Mehmeda Čizmića (85) zatečen je u šetnji. Zarađeni višedecenijski rad stao je u 600 maraka mjesečno. U bivšem sistemu bilo je bolje. Sada, kaže, nije loše, ali nije ni dovoljno.
– Vakat je skup, skupa je hrana, sve. Al’ šutim, ne žalim se nikad nikome, ovo je prvi put vama. Mene to nervira kad neko kuka. I kad nemam, kažem dobro mi je, govori Čizmić.
Dan penzionera Mehmedu ne znači puno, a najlošiju ocjenu daje zakonodavcima.
– Oni su podložni rukovodiocima, ne mogu ništa promijeniti. Ako se počnu buniti, skinu ih, stave druge. Dok ne bude masovnih demonstracija, promjene nema, smatra Čizmić.
Ostali penzioneri sa kojima smo razgovarali ističu da ne mogu više da žive u bijedi i neimaštini.
Bez pomoći djece, ne bi mogli sastavljati kraj s krajem. Ističu da sa primanjima ne bi mogli platiti ni režije.
Razloga za zadovoljstvo nema ni više od 60 posto penzionera koji primaju i najnižu penziju.
Potrebe nikad veće, primanja nikad manja. Jedan radnik uplaćuje doprinose za penzioni fond jednog penzionera, što je neodrživo, objašnjava struka, piše Oslobodjenje.ba.
Potrebna je radikalna reforma penzionog sistema.
Željko Šain, ekonomski stručnjak, kaže za da radikalna reforma penzionog sistema treba praktički biti na onima koji još nisu u penziji, koji tek treba da se zaposle ili su u radnom odnosu.
Radna snaga koja konstantno odlazi neće biti obuhvaćena ovom reformom ako ona ikada zaživi.
Ako se tome dodaju i parlamentarci koji zakonodavstvu dodaju samo kozmetičke izmjene, ne ostavlja se prostora za optimizam u budućnosti i dostojanstven život u trećoj životnoj dobi.
