Sjeća se da su ona, snaha i unučad 5. jula 1992. godine s grupom Kruševljana i susjednih Lučana preko planine Sušica iz sela pokušali pobjeći u Srebrenicu.
- Selo graniči sa Srbijom. Te 1992. godine s one strane Drine počeli su danju i noću bacati granate. Uzeli smo nešto hrane, tople garderobe, stegnuo obuću i preko šume je cijelo selo krenulo u pravcu Srebrenice. Granatirali su sa svih strana, a na putu leševi ljudi i stoke. Ni sama ne znam kako smo došli do Srebrenice, 50 kilometara od našeg sela – sjeća se Habiba.
Kaže da su nekoliko dana čekali kada će ostali stići preko šume u Srebrenicu. Sposobni muškarci vraćali su se da ih traže, ali mnogi od njih nisu preživjeli. U šumi su ubijeni granatama.
- Prošao je mjesec kad su pronijeli vijest da su na tom putu, u planini Sušica kod Podravanja, mnogi poginuli. Niko mi nije ništa rekao za moje najmilije – kazuje Habiba.
Danima se uplakana Habiba raspitivala za sinove, snahu i unučad. Sinovi Rifet i Šefik kasnije su se pojavili, a snahe i unučadi nema. Poslije je saznala da su ih ubili na toj planini. Ni skoro tri decenije nisu pronađene kosti snahe Hatidže, unuka Adisa i unuke Adise.
Zbog godina, narušenog zdravlja i udaljenosti Memorijalnog centra, Habiba posljednjih desetak godina ne ide u Potočare, piše Avaz.ba. Ostaje joj, kaže, da još ovo malo života provede u svom selu, s bolom i tugom, moleći Boga da će, dok je živa, biti pronađene kosti sina, snahe i unučadi.
Kako kaže, jedino kada spava, ne misli na njih. Raduje je posjeta komšija, rodbine, unuka Elvisa Špiodića, koji živi pored Memorijalnog centra i od koga svaki dan očekuje vijest da su pronađeni njeni najmiliji…
Nažalost, kad je pala Srebrenica u julu 1995. godine, preko šuma nisu prešli njeni sinovi Rifet i Refik.
Refik je pronađen i ukopan u Memorijalnom centru Potočari, dok se za Rifetovim posmrtnim ostacima još traga.
Šefik je preživio logor u Rogatici i danas, kao invalid, živi s majkom u Kruševom Dolu.
