DIO SJEĆANJA DJEVOJČICE, BOŠNJKINJE, IZ PLJEVALJA: ŽAL ŠTO NIJE NAUČILA DA MRZI, ŠTO JE DOZVOLILA DA SE STIDI

Pljevaljska zima 1995-te, oštra, snijeg prekrio grad. Radost kakvu samo zimska idila pruža. ‘Kliza’ k'o staklo, poznata ekipa se sanka, među njima samo jedna bošnjakinja od 11 godina. Sve, kao, normalno.

Dolazi grupa dječaka (12-16 godina) pjevušeći: “Sve su straže, sve su straže đenerala Draže”. Postojeća ekipa nastavlja svoj put, ne obazirući se na novu grupu.

Uz šuškanje i dogovor, jedan iz ekipe prilazi Bošnjakinji, koja se vraćala uzbrdo, i na znak ostalih gura je ispod skakaonice, a ostali prelaze sankama preko nje, sve jedan po jedan.

Djevojčica ustaje, neshvatajući ništa, otresa snijeg i nastavlja uzbrdo. Izazvani izostankom njene reakcije počinju vikati: “Slaviceee, Slavice boli li?”

Muk u grupi, zatim nastavljaju: “Eeee, Turkinjo, vidiš kako ste vi jake, zato ćemo mi tebe da ženimo da možeš da radiš i rađaš!”

Smijeh. “Turkinje najbolje četnike rađaju. Znaš ima jedna debela slanina, od nje možeš samo muško da rodiš. Slavica ćeš se zvati. Dvije presvlake imati, pošto ste vi Turkinje čiste.”

Nastavlja se smijeh, hroktanje malih ‘krmčića’, gurkanje, čoporativna hrabrost. Njeno društvo pokušava pričom da je odvrati od njih, a njoj brada drhti jer NE ZNA da uzvrati. Bol zbog nerazumjevanja i neznanja da uzvrati, nije se mogla ničim izmjeriti. Glupi osjećaj niže vrijednosti, strah pomiješan sa bijesom! Okreće se, gura najmlađeg ‘đeneralovog sina’ i iz sve snage ga baca na pod. Instiktivno ga počinje udarati nogama, izbacujući svu ljutnju, tugu i bol zbog stalnog dobacivanja. Niko mu ne priđe pomoći, dok njeni prijatelji nju ne odvukoše. Nikad joj se više nisu obratili, samo bi u prolazu nekad zvali: “Slavice!

Godina 1997. Ista djevojčica, kraj osmog razreda, nastavnici dozvolili malo slavlja. Pjevalo se svašta, plesalo, grickalo, plakalo. Najednom jedan vršnjak počinje pjevati. “Tamooo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je Srbija…”

Čuje se aplauz nastavnice, pa nastavak: “Sprem’te se sprem’te, četniciiiii…” i tako do kraja nastave širok dijapazon pjesama napaćenih srpskih junaka.

Ono što je najvise zapamtila jesu sužene zjenice dječaka, koji kao da su samo trebali nož. Izobličene nadobudne face koje nije prepoznavala, a za kojima je upravo plakala. Opet tuga i žal što ne zna ničim svojim uzvratiti. Žal što nije naučila da mrzi, da zna zbog čega sve to, što je dozvolila da se stidi, što se osjećala bez identiteta, sama, jedina, svjesna da nikad i nije bila dio njih, a samo je ime činilo drugačijom!!!

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE