EU se mora moći dokazati i u odnosu s vodećim državama kao što je Kina, ali i SAD, rekla je ona.
Kako taj cilj provesti u praksi, to je sadržaj nove doktrine sigurnosne politike koja će u Bruxellesu nastajati do marta 2022. godine. Prvi prijedlog toga „Strateškog kompasa” je upravo zemljama članicama predstavio sekretar za vanjsku politiku Josep Borrell. Sadašnje stanje Borrell analizira bez uvijanja: „Evropa je u opasnosti”, upozorava on. Evropska unija si ne može priuštiti da bude posmatrač u svijetu koji je krajnje orijentiran na suparništvo, kaže Borrell.
Utjecaj Europe slabi
- EU se mora pobrinuti za sigurnost svojih građana i štititi naše interese – zahtijeva Borrell i nabrana konkretna područja konflikata. U to pripadaju ne samo vojne prijetnje, nego i natjecanje oko globalnih standarda i borba za prevlast na području umjetne inteligencije, cloud computinga, poluvodiča i biotehnologije. Spominje se i izazov širenja lažnih vijesti i cyber-napada.
Nova politika sile ne služi se samo tradicionalnim vojnim sredstvima. Borrell upozorava i na opasnost hibridnih prijetnji, kakvu EU upravo doživljava na svojoj vanjskoj granici prema Bjelorusiji. Zbog takvih prijetnji sve je teže razlikovati rat i mir. Europa, čija ekonomija i demografsko značenje u svijetu stalno opada, mora se dokazati na tom području, piše DW.
Povratak politici moći
Iako će konačni tekst biti gotov tek na proljeće iduće godine, već prvi prijedlog pokazuje jasnu promjenu evropskog pogleda na svijet. U usporedbi s „Globalnom strategijom” koju je predstavila Borrellova prethodnica na toj dužnosti Federica Mogherini 2016. godine „soft power” EU-a osjetno odlazi u drugi plan. „Povratak politici moći” naziva Josep Borrell razvitak po kojem bi Bruxellesu bio u stanju reagirati i vojnim sredstvima.
Iako Europska unija od 2007. ima vlastite borbene snage, takozvane battlergroups, pokazalo se primjerice u Afganistanu kako malena je njezina sposobnost vojnog djelovanja. A EU svojim battlergroup-konceptom već godinama raspolaže s dvije stalno aktivne postrojbe od kojih svaka ima 1.500 vojnika. One bi trebale sprječavati ratove u konfliktnim regijama i osiguravati pružanje humanitarne pomoći.
Te postrojbe se mijenjaju svakih šest mjeseci, a na raspolaganje ih stavljaju različite zemlje EU-a. Ali, battlergroups nisu tokom 15 godina svoga postojanja ni jednom aktivirane u nekoj krizi. „Razlog da battlergroups iz tri do pet zemalja ne mogu biti angažirane leži i u tomu da uvijek mora postojati neka ‚vodeća nacija‘, koja mora snositi većinu tereta u materijalu i ljudstvu – i snositi troškove. Države koje su na redu zbog toga se sustežu koristiti taj instrument”, kaže politolog Joachim Koops sa Univerziteta Leiden u Den Haagu.
Sporna interventna postrojba
„Strateški kompas” sad donosi novi koncept za vojne postrojbe. Do 2025. bi EU trebao stvoriti postrojbu „Rapid deployment capacity” (RDC) od 5.000 ljudi. Sastojala bi se od kopnenih, zračnih i mornaričkih postrojbi i bila veća nego sadašnje battlegroups (3.000 ljudi). I trebala bi biti sastavljena modularno, ovisno o svrsi angažmana.
Za razliku od battlergroups nova postrojba bi redovito zajedno vježbala. Prve vojne vježbe bi se trebale održati već 2023. Zacrtani cilj je da Europska unija uz pomoć RDC-a može i bez SAD-a intervenirati u oružanim sukobima, iz kriznih područja evakuirati osobe i samostalno osiguravati zračne luke.
Sukob oko financiranja
Iako „Strateški kompas” naglašava da RDC ne bi trebao biti konkurencija postojećoj postrojbi NATO-a za brze intervencije, neke članice EU-a su još uvijek sumnjičave prema tom konceptu. Posebno zemlje istočne Europe strahuju od konkurencije Sjevernoatlantskom savezu.
Europska unija bi se, zbog različitih predodžbi i prioriteta među članicama, trebala kod vojnih misija pozivati na članak 44. Ugovora EU-a, koji omogućuje stvaranje „saveza voljnih”. U slučaju načelne odluke jedna skupina zemalja bi mogla krenuti u intervenciju a da ne moraju sve članice EU-a u tomu sudjelovati. Sporno je, međutim, bi li troškovi takve misije bili ravnomjerno raspodijeljeni na sve članice.
Više novca za vojsku?
Prijedlog „Strateškog kompasa” je prihvatio više kompromisnih prijedloga dosadašnje njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer. Sad Bruxelles čeka pozicioniranje buduće njemačke savezne vlade. U Koalicijskom ugovoru stranke vladajuće koalicije zahtijevaju „stvarnu zajedničku vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku u Europi”. EU bi morao postati sposobniji za međunarodno djelovanje. Pritom se navodi i jača saradnja nacionalnih vojski i zajedničko civilno-vojno glavno zapovjedništvo.
Da bi se ostvarilo ciljeve navedene u „Strateškom kompasu” morali bi osjetno biti povećani izdaci za obranu, ne samo u Njemačkoj. Već odlomak o izazovima na moru pokazuju veliku potrebu za investicijama. Kad EU ubuduće definira „morska područja od interesa”, kao što je Hormuški prolaz, on očekuje da tamo koordinirano djeluju europske mornaričke i zračne snage. Njemački vojnici bi, dakle, puno češće morali djelovati u inozemstvu nego danas.
Vojska EU-a nije na vidiku
Važne vojne sposobnosti, koje EU danas još ne posjeduje, trebale bi biti stvorene. U to pripada zračni transport na veće udaljenosti, kao i stvaranje kapaciteta za vođenje i planiranje. „Glavni problem EU-a je da on nema velik vojni štab kao NATO i 70 godina iskustva u saradnji, nego uvijek mora koristiti nacionalne kapacitete, kaže politolog Koops. Ali, i tu EU napreduje. Nakon što su ministri obrane prije nekoliko dana donijeli odluku o još 14 programa, EU u međuvremenu koordinira 60 zajedničkih programa za oružje i vojne sposobnosti.
Europska vojska, koja se često spominje u svečanim govorima, nije cilj ovih nastojanja. Tome se protive još uvijek različiti interesi i prioriteti 27 zemalja članica. „Radi se o koordinaciji nacionalnih vojnih snaga i sinergiji. Radi se o unapređenju harmonizacije, zajedničkim vježbama i zajedničkom odlasku u vojne misije.”
