- Ne znam, ne mogu to. Svaki put me zgrozi vlastita vanjska slika. Valjda zato što glumimo ‘iznutra’, imajući povjerenja u oko osobe zvane režiser – da nas usmjeruje, da nas mijenja i upućuje. ‘Vanjska slika’ me zbunjuje, strana mi je, nisam se u stanju s njom suočiti. A možda mi je i zapravo neinteresantna. Veliki sam pristalica stava da je važan proces a ne rezultat. Za mene je uvijek, bez iznimke, proces bio važniji od rezultata”, ispričala je u intervjuu za časopis Elle.
Nisu je, otkrila je, impresionirale ni brojne nagrade koje je dobila pa je objasnila da glamuru i slavi nikad nije povjerovala.
Glamuru i slavi nikad nisam povjerovala
- Stajala sam na pozornici pulske arene sa Zlatnom arenom u ruci. Oko mene su stajali i ostali dobitnici. Počela je sipiti kišica i ja sam pogledala u nebo. Bilo je tamnoplavo, tu i tamo neka zvjezdica. Kiša je bila topla. Načas sam zatvorila oči uživajući u fizičkoj senzaciji toplih nježnih kapljica na koži. Kad sam ih, čas nakon toga – tako mi se barem činilo – otvorila, oko mene nije bilo baš nikoga. Sama sam stajala na stejdžu, ostali su pobjegli, i sa scene i iz gledališta i, kako se činilo, zaboravili na mene. Neko mi je pružio ruku i ja sam sišla sa scene, sad već sasvim mokra. Trenutak nakon toga, pokisla i s Arenom u ruci, stajala sam u nekom grmu, ispod drveta, i razmišljala o takozvanoj slavi: eto me s najvećom filmskom nagradom, stojim tu u nekom grmu, mokra i sama, a da niko nije ni primijetio. Glamuru i slavi nikada nisam povjerovala, i na tome sam zahvalna. Opasno je povjerovati u sve to. Ja i vanjska percepcija mene dvije su sasvim različite stvari”, zaključila je.
