Ovaj Zeničanin izvjesno vrijeme bio se povukao iz javnosti i sa scene, a razlog je bio, kao što nam je rekao, operacija srca i oporavak koji je uslijedio. Sada se u punoj snazi vraća na scenu sa novim projektom.
Burina u ispovijesti za „Dnevni avaz“ govorio o zeničkom pozorištu, svojim počecima na daskama koje život znače, ali i o njegovim sudbinskim trenucima u životu, kao i o gubitku najvećeg prijatelja Aljoše Buhe, o bolesti i novom početku.
Kako ste Vi doživjeli 70. rođendan zeničkog pozorišta?
- Sedamdeset godina postojanja bilo čega je golemo, a kada se obilježava 70 godina postojanja pozorišta, onda je to istinska proslava. Tim povodom smo planirali da izvedemo briljantan tekst Alena Meškovića, u režiji Dine Mustafića sa kompletnim ansamblom, i na tom planu smo uspjeli napraviti fantastičnu predstavu. Publika je oduševljena, muzičari briljantni, glumci vrhunski i svi su presretni i zadovoljni što nam se ta predstava desila povodom jubileja.
Uzbuđenja sigurno nije nedostajalo.
- Vrlo sam uzbuđen. Zato što sam ja pravo dijete zeničkog pozorišta i prvi sam Zeničan koji je upisao Akademiju scenskih umjetnosti. Samim tim je i meni na neki način bio jubilej. Bio sam uzbuđen tokom samih proba, jer je zadatak bio zahtjevan, a Dino Mustafić je čovjek koji iznad svega voli glumce i samim tim vas obavezuje da date sve od sebe. Presretan sam što je to ansambl predstava i što smo nanovo dokazali da skoro pa niko nije u stanju da napravi tako dobre predstave kao zenički ansambl.
Predstava 3. marta gostuje u Sarajevu. Planirate li i izvedbe u drugim gradovima?
- Svakako, radujemo se gostovanju u Sarajevu. Ostalo je pitanje marketinga, novca i ekonomskih mogućnosti, da se krene na turneju. Ansambl je veliki, nas je skoro 30 na sceni, od toga 23 glumca i pet muzičara i tehnike. Velika je to ekipa za jednu turneju, ali naravno ništa nije nemoguće.
Imali ste operaciju srca prije dvije godine i vraćate se na scenu „kao novi“. Jeste li nešto promijenili u svom životu nakon toga?
- Nažalost, nisam. Kao da mi ništa nije bilo. Doktor koji mi je spasio život, Mustafa Tabaković mi je rekao da ostanem svoj. Sada se super osjećam. Dva mjeseca poslije operacije ja sam nastavio da igram svoju predstavu „Tako je govorio Lepi“.
Jeste li osjećali strah kada ste legli na operacioni stol?
- Nisam se prepao operacije, nego me je bilo strah narkoze. Samo sam se brinuo hoću li se probuditi.
