Rođen je u naselju Mehići koje pripada općini Bratunac, nakon rata do 2002. godine živio je u okolini Sarajeva sa svojim roditeljima. Radili su i zarađivali, ali „dušu nisu mogli napojiti“ , duša je htjela vratiti se u rodni kraj. To se i dogodilo 2002. godine.
Esad Mehić se vratio sa roditeljima u Mehiće gdje po povratku nisu zatekli ništa što su ostavili iza sebe kada su odlazili.
Nakon što se oženio tražio je donacije za kuću, i dobio je, kuću koja nije i zgrađena u potpunosti. Radi se o montažnoj, drvenoj kući koju su po ugovoru sa inostranom organizacijom koja je napravila morali koristiti tri godine, nakon čega je ista organizacija trebala napraviti im pravu kuću, od elemenata.
Ni sedam godina poslije nova kuća nije napravljena, u selu koje ima sedam povratnika.
- Obraćao sam se dva, tri puta. Nema tog glavnog u Srebrenici, što drži organizaciju. Tako da sam odustao, mislio sam prenijet će mu sigurno radnik, jer radnik kao radnik trebao bi prenijeti. Od tada nije se niko pojavio – kaže nam Esad i dodaje:
- Daske su se isušile, čim malo vjetra dimi, ne možeš živjeti u ovoj kući. Imamo kupatilo, kuhinju dole i gore kao neka spavaća i to je to.
Esad živi sa svojom 26-godišnjom suprugom i troje male djece dok je četvrto na putu.
Četvrto dijete očekuje, a uslovi su tvrdi jako loši.
Na pitanje kakav je život odgovara:
- Pa ne znam, jedino ova kuća. Da je ona od elemenata ne bi opet bilo loše čovjeku. Borim se, radim, ide uglavnom. Nije ono da nešto oskudijevam, da nemam za hranu. Ali su životni uvjeti jako loši. Zime ne mogu dočekati. Daske su već počele truhnuti – kaže Mehić i dodaje:
- Zimi ložim do dva sata u noći da se ugrije, a kad vrati dim moraš otvoriti i prozore i vrata. Oko petnaest metara drveta složim za zimu, odem u šumu isiječem i dovučem.
Od primanja primaju samo dječiji doplatak, na dvoje djece. Radi poslove na dnevnicu, uglavnom je to kaže krčenje, kopanje kanala, građevina i slični poslovi tokom nilo kojeg godišnjeg doba.
- Za naš standard ovdje, za troje djece, ti ne možeš ispod 1.000 maraka proboriti mjesec dana. Struja, voda, djeci, onda djeca mala – ističe.
Stočarstvom se bavio ranije, ali pogoršano zdravstveno stanje djevojčice a zatim i njegovo razlog je zašto je prestao baviti se istim.
- Od stoke nemam ništa. Imao sam šest-sedam ovaca, ova mala mi se razboljela, dobila cistu na bubregu zbog čega sam prodao. Onda i moje zdravlje, dvije godine ima kako s tim deveram. Ne smijem da se upustim sam da hodam i da radim da nema niko tu. Auta nemam, pješke idemo do grada za sve što treba – kaže Esad.
Esadova supruga Šejla u osmom mjesecu je trudnoće, krajem narednog mjeseca bebica bi trebala doći na svijet. Na svijet u kojem nema uslove za dostojne života čovjeka.
- Kuća je potpuno neuslovna. Problem je što se u kući dimi, a mala beba znate i sami da je osjetljivo puno, u ovoj kući je stvarno katastrofa. Struje nemamo, njegov otac nam je dao samo kabal i to je jedna sijalica i jedna utičnica što imamo u kući – priča nam Šejla.
Na pitanje kako uspijevaju tako živjeti, posebno jer imaju malu djecu Šejla odgovara:
- Perem, grijem vodu u loncu na šporetu..Kupam djecu i perem djeci na ruke sve…
Esad dodaje:
- Koristim kabal od struje samo za sijalicu i utičnicu. Za frižider, za telefon i tako..Jer ne smijem više, ne smijem bojlera ni uključiti, imam ja bojler ali ne smijem ukljućiti zapalit će mi kuću. Šta onda?
Ekipa emisije „Ispuni mi želju“, koja se emitira na Hayat televiziji, uručila je određena novčana sredstva donatora ali i određnu količinu namirnica kako bi olakšali njihov život u narednom periodu.
Pogledajte video OVDJE.
(Emrah Fejzović)