Piše: Azra Hadžić
Međutim, biti izolovan, nije lako. Nositi se sa cijelom situacijom nastalom zbog pojave korona virusa, nije lako. Balansirati sada privatne i poslovne obaveze, posebno za one koji rade od kuće, također nije lako. Kod mnogih su prisutni i strah i panika.
Mnogima nakon nekoliko dana nestaje inspiracije kako da popune svoj dan. Psiholozi širom zemlje su „na nogama“ da pomognu građanima.
Kako provodi vrijeme u izolaciji sa svojom porodicom, koliko je teško i sa čim se sve susreće razgovarali smo sa Aidom Cvijetić.
Aida Cvijetić mlada je i uspješna žena. PR manager je bh.avio kompanije FlyBosnia. Majka je dva dječaka, Vanje (10) i Ariana (4), a brojnim pratiocima poznata je i sa društvene mreže instagram, gdje sa svojim pratiocima dijeli svoju zanimljivu svakodnevnicu, radosti, ljubavi, ali i neke manje lijepe stvari, svoje borbe, strahove, a jedna je od prvih koja je na društvenim platformama pokrenula temu anksioznosti i kako se ona bori s tim.
Za sve koji su sada izolovani, kaže da je najbitniji pozitivan duh, te da se treba potruditi da i u teškim danima pronađemo nešto lijepo što će nas održati. Evo šta nam je još kazala.
Vrijeme je izolacije, uzrokovano korona virusom, većina ljudi zatvorena je u svojim domovima, kako Vi provodite vrijeme u izoalaciji?
- Mi smo samoincijativno donijeli odluku već prije svih izrečenih da je najbolje da se maknemo od svega i da je to pametnije nego izlagati se velikim skupinama ljudi, pa smo odlučili da je planina najbolja opcija kako za nas tako za našu djecu.
- Moram na samom početku reći hvala Bogu pa imam tu privilegiju ovo vrijeme provesti na Jahorini sa svojom porodicom, gdje imamo apartman i gdje nema još uvijek odluke da djeca moraju biti zatvorena u stanu već imamo mogućnost izlaska što nam odmah u startu olakšava ove dane. Ono što mi teško pada jeste udaljenost od mame i sestre, kao i njene djece za koju sam mnogo vezana. Također, teško mi pada to što ne idem na posao, na samom početku ove situacije menagment kompanije u kojoj radim je donio odluku da radimo od kuće online tako da mi nedostaje moja svakodnevnica i rad. Ipak rad od kuće ne može zamjeniti onim gdje si prisutan na poslu i komuniciraš sa svojim kolegama direktno, imaš sastanke face to face…
- Svaki novi dan moj suprug i ja pokušavamo da organizujemo vrijeme i da nam prođe kvalitetno, pa smo napravili neku rutinu koju pratimo. Ustajemo kao i uvijek ranije, pijemo kafu/čaj, doručkujemo svi zajedno i onda svako radi svoje obaveze. Radnim danima stariji sin Vanja ima online nastavu od 09h do 12h, u tom periodu Arianu takodje dajem da nešto radi jer on kao ide u malu „školicu“ pa crta, boji, pravi nakit od makarona, igra se sa lego kockicama.
- Također, ja sam neko ko svoju djecu uključuje svakodnevni rad po kući od usisavanja, brisanja prašine, slaganja garderobe i tu učimo osnovne životne vještine i to koliko je bitno biti samostalan, pa tako Arian koji ima tek 4 godine zna sam da uradi mnoštvo stvari. Kod Vanje i Ariana razlika u godinama je malo veća pa samim tim Vanja ima strpljenja za mladjeg brata koji je poprilično svima nama „težak“ u smislu njegovog karaktera i da traži stopostotnu pažnju i nekad ga nešto zabavi samo 5 min tako da imam i dosta „slomova“ u jednom danu. Kao što sam rekla na početku možemo izlaziti vani i nakon završene online nastave idemo napolje, svaki dan napravimo šetnju od sat vremena i to mi je dosta olakšavajuće jer Arian da ne izbaci svoj višak energije stvarno ne znam kako bih.
- Mnogo je stvari koje radim u izolaciji pa sam tako, završila proljetno čišćenje za koje mi inače treba jedan cijeli vikend sada sam to sve polako radila par dana, gledamo filmove, čitamo knjige, pravimo palačinke, više ne znam šta nismo radili…
Kako objašnjavate djeci zbog čega sada ne smiju nešto sto su ranije smjeli? Kako oni reaguju na cijelu ovu situaciju?
- Izbjegavamo apsolutno svaki kontakt i mislim da je to odgovorno u ovom trenutku, više zbog drugih nego zbog nas samih, pa djeca to primjete, jer mi se non stop družimo sa prijateljima, pa im je to neobično, više Arianu nego Vanji, jer Vanja je veliki i u potpunosti razumije situaciju. Arianu smo pokušali objasniti šta se dešava, pa sada ne znam koliko je shvatio uglavnom ide često da pere ruke, ali još mu nije jasno što ne radi njegova „školica“ odnosno vrtić pa zna pitati je li zbog KORONA VIRUSA.
Anksioznost se sve češće javlja kod ljudi, što je donekle i očekivana stvar u ovakvoj situaciji. Vi o tome govorite javno već neko vrijeme, pa iz Vašeg ugla kako izolacija utiče na mentalno zdravlje i ima li konkretno kod Vas nekih promjena?
- Ja sam neki dan baš rekla da sada ne mogu reći ja sam anksiozna, jer mislim da su sada svi anksiozni i samim tim što imamo neke zabrane koliko god one bile dobre za nas, u našim glavama i mislima to baš i nije tako. Konkretno kod mene se stvara trenutno panika što se bojim da u slučaju mog napada neću imati gdje otići, mislim na doktora i tražiti pomoć, sama pomisao na to mi stvara anksioznost, trnjenje, nelagodu i lupanje srca kao i otežano disanje. Mišljenja sam da trenutna situacija jako utiče na naše mentalno zdravlje, moram reći prvenstveno kod djece koja su zatvorena i mislim da ta odluka nikako nije odgovarajuća i da su se mogle naći neke druge mjere zabrana, ali eto nadam se da ljudi koji su je donijeli znaju šta rade. Mene niko ne može ubjediti da je za normalno dijete u razvoju dobro da sjedi zatvoreno mjesec dana možda i više u kući, a da pri tom izađe iz svega toga bez nekih posljedica, jer prvo pravo dijeteta je na slobodu. Znam i razumijem donekle zašto je odluka takva, ali mi imamo toliko planina i izletišta oko Sarajeva da se porodice mogu kretati i da se ne sretnu.
Smatrate li da je važno u ovakvim situacijama da građani imaju nekoga kome se mogu obratiti za pomoć?
- Jako je važno, ali mislim da smo mi nažalost država koja ne znam kako će se izboriti sa ovakvom situacijom i ja nekako nemam strah od samog virusa već imam strah od posljedica istog…šta će biti sa nama, da li ćemo se vratiti na naše poslove, koliko ljudi će zapravo ostati bez posla itd. Tako da moje mišljenje jeste da građani BiH apsolutno nemaju kome da se obrate za pomoć niti im ko može pomoći, do oni sami sebi ako je i to moguće.
Šta je ono što Vašoj porodici u kriznoj situaciji, poput ove, pričinjava najveću radost?
- Radost mi je ta što sam svaki dan sa svojom djecom i suprugom koji je inače više vremena zbog svog posla provodio u Beogradu, a sada smo skupa. Radost je to što smo živi i zdravi, što napokon imam vremena za porodicu 0-24 jer nisam imala. Radost je što sada mogu slobodno reći kako kvalitetno vrijeme provodim sa svojom porodicom, imamo mnogo više vremena jedni za druge. Radost mi je što nigdje ne trčim, ne žurim, što mi je kuća čista, veš opran i što napokon imam i ono vrijeme za sebe koje nisam imala, jer sam neprestano trčala da stignem na posao, na treninge, kurseve, školice…
Imate jednog školarca, kako funkcioniše online nastava? Je li teško i roditeljima i djeci?
- Vanja je inače jako odgovoran sa njim nikada nisam imala problema što se tiče škole i učenja, pa tako nemam ni sada. Jako je samostalan i dobar učenik na šta sam vrlo ponosna. Moj posao je samo da pregledam sveske i da ga poljubim za već evo treću peticu!
Aidini pozitivni i iskreni odgovori trebali bi biti primjer svima nama, kako da iz teške situacije izvučemo maksimum. Jer u svemu uvijek ima nešto lijepo, samo ga treba pronaći i vidjeti.
Pridržavajmo se svega što nam kažu stručni i nadležni, poštujemo li to, osjećaćemo se bolje jer postupamo kao odgovorni građani. Osjećaćemo se bolje jer znamo da tako štitimo i sebe i druge.
A naša sagovornica za kraj poručuje:
- Iz ove situacije nam želim svima da izađemo što hrabriji, pametniji i bolji ljudi. Sve će ovo brzo biti juče i vjerujem da će nam svima faliti vrlo brzo trenuci upravo ovog mira kojeg sada imamo, ne trčeći ni za čim. Isto tako sigurna sam da će nam faliti ponekad i da se naspavamo kao sada i da će nas na sve ovo podsjećati jutarnji zvuk alarma koji će nas tjerati iz toplog kreveta u ponovno užurbani život pun stresa!
