FILMSKA PRIČA O PORODICI KOJA JE IZGRADILA CIGLANU NA ČRNOMERCU U ZAGREBU

Ciglana na Črnomercu kazuje i dugu historiju Müllerovih, nekad jedne od najbogatijih i najutjecajnijih poduzetničkih porodica Zagreba. Krenuli su od nule i izgradili pravo carstvo.

Moji su osjećaji, bit ću vam iskren, dvostruki. S jedne strane, te je dimnjake, ciglanu, gradio moj pradjed, Adolf Müller, i zato mi je žao što su srušeni, jer su i simbol moje porodice, no s druge strane, ako su bili opasnost jer su oštećeni u zemljotresu, trebalo ih je srušiti i ići dalje.

Ne možemo živjeti u prošlosti, kaže nam Dubravko Miler, čiji su preci zagrebačku prošlost zapravo – gradili. Zagreb su zadužili prije svega urbanistički, a onda i kulturno. Sagradili su ciglanu na Črnomercu, zbog njezinih radnika onda i crkvu u Kustošiji, kako nam priča Dubravko, zato što je njegova baka Nada djeda Lea, jednog od dvojice Adolfovih sinova, na to nagovorila. Na Blagdan svetog Vinka, kojeg se kao zaštitnika slavilo u dvorištu ciglane, uvijek je padala kiša, zbog čega je Leo onda sagradio crkvu.

Na Blagdan sv. Vinka održavale su se mise u ciglani, u dvorištu

Privatna arhiva/PIXSELL

Ovo je prvi put da potomak Müllerovih iznosi opsežnu priču o porodici, malo je reći filmsku.

Ne vole istupati u javnosti, iako su prije Drugog svjetskog rata bili jedna od najistaknutijih i najbogatijih gradskih porodica. Osim ciglane na Črnomercu, koja im nije bila jedina, dali su sagraditi kino Balkan, kasnije Europa, koje je zatvoreno već dugo i čija mala dvorana nosi njihovo ime. Stari Adolf još je 1917. dao sagraditi i jedno od prvih kina, Helios, kasnije pretvoreno u pozorište Gavella. Posjedovali su i veliki voćnjak – poznati Müllerov brijeg, na kojem su uzgajali posebne sorte bresaka i jabuka te jagoda, a između 1924. i 1925. sagradili su i cijeli trgovačko-stambeni kompleks oko kina Balkan, uključujući istoimeni pasaž, danas Prolaz sestara Baković. Adolf je umro 1932. godine, a na ulicama Zagreba ispratilo ga je više od hiljadu ljudi. Stariji sin Alfred ubijen je u Dachauu 1945., a Leo u šumi oko Zagreba 1941.

Adolf Müller je bio zanatlija s dobrim osjećajem za biznis. Imao je i dosta sreće

Privatna arhiva/PIXSELL

Bogatstvo Müllerovih krenulo je od nule, od Adolfa, rođenog u Zagrebu 1857. godine, koji je završio samo zanat, u školu mu se dalje nije dalo ići niti je imao novca za to. Ali je imao jako dobar nos za biznis. Oženio se Fanikom Mülhofer iz Krapine, s kojom je iz Zagreba otišao živjeti u Josipdol kod njenih rođaka, tako je bilo lakše započeti. Tamo im je dobro išlo s trgovinom i gostionicom pa su već za godinu dana imali dovoljno novca za povratak u Zagreb, gdje su, u Ilici, preuzeli jedan propali dućan i u njemu otvorili trgovinu ugljem i drvima.

Početak ciglane 1885. godine. Sve su bilježili fotografijom, koja im je bila važna

Privatna arhiva/PIXSELL

– Dotad je ta trgovina stalno propadala, a moj ju je pradjed valjda preuzeo u pravom trenutku, kad je ogrjev ‘išao’ kao lud. I inače je imao sreće, najviše to – smije se Dubravko. Adolf je 1885. otvorio ciglanu, koja je prvo imala samo jedan dimnjak, do kraja njih pet. Neki dan su srušena posljednja dva. Ciglana je imala čak i vlastitu željezničku stanicu, odnosno prugu, bila je izuzetno važan industrijski kompleks tog vremena. No Adolf je onda “namirisao” i film kao dobar biznis. Za tu su se “novotariju” posebno zainteresirali njegovi sinovi, stariji Alfred i mlađi Leo. Alfred je imao suprugu Klaru i dvoje djece – sina Alana i kćer Evelinu. Leo je s Nadom dobio tri sina – Marijana, Rajka i Branka. Sudbine su im se rasule cijelim svijetom.

Porodica je prešla na katoličanstvo još 1938., kad su i promijenili prezime u Miler. Bila su dva razloga za to, priča Dubravko. Prvi je činjenica da su Marijan i Rajko kretali u London na školovanje u internat, a drugi to što je Leo puno poslovao sa Srbijom, u kojoj njemačko prezime nije bilo omiljeno. Naime, poslije Adolfove smrti Leo je preuzeo ciglanu, voćarstvo, zgradu na uglu Frankopanske i Dalmatinske, a Alfred je dobio kino i stambeni kompleks oko njega.

Leo Müller, kasnije Miler, ubijen je nakon bijega iz logora Kerestinec. Vodio je ciglanu

Privatna arhiva/PIXSELL

– Moj stric Marijan i otac Rajko su u Londonu bili u istoj školi u vrijeme kad i Petar Karađorđević II., bili su prijatelji – otkriva još jedan zanimljiv detalj Dubravko. Otkriva i da je kardinal Alojzije Stepinac bio veliki prijatelj njegovog djeda Lea.

– Stepinac je poludio kad je djed dobio žutu zvijezdu da ih prišiju na kapute. Kad je djed uhapšen, kardinal je urgirao na sve strane, čak i kod Ante Pavelića, ali nije uspio Lea izvući iz logora Kerestinec – otkriva Dubravko.

Leo je bio među bjeguncima iz Kerestinca u julu 1941., s Andrejom Žajom i ostalim kasnijim narodnim herojima. Uhvaćen je i strijeljan negdje u šumi. Nije tačno da je stradao u Jasenovcu, kako se piše, kaže Dubravko.

Večernju školu za radnike ciglane, koja se zvala ABC, pokrenula je Leova supruga Nada, sociologinja. Imali su i radnički zbor.

Privatna arhiva/PIXSELL

Leo je prije rata vrlo uspješno vodio ciglanu, u kojoj je njegova Nada, profesorica sociologije, osnovala čak i večernju školu za radnike, većinom muške. Ciglana je imala i modernu menzu, orkestar, hor, kapelicu, a kasnije i crkvu. Alfred je vodio kino u kojem je, kaže Dubravko, među prvim pijanistima koji su pratili nijemi film bio Bruno Bjelinski, tad student koji si je tako popravljao budžet, a kasnije jedan od najvećih hrvatskih kompozitora.

Kino, sagrađeno prema nacrtu Srećka Florschütza, otvoreno je 1925. godine projekcijom filma “Nibelunzi” Fritza Langa i domaćeg “Dalmacija, zemlja sunca”, a kad su koju godinu kasnije prikazivali danas benigan horor “Nosferatu”, zabilježile su tadašnje novine, publika je od straha bježala iz kina.

Mali Branko pod stablom

Privatna arhiva/PIXSELL

Prije rata, 1938., Alfred je svoje nasljedstvo prodao, osim dvorca u Bedekovčini u kojem su živjeli, i s porodicom otišao u Nicu. Leo nije ništa prodavao i porodica je to u određenoj mjeri uspjela vratiti denacionalizacijom.

Dubravko Miler, praunuk Lea Müllera i praunuk Adolfa Müllera, pokazuje album

Privatna arhiva/PIXSELL

Leov Marijan i Rajko, kao i mama Nada, rat su proveli u Britaniji, najmanjeg je Branka otac s guvernantom poslao na Kosovo, gdje je također imao rudnike. Živjeli su u porodici tamošnjeg rudarskog čuvara, kojem je Leo platio za čuvanje, ali je dječak nakon godinu i pol ipak odveden u logor u Kosovskoj Mitrovici. Prebačen je u Beograd, odakle ga je guvernanta, Slovenka koja je odlično govorila njemački, izvukla kao svoga sina, malog “Nijemca”. Bio je plavokos i neobrezan, to ga je spasilo od smrti.

Sadnice za voćnjake Müllerovih stizale su iz Argentine, imali su i najmoderniju opremu protiv mraza

Privatna arhiva/PIXSELL

– Moja porodica nije bila baš u najboljim odnosima s tadašnjom židovskom zajednicom u Zagrebu, to je tako bilo još u vrijeme pradjeda. Na katoličku su vjeru još 20-ih prešli i Spitzeri, porodica moje bake Nade, koja je poživjela do 1975. godine. Njen je otac sagradio zgradu u Mihanovićevoj, u kojoj danas živimo i ja i moja majka Marija, i to s ciglom koju mu je posudio Adolf. Poznavali su se poslovno i privatno – priča Dubravko.

Kako je zgrada stajala sama, oko nje su napravljeni posebna serklaža i piramidalna betonska konstrukcija, zahvaljujući čemu je jako dobro, gotovo netaknuto, podnijela lanjski zemljotres, kaže Adolfov potomak. Guvernanta se s malim Brankom vratila u Zagreb, gdje ih je, kod svećenika u Brezovicu, sakrio Stepinac. Alfred je s porodicom u Nici živio do kraja 1944., kad su izdani Gestapu.

Müllerovi su u Frankopanskoj imali i laboratorij za rude, jako dobro opremljen

Privatna arhiva/PIXSELL

Alfredova supruga Klara i kći Evelina uspjele su se sakriti, a Alfred i sin Alan su uhapšeni te strpani u voz za Dachau. Iz njega je Alan uspio iskočiti i pobjeći, no kasnije je ulovljen te odveden na strijeljanje. Sekundu prije nego što će metak izletjeti iz cijevi, onesvijestio se pa su nacisti mislili da je pogođen. Pobjegao je u šumu, pridružio se francuskom Pokretu otpora i u Zagreb vratio 1945., gdje se opet susreo s majkom i sestrom. One su kasnije otišle u SAD, a Alen je živio u Zagrebu do 2014. godine. Leov sin Marijan se, priča Dubravko, iz Velike Britanije vratio u Zagreb te se, kako je bio zaljubljenik u avione, motao po borongajskom aerodromu.

Ciglana je imala kuhinju i modernu menzu za radnike te tople obroke

Privatna arhiva/PIXSELL

– Marijan je sad bio prvi nasljednik imovine svog ubijenog oca. Tek je napunio 18. Udba mu je smjestila da je špijun, bila je to 1946. godina. Prvo je osuđen na smrt, a onda je baka Nada, njegova majka, urgirala na sve strane te mu je kazna preinačena u zatvorsku od sedam godina. Čak je iz Beograda dolazio britanski ambasador kojeg je molila da ga uzmu u London, ali to nije uspjelo. Služio je kaznu dvije godine, kad se odrekao svega – kaže Dubravko. Po izlasku iz zatvora, nastavlja, protjeran je u Izrael, odakle nije dolazio sve do 1990. godine. Radio je kao meteorolog u Haifi, u Izraelu je preminuo i pokopan, tamo mu je i porodica.

Čuvar Leova rudnika na Kosovu, koji mu je u ratu od nacista skrivao malog sina Branka

Privatna arhiva/PIXSELL

Drugi stric, Branko, otišao je u Njemačku, u Zagrebu je ostao samo Rajko, sa suprugom Marijom te sinovima Dubravkom i Leom. Djed Leo i Nada su sa sinovima živjeli u velikoj vili u Jurjevskoj ulici, odakle su bile obavezne šetnje niz Dugu ulicu, danas Radićevu, čiji je Leo bio izaslanik u Narodnom vijeću Države SHS. Na Trgu se razgovaralo s prijateljima, a u Palainovki pila kafa.

Kad se vratila iz Londona nakon rata, Nada je u domu u Jurjevskoj zatekla 17 nepoznatih porodica. Nastavila je živjeti u zgradi u Mihanovićevoj, koju je sagradio njen otac ciglom njezinog svekra. Leovi su nasljednici uspjeli vratiti Müllerov brijeg, koji je Jugoslavija opet prenamijenila u zelenu površinu, kako ga je, s malo sportsko-rekreacijske površine, porodica onda i prodala 2006. godine.

Leo Müller je 1937. brijeg prenamijenio u stambenu površinu, da se grade stanovi za radnike ciglane. Ali je rat sve zaustavio.
Privatna arhiva/PIXSELL

Priča o ciglani i 240.000 kvadrata iznad nje, koji bi trebali postati elitni dio Zagreba, danas je prepuna zamršenih i skrivenih vlasničkih odnosa. Sve što je Adolf sagradio, prepušteno je propadanju. Ciglanu je preuzeo Ivica Todorić, odnosno Agrokor, ali ju je prije deset godina prodao mađarskim investitorima. Pravi vlasnici nisu poznati, ali se zna da je na 97.000 kvadrata moguće graditi stambene zgrade i poslovne prostore.

Ciglana je imala orkestar i večernju školu. U sredini sjedi Leo Müller, oficir i zarobljenik u 1. sv. ratu, sudionik Oktobarske revolucije, kasnije HSS-ovac, prijatelj kardinala Stepinca

Privatna arhiva/PIXSELL

Detaljni plan uređenja nikad nije donesen. Nakon što su pali dimnjaci, nema prepreka ni rušenju zgrade ciglane. Nije zaštićen spomenik kulture, a prostor ciglane je neodvojivo povezan za zemljištem uokolo od 240 hiljada kvadratnih metara, Müllerovim brijegom, koji je uprava Milana Bandića prenamijenila u stambeno-poslovnu zonu.

Zemljište su prije 14 godina kupili advokati Anto Nobilo, Mićo Carić, a udio imaju i Danko Končar te Mario Špekuljik, zet Petra Pripuza. Plan je graditi urbane vile s okućnicama, školu i vrtić. Jezera bi trebala ostati dio parka, piše express.24sata.hr

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

ČUVAJTE SVOJE MACE OD OVIH SOBNIH BILJAKA, POSLJEDICE MOGU BITI FATALNE

0
Poznato je da mačke rado jedu travu, jer im ona pomaže da se riješe dlaka koje su im se nakupile u želucu, ali i da dođu do nekih vitamina.