandiću iż Foče.

A danas njegov Mandić, Srđan, načelnik centralne općine u Bosni i Hercegovini obilježava ovaj dan. Koji dan to obilježavate ?

U ratu kada su vam Muslimani trebali kao meso za ofanzivu, imali smo naziv muslimanski, muslimanske brigade, a onda je odmah po oslobođenju Tito ukin’o našu nacionalnost.

Dio vas koji ste danas kao antifašisti slavite nešto što vama ne pripada, ni u ludilu. I nemate pravo na to. Ja vam ga ne dam, istinom, jer ste 1945. promijenili dres i nastavili torture nad Muslimanima.

Izmišljene afere, Mladi Muslimani puta dva, Agrokomerc, nametnuta teška industrija u Bosni i Hercegovini, i to, vidi čuda, samo gdje žive Muslimani. Bili smo vam radna snaga, rudari, zemljoradnici, radnici teških poslova.

Samo istinom možete odgovoriti –  koliko je Muslimana bilo na pozicijama u toj Bosni i Hercegovini? Koliko je bilo visokoobrazovanih? Koliko je bilo oficira, policajaca, učitelja?

SDP, sljednici Komunističke partije Jugoslavije – kada vam odgovara, vi se referišete na časnu istoriju. Ali dio te istorije su i jugoslovenski kazamati, dio te istorije su i ubistva časnih građana Bosne i Hercegovine u atentatima u BiH i van BiH.

Dio te istorije su stradanja porodica samo zato što su glavu digli mało više od radijatora. Iseljavali se po svijetu. Zbog čega je visoki oficir JNA Adil Zulfikarpašić, iż časne porodice Čengić, pobjegao iż te Jugoslavije?

I mnogi drugi Muslimani? Vi biste da slavite nešto za šta nemate zasluga. Zasluge pripadaju mojim daidžama, i daidžama, amidžama, tecima, očevima mnogih časnih Bosanaca i Hercegovaca, koji su bez interesa otišli tih godina u partizane. A ne kao vi, koji ste došli na vlast nekih devedesetih i preuzeli komandu istorije. Mijenjali ste činjenice onako kako je vama odgovaralo, da biste izvukli ono što vas zanima.

Zato NE u moje ime, pripadnika časne porodice Čengić, prvoboraca 2. svjetskog rata.

Oni koji mudruju o antifašizmu i narodnoj borbi morali bi ustati kada spomenu Bošnjake muslimane. U isto vrijeme bi morali znati da nije moguće u isto vrijeme slijediti moderne civilizacijske tekovine, a veličati diktatora Tita.

(H.Y.)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

METEOROLOG SLADIĆ SAOPĆIO LIJEPU VIJEST: JUTRA ĆE BITI SVJEŽA, ZIMOGRIZNIJMA I...

0
Nedim Sladić, bh. meterolog objavio je vremensku prognozu za Bosnu i Hercegovinu u narednom periodu, a vijest bi mnoge mogla obradovati.