Fikret Bačić ne spava skoro trideset godina, od junske noći 1992. godine, kada mu je ispred porodične kuće u naselju Zecovi kod Prijedora pobijena cijela porodica. U mjestu je živjelo 33 Fikretovih najbližih rođaka. Strijeljali su ih pripadnici Vojske Republike Srpske nakon što su zauzeli to naselje i potjerali svakoga ko je u njemu živio. Preživjelo ih je tek četvero. Ubijeno je 29 Bačića. Ubijeni su Fikretova supruga, majka, brat, bratova djeca… Ubijena su i Fikretova djeca. Sin Nermin imao je 12 godina. Kćerka Nermina bila je šest godina mlađa. Ubijen mu je i dvogodišnji bratić Ernest.
Fikret je slučajno preživio. Koji mjesec prije pokolja, dobio je posao i otišao raditi u Njemačku. Porodica mu je ostala u Zecovima. Kada je pošao u Njemačku, vidio ih je posljednji put. Fikret je tada imao 33 godine. Njihova tijela nikada nisu nađena. Jedan od rođaka koji je preživio strijeljanje, nakon što je prešao na teritoriju pod kontrolom Armije Republike BiH, uspio je nekako dojaviti Fikretu šta se desilo. Reći mu da mu je sva porodica pobijena, da više nikoga nema. Od tog dana, od te 1992. godine, Fikret radi samo jedno. Traga za njima kako bi ih pokopao, kako bi znao gdje im je mezar.
- Prve informacije o tome šta im se desilo dobio sam 1998. godine sarađujući s Jasminom Odobašićem iz Komisije za nestale. Znam tačan datum, u junu te godine, odnosno 28. juna, počeo sam tragati za članovima svoje porodice. Od tada smo pronašli mnogo tijela, pronašli smo nebrojeno mnogo masovnih i pojedinačnih grobnica. Znali smo dnevno utovariti po 40 posmrtnih ostataka koje smo pronalazili po raznim grobnica, ali moje djece nema. Moje familije nema – priča Fikret.
- U novembru 1998. godine ‘uhvatio’ sam prvog komšiju Srbina na njegovom imanju. Zadržao sam ga nasilu, pritisnuo sam ga i on mi je sve priznao, ko zna šta je bilo, ko je ih odvezao, taj i taj je vozio tamić, taj i taj ih je odvezao. I onda sam svim tim ljudima išao na vrata.
Sviju ih je dobro poznavao. Sve su to bile njegove komšije, najbliže komšije iz Zecova i okoline. Oni su mu pobili porodicu. Fikret je to znao, znao im je imena, ali je htio samo jedno: da mu kažu gdje je mjesto na kojem su pokopani.
- Došao sam prvo tom starom na vrata, imao je tada 80 godina. Imao je goste u kući, nismo mogli razgovarati taj dan i rekao sam mu kada sam krenuo: ‘Dule, vidimo se za koji dan.’ Živio sam u Sanskom Mostu tada i nisam mogao doći brzo do njega. Osam dana kasnije je bio mrtav i pokopan. Umro je. Znao je o čemu želim s njim razgovarati. Onda sam našao drugog. Kazao sam mu da mi je rečeno da je on bio vozač kamiona u vlasništvu rudnika, molio sam ga samo da mi kaže gdje su tijela, samo to, ništa više. Nije htio. Zato kažem da naše državne institucije ne rade svoj posao jer su one trebale pritisnuti te ljude da kažu gdje su tijela.
O tome zašto su pobijeni, kome su smetala djeca od dvije, šest ili dvanaest godina Fikret ni danas ne zna ništa. “Vratio sam se u Bosnu samo da im nađem tijela, da oni koji su ih pobili budu osuđeni. Poznata su imena dvojice vojnika koji su ih strijeljali to veče, to su dvojica komšija Srba koje poznajem. Bilo je puno informacija o tome šta se desilo. Svašta se pričalo o tome šta su razlozi, da je u pitanju osveta za nešto što se desilo u Drugom svjetskom ratu, ali prava informacija o tome zašto su pobijeni meni je još uvijek nepoznata.”
Masovna ubijanja prijedorskih Bošnjaka i Hrvata počela su 31. maja 1992. godine, kada im lokalne srpske vlasti u Prijedoru, putem lokalnog radija, naređuju, isto onako kako su nacisti naredili Jevrejima, da obilježe svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća obavezno stave bijele trake oko rukava. Za samo tri mjeseca ubijeno je 3.176 ljudi, a njih više od 30.000 bilo je zatočeno u koncentracijskim logorima Omarska, Keraterm i Manjača. Tijela ubijenih Prijedorčana pronađena su u 98 masovnih grobnica. Za zločine počinjene na području Prijedora, u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine osuđeno je ukupno 37 osoba na 617 godina zatvora, kao i na kaznu doživotnog zatvora, koja je izrečena nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću.
U novembru 2014. godine pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su 13 osoba osumnjičenih da su, kako je saopćeno, “kao pripadnici Vojske RS i policije, te Kriznog štaba, učestvovale u ubistvu 29 žena i djece bošnjačke nacionalnosti, čime su, sumnja se, počinile ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Uhapšeni su Dušan Milunić zvani Bizon, Radomir Stojnić zvani Grom, Radovan Četić zvani Rade, Zoran Stojnić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško, Rade i Uroš Grujčić, Rajko Grbić zvani Patak i Rajko Gnjatović zvani Aćim.”
Kada su uhapšeni, Tužilaštvo BiH saopćilo je da su “osumnjičeni u julu 1992. godine učestvovali u zločinačkom poduhvatu usmjerenom protiv bošnjačkog stanovništva prijedorskog sela Zecovi. Ubistva 29 žena i djece, za koja su osumnjičeni, izvršena su na lokalitetu Gradina 25. jula 1992. godine, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu za kojom se još traga. U tom je napadu ubijeno više od 150 ljudi. Tijela većeg broja ubijenih su pronađena u masovnoj grobnici Tomašica, dok se za tijelima više desetina ostalih žrtava još traga.”
Uhapšenima za masakr u Zecovima još se uvijek sudi pred Sudom BiH, a proces nije Fikretu donio odgovore koje je očekivao nakon hapšenja.
- U tom je slučaju svjedočio zaštićeni svjedok. Znam ko je, on je kazao da je bio pripadnik rezervnog sastava policije koja je trebala ukloniti tijela članova moje porodice. On se danas ne sjeća zašto je zakasnio pola sata na taj zadatak. Kada je došao, tijela su već bila sklonjena. Rekao je da je tu gdje su bila tijela našao komandira policije Milunića. Kaže da se nakon toga vratio i da ne zna gdje su tijela – priča Fikret.
- Sve moje komšije znaju gdje su. Svi do jednog, Ne postoji neko ko ne zna, ali ne govore. Ili zato što ne smiju ili zato što neće. Znaju oni koji su kupili stoku ispred kuće i gledali tijela, koji su dolazili ispred kuće kad su odnošena tijela. Sve znaju, ali neće da govore.
Tragajući za svojom porodicom, Fikret je do sada našao na desetine grobnica. Najveća u čijem je otkrivanju učestvovao jeste Tomašica, iz koje je ekshumirano 435 posmrtnih ostataka. Tijela 275 ljudi bila su kompletna. Provjerili su na desetine informacija, njega i njegove saradnike često su navodili na pogrešan trag, provocirali ih, lagali ih. Nerijetko su i morali platiti kako bi našli grobnicu. Tako su došli do Tomašice.
- Šta vi mislite kako je otkrivena Tomašica? Mi, porodice prijedorskih žrtava, skupljali smo novac, platili informacije i finansirali istraživanje grobnice sve dok nismo došli do tijela. Tada je uskočila država Bosna i Hercegovina i mi smo prestali skupljati pare. Nešto od tih novaca koje nismo potrošili danas su u Medžlisu Islamske zajednice u Kozarcu i tako finansiramo informacije o drugim masovnim grobnicama – priča Fikret.
- Bilo je raznih poziva. Ja sam ponudio onima koji znaju da im platim za bilo kakvu informaciju koja će me dovesti do mjesta na kojem su pokopana tijela 29 članova moje porodice. Nekoliko sam puta naveden na krivo mjesto. Nekoliko sam puta i platio, ali to je način da se dođe do određenih informacija. Nedavno smo tragali i iskopavali na pogrešnoj lokaciji, riječ je o rudnicima u kojima se kopalo u vrijeme Austro-Ugarske. Kada smo otkopali, provalilo je iz te jame na hiljade kubika vode, ali tijela nije bilo. Nismo našli ništa. Mi nismo zadovoljni s radom institucija koje bi trebale tragati za nestalima, s informacijama koje dobijamo. Ne koristimo mogućnosti koje nam zakon pruža. Oni koji znaju skrivaju podatke o grobnicama i zločinima. To je krivično djelo, a za to niko ne odgovara.
Fikret je, zbog svoje potrage za grobnicama, nažalost, postao poznat kako u Prijedoru, tako i u ostatku Bosne i Hercegovine,. Pa se njemu javljaju i oni koji zaista imaju informacije o mjestima na kojima su tijela nestalih. “Ima jedan čovjek. Ne znam ko je. On kupi karticu za mobitel, nazove me, ispriča mi gdje je grobnica, sve do najsitnijeg detalja, i tu karticu baci.
- Nikada ti neću reći ko sam, ali otiđi tu i tu, naći ćeš to i to’, kaže mi. Nikada me nije slagao. Uvijek je bilo onako kako nam je rekao – priča Fikret.
- Nema pedlja terena u Prijedoru koji nisam obišao. Ovih se dana spremamo obići nekoliko lokacija za koje sumnjamo da su na njima tijela. Valjda ljudi znaju za mene pa mi dojavljuju. Dobio sam dva pisma. U jednom sam pozvan da dođem u Donji Vakuf, opisano je mjesto u šumi, dva potoka gdje se nalaze tijela Prijedorčana. Naći ću ja tamo i svoju djecu. Nadu ne gubim. Dok hodam, tragat ću za njima – kazao je on, piše STAV.
Fikretova djeca, supruga, majka i ostali rođaci su 29 od 7.547 nestalih osoba za kojima se još uvijek traga u Bosni i Hercegovini. Od 1992. do 1995. godine u BiH je nestalo oko 35.000 osoba. Od 28.320 verificiranih slučajeva, 14.749 njih je identificirano i predato porodicama i to su one osobe koje su identificirane na nesporan način putem DNK metode. S druge strane, 6.024 nestale osobe verificirane i identificirane su klasičnim metodama, najčešće do 2001. godine, kada nisu postojale laboratorije za DNK analizu i kada su se identifikacije radile klasičnim metodama prepoznavanja odjeće, predmeta, dokumenata pronađenih u novčanicima.
- U ovom času imamo 7.547 aktivnih slučajeva, a to je broj osoba koje se još uvijek sigurno traže na prostorima BiH i susjednih država, a državljani su BiH – kaže predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović.
Pandemija je utjecala na proces traženja pa su istražitelji Instituta na teren izašli 400 puta, za razliku od prošle godine, kada su izlazili 563 puta. Obavljeno je 17 ekshumacija po naredbi Tužilaštva BiH, 56 reekshumacija, 23 osobe ili dijelovi osoba su ekshumirani, što je relativno manje u odnosu na proteklu godinu, kada je taj broj iznosio 36.
