Emina se sa sjetom i ponosom prisjeća svoje rahmetli svekrve Hanife, koja ju je naučila klanjati i na čemu joj je, kaže, i danas zahvalna.
Prisjetila se i prvog ramazana ratne 1992. koji je cijeli ispostila u izbjeglištvu u Bihaću, kada su Krupljani protjerani iz svoga grada i svojih domova.
- I danas pamtim svoj prvi ramazanski post u muhadžirluku. Otad svake godine ramazan neprekidno postim. Kada smo izbjegli iz Krupe u ratu, sve što nas je snašlo, ponukalo me da počnem klanjati i da se potpuno okrenem vjeri – govori Kabiljagić.
Ovaj ramazan, kako kaže, mnogo se razlikuje od prethodnih jer je pandemija koronavirusa svima promijenila način života.
- Nema okupljanja, druženja, organiziranja iftara, a do prije nekoliko dana nije bilo ni odlazaka na teraviju. S obzirom na to da nigdje ne izlazim, vrijeme najviše provodim učeći Kur’an. S komšijama se čujem telefonom, upitamo se za zdravlje. Sama sam, suprug Mehmed umro je prije šest godina, a kćerka Medina i sin Mahmut s porodicama žive i rade u Hrvatskoj odnosno Austriji – priča Kabiljagić, piše Avaz.
Kaže kako se nada da će se do kraja ramazana ublažiti mjere i da će se komšije moći obilaziti i družiti za Bajram.
