ĐOZO JE BOSANSKI HEIDEGGER

Nesporna je i činjenicama dokazana negativna uloga rahmetli Husein ef. Đoze u nacističkoj Handžar diviziji ( 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar). Niko to nije negirao, pa ni sam rahmetli Đozo. O periodu kada je bio vojni imam malo je govorio, jer je to bila mrlja u njegovom životu koju je platio robijom i gubitkom građanskih prava. Međutim, bitno je istaknuti da Đozo nije osuđen za ratne zločine, niti je učestvovao u vojnim operacijama spomenute jedinice!

Islamska zajednica nije nazvala nijednu svoju instituciju ili ustanovu po Huseinu ef. Đozi, iako se radi o idejnom pokretaču najznačajnijih projekata i inicijativa u njenoj modernoj historiji. I kao što se njemački filozof Martin Heidegger (1889-1976) smatra jednim od najvažnijih filozofa 20. stoljeća, isto se može ustvrditi za Husein-ef. Đozu (1912-1982) u kontekstu islamskog mišljenja i djelovanja u Bosni i Hercegovini i širem području bivše Jugoslavije, piše Preporod.

Također, oba ova evropska mislioca su u svojim profesionalnim karijerama imali kontroverzne uloge podržavajući nacistički režim i zbog toga su nakon Drugog svjetskog rata doživjeli zabrane i osude. Heideggeru je bio zabranjen univerzitetski angažman, a Đozo je bio osuđen na robiju. Potom su obojica 1950-tih godina doživjeli svojevrsnu društvenu readmisiju.

Historija politike i politika historije

Da bismo nepristrasno, neideološki, nepolitikantski sagledavali ulogu nekih istaknutih muslimanskih pojedinaca u toku Drugog svjetskog rata, pa i njihovu kolaboraciju sa nacističkom Njemačkom, nužno je uz gore navedeni primjer, kakvih je u Evropi na stotine, uzeti u obzir i historijski kontekst Bosne i Hercegovine i bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu.

  • Drugi svjetski rat zahvatio je i zančajan dio tzv. muslimanskog svijeta. Oko 150 miliona muslimana od sjeverne Afrike do jugoistočne Azije živjelo je pod britanskom i francuskom kolonijalnom vladavinom, a Moskva je vladala nad više od 20 miliona muslimana. Upravo u ovom periodu, od 1941-1942. godine, nacistička Njemačka je počela promovirati savezništvo sa muslimanskim svijetom protiv navodnih zajedničkih imperijalnih neprijatelja: Britanske imperije, Sovjetskog saveza i Židova – piše David Motadel u svojoj opsežnoj studiji Islam i rat nacističke njemačke (Harvard University Press, 2014).

Prema ovom historičaru sa Londonske škole ekonomije – LSE, muslimani su postali relevantni i zadobijanje njihove podrške u Drugom svjetskom ratu “postaće odlučujuće bojno polje za ishod rata”.

S druge strane, drugi britanski historičar Marko Attila Hoare u knjizi Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu (Vrijeme, 2019), tvrdi kako je za uspjeh Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) kojeg je predvodio Josip Broz Tito ključna bila upravo Bosna i Hercegovina u kojoj su se odigrale najveće i najvažnije bitke tokom Drugog svjetskog rata.

Za prevlast u Bosni i Hercegovini bilo je potrebno držati gradove, što nije bilo moguće bez političke baze u urbanom muslimanskom stanovništvu; baš kao što je Bosna i Hercegovina bila ključ za prevlast u Jugoslaviji, muslimani su bili ključ za premoć u Bosni i Hercegovini. Bosanskomuslimanska nacija 1941. godine nije bila klasno polarizirana i većina muslimanskog stanovništva, najveći broj seljaka, slijedila je politički smjer svojih elita. To je značilo da je NOP morao kooptirati pripadnike muslimanske elite, ako je htio da se osloni na muslimanske mase. Priča o tome kako su jugoslavenski partizani pridobili podršku muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i muslimanskih elita ključno je mjesto priče o trijumfu jugoslovenske revolucije. Ali je to priča koju su kasniji prikazi revolucije, skloni da o bosanskim muslimana grade uobičajenu evropsku sliku Orijenta, potpuno ignorirali i potisnuli – piše Hoare u studiji opisujući tri glavne grupe koje su se borile za naklonost bosanskih muslimana: ustaše, muslimanski autonomaši i NOP te napominjući da “muslimanske mase, ni ostalo bosansko stanovništvo nije bilo čvrsto vezano niti za jednu od strana u sukobu, nego je pokušavalo preživjeti rat”.

Ni fašista, ni socijalista

Ovdje ćemo se, dakle, zadržati samo na imenu Husein ef. Đoze, prvog urednika našeg lista, čije se ime pokušava strpati u isti koš sa najmonstruoznijim ratnim zločincima poput Draže Mihailovića, Mile Budaka ili Jure Francetića u inicijativi koju je u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine podnio zastupnik Naše stranke Damir Arnaut, a koja je izglasana uz podršku većine bošnjačkih zastupnika iz SDA.

Ova svojevrsna politička rezolucija je neprihvatljiva, a po svoj prilici i neprovodiva jer njeno stručno obrazloženje nije sačinio relevantni historijski institut ili tijelo sastavljeno od renomiranih historijskih stručnjaka, već je bazirana na nestručnom, ličnom i paušalnom stavu političara predlagača. Bosanski mediji su u proteklih nekoliko sedmica na različite načine i iz različitih uglova tretirali ovu kontroverzu, a umjesto ozbiljne naučne elaboracije kao ideološku podršku ovoj inicijativi, privatni portal bosanskog historičara Husnije Kamberovića historiografija.ba donio je nekoliko tekstova i osvrta francuskog historičara Xaviera Bougarela, autora nedavno objavljene knjige Nadživjeti carstva: Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini, (UMHIS, 2020), kao i knjige o 13 SS diviziji na francuskom jeziku (La division Handschar: Waffen-SS de Bosnie, 1943-1945, PASSES COMPOSES, 2020).

U obje pomenute knjige Bougarel iznosi niz kontradiktornih stavova o Đozi kao i o bosanskim muslimanima općenito u vremenu u kome je ovaj učenjak djelovao.

Na pitanje urednika i vlasnika portala historiografija.ba, prof. Kamberovića da prokomentira spomenutu Arnautovu inicijativu, Bougarel izjavljuje:

  • Kao historičar, ja sam uvijek oprezan prema inicijativama koji žele promijeniti historijsko pamćenje nekom zabranom, jer to znači boriti se protiv revizionističke groznice time da slomite termometar. Osim toga, Islamska zajednica je u pravu kad kaže da Đozo nije kriv za genocid, iako prema podacima jugoslovenske komisije za utvrđivanje ratnih zločina, Handžar divizija je ubila oko 2.300 srpskih civila i deportirala u konclogore 5.000 dodatnih osoba. Ali, kad ljudi izaberu ime Husein Đozo za neku školu ili neku ulicu, oni ne misle na Đozu kao SS-imama nego kao čovjeka koji je preporodio Islamsku zajednicu 1960tih godina i igrao vrlo pozitivnu ulogu u prilagođivanju islama uslovima modernog društva. Dodatni problem je gdje stavite granicu zabrane: zašto Damir Arnaut ne traži promjenu imena puta Mladih Muslimana u Sarajevu, znajući da su neki članovi tog pokreta bili SS-imami u Handžar diviziji?

Od muslimana nacista do Bošnjaka islamista

Ovaj Bougarelov znanstveni oprez pomalo je kontradiktoran jer već u narednom njegovom tekstu, koji je objavljen na istom portalu, Đozo ne liči na fašistu i nacistu kakvog ga želi ozvaničiti Arnautova politikanska inicijativa, već se prikazuje kao vatreni zagovornik socijalizma!? To jeste tačno, ali i kontradiktorno kao i sam Đozo, jer je njegov kasniji opus bio orijentiran ka promoviranju socijalizma i njegove kompatibilnosti sa islamom.

U tu svrhu Đozu su rehabilitirali i tadašnje rukovodstvo IZ i vladajući komunistički režim. Bougarelova historiografija je u najmanju ruku kontradiktorna i po drugim pitanjima i primjerima. Tako će on u svojoj knjizi Nadživjeti carstva, čiji su dijelovi objavljeni na portalu Slobodne Bosne, tendenciozno markirati savremenu nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao (polu)islamsku državu, ma kako to neznanstveno i rogobatno zvučalo. Ovo, zapravo ukazuje da autor Bougarel ima problem sa razumijevanjem historijskih procesa u našoj zemlji iako je o njima napisao zapažene knjige. Naime, ovim paušalnim terminom koji još niko nije upotrijebio u polju društvenih nauka i sagledavanja savremenih tokova tzv. političkog islamizma, Bougarel kao da opravdava pasivnost međunarodne zajednice koja je embargom na uvoz naoružanja Bosni i Hercegovini, a posebno njenim muslimanima vezala ruke i onemogućila efikasnu odbranu od genocida i ratnih zločina! Sasvim je razložno Bougarelu postaviti pitanje da li nam se ovim etiketiranjem sugerira da bismo možda u Bosni i Hercegovini imali nekakvu „islamsku državu“ili „nekakav ISIL“, da nam Europa kojim slučajem nije svezala ruke i onemogućila da se odbranimo od genocida? S druge strane, Bougarel očigledno pogrešno koristi neke politološke odrednice, pa je u njegovoj knjizi “moguće” da je prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović i nacionalista i panislamista, iako je to u teoriji nemoguće!? Nemoguće je istovremeno biti i suh i mokar!? Jednak problem ovakvim paušalnim ocjenama političkih pokreta od ideološki ostrašćenih historičara je činjenica da su im pandan u raspravi političari koji donose nekompetentne procjene o historiji, a ocjene o političkim konceptima, pokretima i idejama sačinjavaju historičari ili pravnici. To se dešava kada se iz sagledavanja “izbije” kontekst, pa se ponovno sudi i prekopava povijest, fokusirajući se na period jednog totalitarizma – fašizam, a potpuno isključujući period drugog totalitarizma – komunizam.

Pokret nesvrstanih ili, pak, svrstanih?

Uz sve ovo, naša historiografija se, nažalost, nije potrudila da nam razjasni pod kojim uslovima i zašto je Titov antifašistički socijalistički režim prihvatio i rehabilitirao Đozu i dozvolio mu da piše, bude profesor u medresi i kasnije ključni idejni pokretač Islamskog teološkog fakulteta te ujedno urednik glavnih publikacija Islamske zajednice. Uz sve to, potom, da bude visokopozicionirani dužnosnik Islamske zajednice tog vremena? Je li to zbog Pokreta nesvrstanih u kojemu se Tito predstavljao upravo kao zaštitnik manjinskih muslimanskih zajednica u SFR Jugoslaviji? Kako je moguće da je Đozo slobodno putovao i po istoku i po zapadu, posjećivao republike SSSR-a, čak se u Kairu ponovo susreo sa spornim palestinskim muftijom Aminom el-Huseinijem koji je sada umjesto Hitlerov bio Titov saveznik? Kako je to sve bilo moguće ako je njegova uloga bila toliko sporna – koliko je sada aktueliziraju i potenciraju neki salonski antifašisti.

Možda je odgovor u činjenici da rahmetli Đozo jeste bio suđen, ali nije osuđen za ratne zločine, već za podizanje morala u neprijateljskim jedinicama. K tome, Đozo je kasnije napisao više tekstova o socijalizmu nego čuveni komunistički autor Todo Kurtović. Zasigurno, Đozo nije mogao obnašati sve te visoke položaje da je ono što mu danas, unatoč suđenju, kazni i rehabilitaciji ponovno želi nametnuti i aktualizirati radikalna neokomunistička ljevica, potomci i djeca komunističke elite i generala UDBA-e? Da li je s pozicije filozofije prava moralno ponovno suditi već osuđenom i kažnjenom? To naša jednostrana i jednodimenzoinalna intelektualna elita i različiti komentatori ne žele uvažiti, već politikantski i adhoc uz pomoć naših “korisnih idiota” žele retroaktivno fašiziriati čitavu Islamsku zajednicu i vjerovatno kasnije bošnjačko političko vođstvo. Sve to da bi se stvorio vještački balans za zločine iz recentne prošlosti.

Islamska zajednica mora zadržati, i to je činila, kritičku distancu prema Đozinom spornom periodu, ali je nedopustivo Islamskoj zajednici retroaktivno nametati stigme. To se nije činilo ni Ivi Andriću, ni Gustavu Krklecu, pa ni pomenutom filozofu Martinu Heideggeru ili kasnijem generalnom sekretaru UN i predsjedniku Austrije Kurtu Waldheimu, ili pak kardinalu Josephh Ratzingeru, kasnijem Papi Benediktu XVI, da spomenemo samo neke.

Stotine je europskih pisaca, filozofa, političara i javnih ličnosti koji su imali kontraverzne stavove ili uloge u najvećem svjetskom sukobu i, unatoč svemu tome, ulice u mnogim evropskim gradovima nose njihova imena. Stoga bi i kod nas na Balkanu ovaj problem trebalo rješavati u skladu sa evropskim praksama da bi se izbjeglo ideološko etiketiranje i izjednačavanje krivice za zločine različite težine. Ne mogu se isto tretirati osobe koje su simpatizirale, surađivale ili idejno podržavale određene totalitarne režime sa osobama koje su u okvirima tih režima izravno činili ili naređivali počinjenje najtežih ratnih zločina poput ustaških i četničkih komandanata.
Pokušaj retroaktivne fašizacije Islamske zajednice?

Bilo bi korisnije za budućnost ove zemlje kada bi naša historiografija ponudila relevantne studije i ideološki neutralna mišljenja o svim spornim ličnostima i događajima, kako su to uradili historičari Motadel i Hoare – a ne da taj posao brzopleto i paušalno rade političari – kako bismo izbjegli instrumentaliziranje naše prošlosti i zloupotrebu religije, upravo onako kako su to činili totalitarni režimi poput nacističkog.

  • Instrumentaliziranjem islama u svojim politikama i propagandi, njemački dužnosnici su pokušali osigurati legitimitet i autoritet svom ratu, umiriti pozadinska područja, mobilizirati muslimane da se bore na stani Trećeg rajha i podstaknuti muslimansku neposlušnost i vjersku netrpeljivost u zaleđima svojih neprijatelja”, piše Motadel u zaključku knjige Islam i rat nacističke njemačke napominjući kako je islam igrao važnu ulogu u politikama i strategijama nemuslimanskih velikih sila tokom čitavog razdoblja modernog doba od vremena imperijalizma do Hladnog rata i kasnije. “Njemački pokušaji korištenja islama tokom Drugog svjetskog rata mogu se smatrati jednom epizodom u duljoj povijesnoj priči o strateškom korištenju islama od strane (nemuslimanskih) velikih sila u modernom dobu. U usporedbi s drugim kampanjama za islamsku mobilizaciju, njemačka politika je bila ujedno i jedna od najkraćih i jedna od najviše improviziranih. Međutim, u geografskom opsegu i intenzitetu bio je to jedan od najefikasnijih pokušaja politiziranja i instrumentalizacije islama u modernoj povijesti – zaključuje autor Motadel.

Sve ove kompleksne dileme oko nacizma i fašizma Evropa je davno riješila, ali mi nismo. Imajući u vidu njihovu kompleksnost i opseg opravdano je zapitati se da li se ovom pitanju može i smije pristupati na nivou dnevne politike?

Iako smo prije dvije i pol decenije ostavljeni na cjedilu i platili taj odnos genocidom, iako se taj zločin sistemski negira pa čak i slavi, mi danas svjedočimo ponovnom prekopavanju naše dalje prošlosti i vjerovatno traženja opravdanja i pranja savjesti zbog zločina koji su ovdje počinjeni i čiji se počinioci danas javno slave i veličaju.

Najopasnije je što to prekopavanje vrše političari dok historičari i intelektualci šute, ili, još gore, političarima pružaju propagandnu logistiku. Stoga je neizbježno zaptitati se da li je to taj balans koji se želi postići? Da li, zapravo, neki politički centri žele retroaktivno fašizirati Islamsku zajednicu, kičmu identiteta bosanskih muslimana i tim procesom otvoriti put i mogućnost za neke nove zločine i genocide? Možda bi najbolji odgovor na ovakva ostrašćena ideološka izjednačavanja moga biti upravo kritički otklon i depolitiziranje: Sve što je u smislu naslijeđa Evropa učinila sa Heideggerom, neka Bosna učini sa naslijeđem Đoze!

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

PROGRAM MJERA ZA UBLAŽVANJE EKONOMSKIH POSLJEDICA NA PRIVREDU 149 MILIONA

0
Ministar privrede Kantona Sarajevo Adnan Delić kazao je da su dokumentom „Program kratkoročnih i srednjoročnih mjera za ublažavanje negativnih ekonomskih posljedica na privredu u KS izazvanih pandemijom koronavirusom“, precizno propisani potrebni uvjeti koje poslovni subjekti trebaju ispuniti da bi ostvarili pravo na odnosno finansiranje.