HADŽIRA AVDIĆ JE 28 GODINA ČEKALA DA TUŽILAŠTVO BIH PROCESUIRA UBICE NJENIH PET SINOVA

Jučer je u Grbavcima kod Zvornika klanjana dženaza i obavljen ukop Hadžire Avdić, majke kojoj je 1992. godine ubijeno 5 sinova.

Da postoji ljudski i profesionalni moral  institucije  kakva je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, na dan dženaze Hadžire Avdić, kolektivno bi tužioci, plaćeni da istražuju i procesuiraju  počinitelje ratnih zločina, na čelu sa glavnom tužiteljicom, nad Hadžirinom kaburom trebali spaljivati  svoje diplome i rješenja o imenovanju na tako odgovorne pozicije i od nje mrtve tražiti halal za svoj dugogodišnji nerad.

Jer, zna Tužilaštvo BiH  da su pet Hadžirinih sinova i suprug ubijeni 1992. godine i da su njihova tijela 1997. godine pronađena u grobnici Ramin grob u selu Glumina, da su identificirani 1998. godine i ukopani u šehidskom mezarju u Memićima 1999. godine. 

Sve njih identificirala je Hadžira, lično, prepoznavala njihova lica, ruke, noge, odjeću, nakon čega su je sa mjesta identifikacije u dvorištu  Komemorativnog centra u  Tuzli, skoro polumrtvu odveli njeni bliži rođaci. I ne samo nju, već sve do jednog  člana porodica koji su, među 274  tijela pronađena u grobnici u Glumini, tih dana prepoznavali svoju djecu, braću, očeve, rođake…

  • Moj Advir je imao 14 godina. Kad su ih poveli, ljubi majku. Ja plačem, sve mislim vratit će ih. Mefail je imao 23 godine, Nail 22, Ismail 20 i Mevludin 17 godina. Ukradoše mi sinove. Svih ovih godina nema ko nije dolazio i tražio da ispričam kako su odvedeni, ko ih je odveo.

Nisam ja poznavala te ljude i ne znam, ali ne mogu da vjerujem da ta sva policija i sudovi ne mogu pronaći zločince i kazniti ih“, pričala je svojevremeno  novinarima Hadžira, sluteći i sama svoj kraj zbog teške bolesti koja ju je bila obhrvala.

A znalo se ko je odveo i kasnije poubijao ne samo Hadžirine sinove, već svih 91 bošnjačkih civila iz sela Grbavci koji su u maju 1992. godine zarobljeni u svojim kućama, odvedeni u Zvornik i ubijeni na nekoliko gradskih lokacija.

Među onim koji su su ih zarobljavali bili su pripadnici paravojnih jedinica iz Srbije, a s njima i lokalni Srbi, komšije iz njihovog i susjednih sela,  pripadnici Teritorijalne odbrane Zvornika i lokalne civilne policije.

Komšije su, pričali su često preživjeli, krili lica pod crnim maskama kako ih oni u čije kuće su upadali ne bi mogli  prepoznati.

Hadžira se prisjetila se jedne prilike, dan nakon što su joj odveli sinove, sa još jednom ženom, zaputila prema Zvornika.

Na prvoj barikadi bile su zaustavljene gdje su im  srpski vojnici naredili da se vrate kući, uz objašnjenje da su njihovi sinovi, muževi, braća i ostali, odvedeni „samo da ih ispitaju u Zvorniku“, te  da će  kasnije biti pušteni svojim kućama. 

Vratile su se i godinama tugovale i nadale se.

A onda je 1997. godine, na području Glumine, otkopana grobnica poznata kao  Ramin grob.

Istoga dana na lokalitet na kome se nalazila, stigli su mnogi mještani Grbavaca čiji su najmiliji zarobljeni 21. i 22. maja 1992. godine, a među  njima i majka Hadžira.

Skupa sa ostalim majkama stajala je na ivici grobnice i nijemo  gledala njenu  unutrašnjost koja je pružala  jezivu sliku planiranog zločina.  Našao se tu i tadašnji šef IPTF-a u BiH Jacques Klein, pušio svoju „kubu“ i čudio se „kako neko može ubiti toliko ljudi“.

Tijela, njih 274, bila su   složena u redovima, skrivena u plastičnim JNA vrećama označenim brojevima, među kojima su bili i Hadžirini sinovi.

Saznalo se vrlo brzo da su sva tijela patološki obrađena od strane najpoznatijeg beogradskog patologa dr. Zorana Stankovića.

To, naravno, nije bio dovoljan razlog Tužilaštvu BiH da ispita dr. Stankovića na okolnosti kako je i gdje vršio obdukciju pomenutih tijela, ko ga je pozvao da to uradi itd, ustvari da se otkrije ko je naredio i počinio ovaj strašni zločin, piše politicki.ba.

Kada je u oktobru 1999. godine u šehidskom mezarju u Memićima, Hadžira ukopala svoje sinove, nemoćna, skoro nijema, okupljenim novinarima uspjela je kazati da su joj od svog potomstva njene velike porodice ostale  samo unuke Edina i Almedina  kćerke njenog najstarijeg sina Mefaila.

Do zadnjeg dana života Hadžira je očekivala da će „neki sudija kazati ko je ubio njene sinove  Mefaila, Naila, Ismaila, Mevludina i Advira, muža joj Halču, i svekra Safeta, i djeverove joj Osmana i Šefika“, kao i mnogobrojne dalje joj rođake, komšije, prijatelje.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

SERWER: BOŠNJACI NE ŽELE ISLAMSKU DRŽAVU, ONI SU DIO EVROPE

0
Evropska unija i SAD moraju djelovati ako žele da se na Zapadnom Balkanu izbjegnu potencijalne nestabilnosti, ocjenjuje za RSE profesor na američkom Johns Hopkins univerzitetu Daniel Serwer.