Ramiza 25 godina je prošlo. Srebreničani i dalje prema Potočarima ispraćaju tabute svojih najmilijih. U Koliko kolona ste vi ispratili svoju porodicu?
- Tri kolone sam ispratila muža i dva sina. Jutros sam poslala kćerku i zeta u Ilijaš pa u Vogošću da isprate kolonu. Neka i ona zna da je imala babu, da je imala braću, da je imala ostalu rodbinu jer ne trebam sažaljavati, ne trebam šutjeti. Neka ona sutra svoju djecu okuplja. Sad ću 11. voditi sviju. Išla sam drugi dan Bajrama. Ja ne propuštam ništa. Malo sam više vremena provodila u Potočarima, u Srebrenici do ove godine. Ove godine manje. Malo bolest i nemoć. Malo i ova korona. Ne smijem otići. Bojim se zarazit ću i nju. Ona radi u školi. Išla sam tri puta dok je bila korona.
Efendija Salihović o čemu nam govori podatak da muslimani da za ovih 25 godina a neki ni do danas onako kako Bog zapovjeda, kako im vjera i običaji nalažu nisu sahranili svoje porodice?
- To dosta govori o nama kao narodu koji ima dostojanstvo, strpljenje ali i upornost da ostvari ono što pripada što možemo označiti kao minimum dostojanstva da se pokopaju naši najbliži. U isto vrijeme govori o onima koji su to činili. I dan danas možemo samo zamisliti kakvu gorčinu bola i tuge nose one majke koji još nisu pronašli i čekaju da u nekoj masovnoj grobnici bude pronađen njihov erlad. Konvoj je već stigao u Potočare. Kakve mi sinove ispraćamo, kakvi naši sinovi, braća i očevi su otišli s ovog svijeta možda najbolje govori jedna priča koju sam čuo od jedne od majki koja živi na području našeg džemata. Ona je dugo godina tražila svog sina. Poznato je da sve majke daju uzorak krvi da se putem DNK analiza čeka potvrda. Jedne prilike mi je ispričala, kada su joj javili iz ovog identifikacionog centra da su joj pronađene kosti jednog sina. Ona kaže kada sam tamo otišla i kada su mi pokazali ono što su pronašli od mog djeteta ja sam odmah znala da se radi o mom sinu. Vidjela sam uz kosti njegovu jaku, prepoznala sam je. Ta majka kaže da je u unutrašnjem džepu te jakne pronašla jednu poruku, pismo koje je sin napisao svojoj majci . Ta poruka je imala samo jednu rečenicu u kojoj je stajalo: majko mene će vrlo brzo ubiti. Samo da znaš da ja nikom nisam ostao dužan niti novaca niti bilo čega drugog. Ova priča najbolje govori kakve su sinove odgajale naše majke. Najbolje govori o našoj braći koja su otišla sa ovog svijeta. Neko je te dobre duše naučio da se čak ni šehidu ne oprašta dug. U isto vrijeme govori o onima koji su taj zločin učinili.
Gospođo Gurdić, kako se prisjećate perioda od 1992. do 1995. godine?
- Prisjećam se svoje djece. U aprilu 1992. godine kada je sve ovo započelo pa do 1995. godine u julu kako sam se rastala sa svojom djecom na jednom raskršću kada smo krenuli prema Potočarima. Djever je rekao da ne idemo u Potočare već šumom. Na rastanku sa svojim Mustafom i Merhudinom. Mustafa je pušio cigaru , drhtale su mu ruke i rekao: Majko više se nećemo vidjeti.
Video pogledajte OVDJE
(Faruk Durmišević)
