Kako je u ovoj 2020. godini ostao bez dosta prijatelja, govori nam kako mu ista nikako neće ostati u lijepom sjćanju.
- Mnogo naših sugrađana i sunarodnika nas je u toj godini zauvijek napustilo.
Od našeg zajedničkog prijatelja Omera Kulića, dobio sam vijest da nas je napustio naš kolega i drug Slobodan Vidović. Primiti takvu vijest, naravno, nije lako. U tom trenutku čovjek ostaje bez riječi, jednostavno zanijemi. Po Omerovom pozivu, to se i meni dogodilo, a kroz glavu su počela da mi naviru sjećanja.
Početkom mog rada u Narodnom orkestru Radio Televizije Sarajevo, 1984. godine, počela je i moja intenzivna saradnja sa Slobodanom. Ta saradnja trajala je deset godina i to su bile godine kada je Narodni orkestar blistao punim sjajem.
Tada je Slobodan bio na čelu orkestra kao umjetnički rukovodilac i radio je predano, nastojeći da orkestar održi svoju boju i karakter kakav je i prije imao. Kroz svoje aranžmanske zapise, dao je veliki doprinos preciznijem orkestarskom, takozvanom aranžmanskom sviranju, a veliki broj kompozicija je kroz notne zapise otrgnuto od zaborava. Neki od njegovih mnogobrojnih aranzmana su bili nagrađivani i na festivalima.
Prije zaposlenja u Narodnom orkestru bavio se uspješno pedagoškim radom. Njegovi tadašnji đaci, nakon toliko vremena, govore ne samo o znanju koje su dobili na harmonici, već i o velikoj ljubavi prema instrumentu, koju im je Slobodan prenio i koja ih prati kroz život.
Svi koji su poznavali Slobodana pamtit će ga po njegovom poštenju i dobroti.
Neka ti je laka zemlja, dragi prijatelju – ovim riječima se od Slobodana Vidovića oprostio naš Edo Krilić.
