Prostranstva nekoć bujne močvare Huveiza, koja se proteže uz granicu s Iranom, isušena su, a njihova je vegetacija požutjela. Dio močvare Čibaiš, koji je popularan među turistima, doživio je istu sudbinu.
Močvare južnog Iraka upisane su na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2016. zbog bioraznolikosti i drevne historije.
No sada korita suhih potoka vijugaju oko nekoć zelenih močvara, a jezero Um al-Naaj svedeno je na mutne lokve među uglavnom suhim tlom.
Smještene između rijeka Tigrisa i Eufrata, mezopotamske močvare stradale su pod bivšim diktatorom Sadamom Huseinom, koji je 1991. naredio da se isuše kao kazna zajednicama koje su štitile pobunjenike.
Močvare su i u prošlosti povremeno prolazile kroz godine velike suše, nakon čega bi ih oživile jake kiše
Od augusta 2020. do danas 46 posto močvarnih područja južnog Iraka, uključujući Huveizu i Čibaiš, u potpunosti je izgubilo vodu, prema nizozemskoj organizaciji za izgradnju mira PAX.
UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu ističe da su močvarna područja u Iraku jedna od najsiromašnijih u zemlji i jedna od najviše pogođenih klimatskim promjenama, dodajući kako su zabilježene niske razine vode bez presedana.
Bioraznolikost je također ugrožena.
Močvare su dom za brojne populacije ugroženih vrsta i važna su tačka zaustavljanja za oko 200 vrsta migratornih vodenih ptica, prema UNESCO-u.
Aktivist za zaštitu okoliša Ahmed Saleh Nima rekao je da u močvarama više nema ribe, divljih svinja pa čak ni glatkodlake vidre.
-Vlada želi sačuvati najveću moguću količinu vode – kazao je Ahmed Saleh Nima.
