Dolazi grupa dječaka (12-16 godina) pjevušeći: “Sve su straže, sve su straže đenerala Draže”. Postojeća ekipa nastavlja svoj put, ne obazirući se na novu grupu.
Uz šuškanje i dogovor, jedan iz ekipe prilazi Bošnjakinji, koja se vraćala uzbrdo, i na znak ostalih gura je ispod skakaonice, a ostali prelaze sankama preko nje, sve jedan po jedan.
Djevojčica ustaje, neshvatajući ništa, otresa snijeg i nastavlja uzbrdo. Izazvani izostankom njene reakcije počinju vikati: “Slaviceee, Slavice boli li?”
Muk u grupi, zatim nastavljaju: “Eeee, Turkinjo, vidiš kako ste vi jake, zato ćemo mi tebe da ženimo da možeš da radiš i rađaš!”
Smijeh. “Turkinje najbolje četnike rađaju. Znaš ima jedna debela slanina, od nje možeš samo muško da rodiš. Slavica ćeš se zvati. Dvije presvlake imati, pošto ste vi Turkinje čiste.”
Nastavlja se smijeh, hroktanje malih ‘krmčića’, gurkanje, čoporativna hrabrost. Njeno društvo pokušava pričom da je odvrati od njih, a njoj brada drhti jer NE ZNA da uzvrati. Bol zbog nerazumjevanja i neznanja da uzvrati, nije se mogla ničim izmjeriti. Glupi osjećaj niže vrijednosti, strah pomiješan sa bijesom! Okreće se, gura najmlađeg ‘đeneralovog sina’ i iz sve snage ga baca na pod. Instiktivno ga počinje udarati nogama, izbacujući svu ljutnju, tugu i bol zbog stalnog dobacivanja. Niko mu ne priđe pomoći, dok njeni prijatelji nju ne odvukoše. Nikad joj se više nisu obratili, samo bi u prolazu nekad zvali: “Slavice!
Godina 1997. Ista djevojčica, kraj osmog razreda, nastavnici dozvolili malo slavlja. Pjevalo se svašta, plesalo, grickalo, plakalo. Najednom jedan vršnjak počinje pjevati. “Tamooo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je Srbija…”
Čuje se aplauz nastavnice, pa nastavak: “Sprem’te se sprem’te, četniciiiii…” i tako do kraja nastave širok dijapazon pjesama napaćenih srpskih junaka.
Ono što je najvise zapamtila jesu sužene zjenice dječaka, koji kao da su samo trebali nož. Izobličene nadobudne face koje nije prepoznavala, a za kojima je upravo plakala. Opet tuga i žal što ne zna ničim svojim uzvratiti. Žal što nije naučila da mrzi, da zna zbog čega sve to, što je dozvolila da se stidi, što se osjećala bez identiteta, sama, jedina, svjesna da nikad i nije bila dio njih, a samo je ime činilo drugačijom!!!
